NJ-FAZ-10.7.-FRANCUSKA I AMERIKA

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 10. VII. 2001. Zašto Francuska nije Europa "Američki mediji još nisu naučili da se Europa sastoji od puno zemalja s različitim vanjskopolitičkim usmjerenjima. Bilo da je riječ o proturaketnoj obrani, Ujedinjenim narodima ili Bliskom Istoku, čita se ili sluša o 'Europi' iako bi trebalo reći Velika Britanija, Njemačka ili Francuska (drugi se članovi EU-a rijetko spominju). Kao da već postoji zajednička europska vanjska politika. To je ili lijenost u razmišljanju ili proizlazi iz osjećaja da bi za veliku Ameriku samo Europa ukupno bila dostojan partner. No bez obzira na razlog: povezivanje Europe može dovesti do pogrešnih prosudba i nerealnih odluka. Primjer je bliskoistočna politika. Tu berlinski vanjskopolitički ured nastoji postići razumijevanje između Izraela i palestinskih autonomnih vlasti, dok je London pasivan. Francuska zauzima stranu. Ministar vanjskih poslova Vedrine nedavno je terorističku skupinu 'Islamski džihad' koja na sjeverni Izrael ispaljuje rakete i proslavlja se svojim terorističkim akcijma protiv izraelskih civila, opisao kao 'legitimnu oslobodilačku organizaciju'. Stalno se čini da se Francuska protivi konsenzusu drugih članova atlantske zajednice. Primjer za to u posljednje je vrijeme bila uloga Francuske pred američkim odborom iz povjerenstva za ljudska prava Ujedinjenih naroda. U uglednim američkim novinama i televizijskim mrežama 'Europa i zemlje trećega svijeta, među njima mnoge koje krše ljudska prava', otele su Americi najmanji broj glasova potrebnih za članstvo. Priopćeno je da je Francuska dobila 52 glasa što je bio najveći broj za jednu zapadnu zemlju iza koje su slijedile Austrija i Švedska. Amerika je uspjela dobiti tek 29 glasova. Nije priopćeno da je Francuski uspjeh bio temeljen na uskoj suradnji s državama trećega svijeta (među njima i s mnogima koje su krive za masovna kršenja ljudskih prava), koje su potom Parizu dale svoje glasove. I to je dovelo do ispadanja Washingtona. Bila je to jedna od onih 'pobjeda' koje prema francuskim medijima laskaju političkom osjećaju vrijednosti francuskih vlada. Međutim: ne govori puno o 'Europi' - a uopće ništa o drugim članovima EU-a koji bez grča raspravljaju s Washingtonom o političkim razlikama, bez dovođenja u pitanje načelne složnosti zapadnih saveznika u kritičnim područjima poput ljudskih prava i borbe protiv terorizma. No u Americi se, kako se čini, ne primjećuje da se u UN-u često pojavljuje trio Francuska - Kina - Rusija. Tu je riječ o problemima poput mirovnog procesa na Bliskom Istoku i politici prema Iraku Sadama Huseina. Njemačka, Engleska, Italija i druge europske zemlje često ne dijele mišljenje Washingtona, no ipak nisu u društvu Kine i Rusije koje načelno slijede drukčije ciljeve. Ponajprije atlantski saveznici nastoje ne vješati o velika zvona svoje razlike u mišljenjima. Ne može se oteti dojmu da je Francuskoj važno proturječiti Americi i time pridobiti odobravanje svih onih - a tih je mnogo - koji si mogu priuštiti suprotstavljanje 'jedinoj supersili'. To je luksuz koji si dopuštaju napredni mislioci u našem zapadnom društvu - uključujući Ameriku. Ako se politika jedne velike demokratske nacije ponajprije napaja iz tog izvora, iz luksuza izraste problem. Oni koji francusku politiku u Americi nazivaju 'europskom' umjesto da Marijanu nazovu imenom, nisu samo krivo obaviješteni. Oni su i nepravedni prema onima koji kao prijatelji i saveznici čine sve da bi njegovali transatlantske odnose i koji sa svoje strane moraju izići na kraj s francuskim posebnim putom", zaključuje Robert B. Goldmann.