NJ 26.VI.-TAZ-DUNAV IH SVE MORA UJEDINITI

NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 26. VI. 2001. Dunav ih sve mora ujedinjavati "Široki obzor tu tako očarava. Polja se čine beskonačnima, njišu se žuti suncokreti i za lipanj već visoka pšenica. Posvuda u toj regiji, u istočnoj Slavoniji, Vojvodini, u južnoj Mađarskoj, zapadnoj Rumunjskoj i Bosni pruža se takav prizor. Naplavine Dunava, Tise i Save učinile su zemlju tako plodnom. Preci sadašnjih stanovnika te nizine, uglavnom dovedeni krajem XVII. i početkom XVIII. stoljeća od strane Habsburgovaca, učinili su riječne močvare obradivima. Do 1918. Panonska nizina i područje do Beograda bili su mađarska zemlja nastanjena s više od 25 naroda s njihovim jezicima i vjerama - žitnica habsburške dvostruke monarhije. U gradovima je bilo razumljivo govoriti više jezika, mađarski i njemački, rumunjski i hrvatski ili srpski. I Slovaci i Česi, Ruteni i Ukrajinci, Talijani, Židovi, Bugari i drugi u toj su mnogonarodnoj državi mogli njegovati svoj jezik i kulturu. Danas je drukčije. U XX. su stoljeću tu vođena tri rata i u toj su zapravo jedinstvenoj regiji povukli nove granice - tako je samo Mađarska poslije Prvog svjetskog rata izgubila više od polovice svojeg državnog područja. No promijenili su se i ljudi. Jedni su prognani i čak uništeni, druge su tu naselile vlade. Posljednjih je godina u Vojvodinu došlo 280 tisuća ljudi iz Hrvatske i Bosne. Pa ipak: 'Mi smo jedna regija', kaže predsjednik parlamenta Vojvodine Nenad Čanak. 'Očuvali smo svoj liberalni i snošljivi značaj'. Čanak koji danas pripada srpskoj demokratskoj stranačkoj koaliciji DOS, tijekom Miloševićevoga doba bio je jedan od najuglednijih kritičara ratne politike. Zagovarao je autonomiju Vojvodine u okviru srpske države. No njegovu viziju europske regije koja bi obuhvaćala cijelu nizinu, poništavaju već sada povučene granice. Daleko poput njega ni u Srbiji ni u Hrvatskoj ne želi gotovo nitko ići. Čanak je jedan od onih političara koji u suradnji i obnovljenom srastanju regije ne vide samo stabilizaciju mira nego i demokraciju. Na užas srpskih nacionalista, postao je braniteljem multikulturalnog identiteta. I Čanak zna da je uz njega većina od gotovo dva milijuna stanovnika Vojvodine. U selima oko Novoga Sada od početka rata 1991. ratarstvo je u padu. Mnoge kooperacije više ne funkcioniraju. Rovovi za navodnjavanje zarasli su u korov, nedostaje kapital i know-how. U kućama koje su početkom rata napustile mađarske obitelji, smješteni su srpski izbjeglice koji se slabo razumiju u poljoprivredu. Ipak je nade probudila činjenica što su izaslanstva Europske unije i iz Sjevernog porajnja - Westfalije bila tu i ispitala zemljišta, čak i obećala da bi se tu mogla ekološki uzgajati goveda bez kravljeg ludila. Želja jedne Srpkinje starije od 80 godina: 'Mađari i Nijemci moraju se vratiti, granice moraju biti otvorene, pa i mi smo Europa.' Stvarnost je drukčija. Prijamom Mađarske u EU etnički bi Mađari iz Vojvodine tamo postali stranci. 'Tada bismo svi mi, Srbi, Bosanci i Hrvati morali plaćati vize za posjet Mađarskoj. To si nitko ne može priuštiti', kaže jedan suradnik Demokratske stranke mađarske manjine. S Mađarskom kao schengenskom zemljom Europa bi se zatvorila. Budući da su Budimpešti poznate te brige, mađarski je parlament prošloga tjedna usvojio zakon koji mađarskim manjinama u susjednim državama odobrava posebna prava. Po njemu viza više nije potrebna. No zakon dijeli građane Srbije na dva razreda, stoga su OESS i EU protiv toga prosvjedovali. Ipak, ovoga ljeta treba ozbiljno početi uklanjanje ruševina dunavskih mostova kod Novoga Sada koje su NATO-ovi zrakoplovi porušili 1999. A već u zimi trebalo bi otvoriti vodeni put, tada će brodovi opet ploviti od Passaua do Crnoga mora. Za taj će projekt EU, Njemačka i Austrija dati 25 milijuna eura. Sutra bi u Bruxellesu trebao biti potpisan regionalni trgovački sporazum koji jamči bescarinski robni promet. Poslije daljnjih pregovora, pet će država sljednica bivše Jugoslavije i osim njih Mađarska i Rumunjska a kasnije i Bugarska, korak po korak stvoriti zonu slobodne trgovine, kaže austrijski diplomat Johann Sattler, suradnik Stabilizacijskog sporazuma u Bruxellesu. A njegov njemački kolega Kilian Kleinschmidt, u Bruxellesu mjerodavan za izbjeglička pitanja, pozdravlja što će sve države bivše Jugoslavije istoga dana potpisati memorandum kojim će se priznati pravo vlasništva prognanika: 'Sada se mogu održati pravi pregovori o povratku.' Osim toga sporazum izbjeglicama pruža mogućnost da ostanu u svojoj sadašnjoj domovini i da im se unatoč tomu vrati imovina. Od Novoga sada u Vojvodini do hrvatskoga grada Vukovara svega je sedamdeset kilometara. No tu je sve posve drukčije. U središtu grada kojega je u jesen 1991. razorilo topništvo srpskih postrojba, još uvijek su samo ruševine. Malo se Hrvata vratilo u krajolik ruševina. Mnogi su se tadašnji prognanici u međuvremenu snašli u Zagrebu. 'Pa što ću u Vukovaru? Nema posla, škole su loše, bolnica se raspada', kaže Anton Ivanović, 31-godišnji namještenik tvrtke za elektronske dijelove u Zagrebu. Gleda ruševine svoje kuće. Novca za njezinu obnovu nema. Nema ga ni Petar Sivković. Njegova polurazrušena kuća malo je izvan središta i popravljeno je samo najnužnije. Popravljen je krov, postavljena peć, dvije od četiri sobe opet se mogu koristiti. 67- godišnji Srbin službeno se vratio u grad, prijavio se na policiji i dobio hrvatsku putovnicu. U Hrvatskoj dobiva mirovinu od 270 maraka. No obitelj i dalje živi u Vojvodini, gdje su mirovine daleko niže. Tamo i Petar provodi većinu vremena. Kuća u Vukovaru opet je njegovo vlasništvo, no njegov se život odvija drugdje. Euro-regija Panonska nizina apstraktan je pojam, kažu i Sivković i Ivanović. Sve dok ne bude stvarnog gospodarskog uzleta, sve je samo prazna priča. Hrvatska je vlada osim toga oprezna da ne bi previše govorila o novoj integraciji. Nitko ne želi izazvati dojam da se gradi nova Jugoslavija. Prošlo je tek deset godina otkako je srpsko topništvo razorilo Vukovar, drži Valter P., djelatnik ministarstva poljoprivrede. 'Regionalna suradnja da, ali ne preslužbeno i ne obješena o velika zvona', njegovo je stajalište. 'Činjenica da granice opet postaju propusnije ionako ima više veze s interesom velikoga kapitala nego s interesom stanovništva da opet živi zajedno. Kapitalu je jednostavno gospodarski prostor Hrvatske premali. Hrvatska ima svega pet milijuna stanovnika, koja bi tvrtka tu ulagala ako joj na raspolaganju nije cijelo tržište jugoistočne Europe?' Veliki kapital nameće dakle integraciju gospodarskog prostora jugoistočne Europe. U Bruxellesu to ne žele poricati. Na posljetku prisila na suradnju služi i miru. Zamisao predsjednika Vojvodine o demokratskoj multikulturnoj regiji ipak će još dugo ostati san", zaključuje Erich Rathfelder.