FR-LE MONDE-5.7.-WASHINGTON - MOSKVA: PREVLADATI ODVRAĆANJE

FRANCUSKA LE MONDE 5. VII. 2001. Washington - Moskva: prevladati odvraćanje? "Kada je Bush mlađi, koji je bio na glasu kao neiskusan ultrareakcionar na polju međunarodnih odnosa, došao u Bijelu kuću, sa svih se strana predviđao povratak hladnog rata. To se ne bi moglo reći po njegovu ponašanju, napose nakon prvog posjeta Europi, gdje je sve iznenadio kada je bez bilješki govorio o najosjetljivijim temama. Zbog toga gotovo posvuda kažu za nj da nije 'unilateralist', čovjek koji odlučuje ne vodeći računa o tuđem mišljenju, što bi se moglo pomisliti po njegovim stajalištima o učinku staklenika i o proturaketnom štitu. No, ako pogledamo malo bolje, u biti se ništa nije promijenilo, pa je 'New York Times' mogao objaviti naslov: 'Diplomacija na Bushov način: blage riječi, čvrst pravac'. Dakako, predsjednik je slušao i puno se smješkao, ali nije nimalo vodio računa o onome što su mu govorili sugovornici, osim kada su - poput Britanaca, Španjolaca, Talijana i Poljaka - priznali da je njegov glasoviti štit (NMD, National Missile Defense) prikladan. Njihova potpora nije suvišna, sada kada je istupanje republikanskog zastupnika dovelo u Senat demokratsku većinu, a zakleti neprijatelj NMD-a Joseph Biden došao na dužnost predsjednika povjerenstva za vanjske poslove, što bi moglo biti nezgodno u času kada se Kongres treba očitovati. Unatoč svemu, ne trebamo se zavaravati: dosta će demokrata glasovati za njega kako bi prijedlog imao veće izglede da prođe; utjecaj 'vojno-industrijskog kompleksa', na koji je predsjednik Eisenhower upozoravao svoje sunarodnjake odlazeći iz Bijele kuće, nije nikad bio jači. Nitko ne pobija da uspostava štita proturječi sovjetsko-američkom sporazumu iz 1972. o zabrani ABM-a, protubalističkih raketa, zaglavnom kamenu doktrine 'dissuasion mutuelle assuree' (čija je engleska kratica 'mad', što bi značilo 'lud') i 'ravnoteže straha'. Ne dopuštajući si da vlastiti puk zaštite od protivničkog udarca, dvije su velesile u neku ruku nudile jamstvo dobrih nakana. Još 1979., Henry Kissinger priznao je u Bruxellesu da je riječ o teoriji koja je vrlo privlačna kada se o njoj poučava na sveučilištu, ali koja gubi svaku vjerodostojnost kada sami nosimo glavnu odgovornost. Sada hladnog rata više nema, ruska se vojska ne može mjeriti s američkom, ali nijedna nova zamisao, nijedna nova paradigma, da upotrijebimo riječ koja je u modi, nije zamijenila doktrinu 'mad', čiji naziv sam kaže da više ne odgovara stvarnosti. Što za Ameriku i za Rusiju znači ako imaju na tisuće raketa uperene jedna protiv druge? George W. je daleko od pomisli na obnovu hladnog rata. Odlučan je, naprotiv, u nakani da odustane od njezine besmislene logike. Odatle njegovo naglašeno oduševljenje Putinom - kojeg je pozvao na svoj ranč i javno ga proglasio 'dostojnim povjerenja', pošto ga je 'gledao... ravno u oči' - njegove opetovane tvrdnje da Rusija više nije neprijatelj Sjedinjenih Država i da je došao čas da se 'preispita ono što je bilo nezamislivo', drugim riječima, kako kaže jedan od njegovih pomoćnika, da se iz rusko-američkih odnosa ukloni problem nuklearnog oružja. Putin je odlučio pokazati oduševljenje, štoviše, izjavio je da bi se možda moglo pregovarati o preinaci glasovitog sporazuma iz 1972. o protubalističkim raketama. Bush je pak vrlo odlučno zagovarao ulazak bivših sovjetskih republika poput baltičkih i Ukrajine u NATO, pa i u EU, makar mu je Chris Patten, europski povjerenik za vanjske poslove s pravom rekao da ga se to ne tiče. Ruski je predsjednik, kako se čini, popustio na nagovor svog američkog kolege da tu više ne treba biti 'crvene crte, Jalte ni Muenchena'. (...) Možemo se zapitati hoće li, u takvim prilikama, poništenje sporazuma iz 1972. imati kobne posljedice na širenje nuklearnog oružja, koje je predvidio Jacques Chirac u Goeteborgu. Zapravo, jedan od razloga koji je potaknuo Amerikance - a Bill Clinton je otvorio put - bio je baš taj da dotični ugovor nije spriječio Indiju i Pakistan da ga nabave i da nije jasno kako bi mogao odvratiti neku 'lupešku državu' da ide za njihovim primjerom. Premda je cilj NMD-a da područje SAD-a i njegovih saveznika koji mu se pridruže, počevši s Izraelom, zaštiti od prijetnje takozvanih lupeških država. Znači li to da se na koncu ne moramo brinuti zbog uspostave tog štita? Na prvi pogled mogli bismo dati za pravo Valeryju Giscardu d'Estaingu koji je nedavno u članku u 'Paris-Matchu' pozvao Europljane da traže od Amerikanaca da 'iznad naših glava ne bude raketa za uništavanje'. K tome, on s pravom upozorava na slučaj Kine, koju je Putin posjetio uoči susreta s Bushom, o čemu je zatim žurno telefonom izvijestio Jiang Zemina. Sadašnji Maovi nasljednici očito su u svom političkom pravcu uzalud davali prednost izboru Pekinga kao olimpijske prijestolnice, oni će se i dalje protiviti mogućem proglašenju tajvanske neovisnosti i dvostruko zapinju da razviju strateški arsenal. Kako god bilo, sigurno neće dopustiti da im Bijela kuća propisuje što će raditi. Ova potonja ne bi trebala krenuti u pustolovinu NMD-a čija tehnička izvedivost, uostalom, nipošto nije dokazana, dok kineske čelnike, a ponajprije ruske, ne uvjeri da njezin 'štit' 'nije napadački'. Ali, nije li, po definiciji, tako sa svim štitovima?", pita se Andre Fontaine.