SAD-IHT-12.7.-PRIMIRJA SU NADA U DOBA NAKON HLADNOG RATA

SJEDINJENE DRŽAVE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 12. VII. 2001. Primirja su nada u doba nakon hladnog rata "Makedonsko krhko primirje mala je pobjeda za NATO i EU koja bi se mogla višestruko isplatiti ako opstane. Dulji prekid nasilja u Makedoniji bio bi znak da na Balkanu nakon Miloševićeva doba manje postalo više. Odnosno, put do gušenja brutalnih etničkih ratova u jugoistočnoj Europi sada prolazi kroz strpljivu, discipliniranu primjenu političkog, gospodarskog i vojnog pritiska izvana, umjesto velikih ratnih i mirovnih operacija. Odmjeren pristup mnogo je prikladniji za manje makedonske probleme nego dramatična vojna intervencija koju je predvodio SAD (na Kosovu) ili pak diplomatska konferencija velesila (u Bosni). Za Balkan je napet mir na malom području napredak. I ne samo za Balkan. Primirja su glavna osobina svijeta nakon hladnog rata. Ne može ih se automatski ocrniti jer sukobi koje utišavaju nisu riješeni. Dugoročni prekidi borbi na Cipru, u Kašmiru i drugdje odražavaju djelomičan diplomatski uspjeh, a ne potpuni neuspjeh. Često je najvažnije dobro iskoristiti vrijeme koje primirje može omogućiti. Postupna diplomacija Henrya Kissingera na srednjem Istoku tijekom sedamdesetih godina 20. stoljeća bila je kreativan način održavanja primirja dok se ne otvori put prema miru. Primirja se mogu iskoristiti i za bijeg od složenih problema. Iračko otvoreno i očito kršenje primirja kojim je prekinut zaljevski rat opasan je primjer. (...) Nasilje bi, naravno, u svakom trenutku moglo prekinuti pregovore između makedonske vlade u kojoj dominiraju Makedonci i albanskih gerilaca. No dok ovo pišem, etika primirja je, čini se, ipak prevladala među Makedoncima, Srbima, Kosovarima i Bosancima. Gotovo deset godina SAD i EU su im nudili različite mrkve i batine. Stvoreno je ozračje u kojem su stanovnici bivše Jugoslavije dobili mogućnost stvarnog izbora osim ubijanja i opstanka. Prisiljavanje Makedonaca da sami donesu vlastite odluke bila je zajednička strategija koju su početkom prošlog proljeća prihvatili glavni tajnik NATO-a George Robertson; vojni zapovjednik saveza general Joseph Ralston i šef za vanjsku politiku EU-a Javier Solana. Odbili su internacionalizaciju sukoba. Ralston je ustrajao na tome da će NATO pomoći u razoružavanju samo ako Makedonci i Albanci zatraže takvu pomoć. Solana je vladu neprestano podsjećao na gospodarske prednosti koje bi donijelo pomirenje. Robertson je albanskim gerilcima objasnio da NATO neće intervenirati na njihovoj strani kao u kosovskoj operaciji. A Europljani nisu odustali kad je Bushova administracija objavila da će Makedoniji pružiti samo logističku podršku. 'Složili smo se da će NATO djelovati uglavnom ili isključivo s Europljanima, kad je Bushova administracija objasnila da neće slati pješaštvo', kazao je francuski ministar obrane Alain Richard u Washingtonu ovoga tjedna. 'Europljani su sve spremniji preuzimati više odgovornosti u ovakvim situacijama... i razumjeti da bi Amerika mogla odlučiti izbjeći direktno upletanje u svaku krizu. Na ovaj način makedonska kriza jasno pokazuje prednost postojanja europske vojne sile', kazao je Richard. Dužnosnici NATO-a i EU-a morali su ući duboko u složene makedonske etničke probleme. Najveći izazov s kojim se Europa i SAD suočavaju na Balkanu, sad kad je krvavi plan Slobodana Miloševića za stvaranje Velike Srbije onemogućen, nije vojni nego politički: ovo je dugoročan problem koji zahtijeva stalno obraćanje pozornosti na pojedinosti i strpljenje kako bi se novi sporazumi o podjeli vlasti i sredstava uzdigli iznad faze primirja. Kissinger u svojoj knjizi o američkoj vanjskoj politici predlaže da velesile umjesto toga sazovu međunarodnu konferenciju koja bi stvorila i jamčila 'političko rješenje' za Balkan. Ova je zamisao privlačna potrebi intelekta za jasnoćom i konačnošću. No ni jasnoća ni konačnost nisu ostvarivi bez velikog žrtvovanja u ovo vrijeme teško izborenih primirja. Zaustavljanje ubijanja na duljee vremensko razdoblje koje se mjeri u godinama, prikladan je iako nepotpun cilj za američku politiku na Balkanu, a možda i za izraelsko-palestinski sukob, u doglednoj budućnsoti. Neznatan napredak koji je sada vidljiv u Makedoniji i na Kosovu pokazuje da bi pristup kretanja od osnovnih problema mogao biti učinkovitiji od grandioznih planova kojim bi se prekrajale nacionalne granice. Taj je pristup mogao funkcionirati u bipolarnom svijetu hladnog rata. Današnji je svijet kaotičniji, dvosmisleniji a na neki način zapravo više obećava", piše Jim Hoagland.