IT-23.VI.REPUBBLICA-NADBISKUP TETTAMANZI-GLOBALIZACIJA

ITALIJA LA REPUBBLICA 23. VI. 2001. Globalni svijet po mjeri čovjeka "Globalizacija je fenomen kojemu tek treba odrediti put, vidljivo započet, ali isto tako vidljivo daleko od bilo kakve zrelosti, na neki način 'nezreo' poput adolescenta i stoga sposoban na mnoge grubosti i isto toliko velikodušnosti. To je zasigurno 'obilježje vremena', koje mi se ukazalo još od prvih razmišljanja, te možda od tuda dolazi njegov adolescentski karakter u kojemu je sve obećano, a ništa još nije ostvareno. I radi toga Crkva, učiteljica čovječnosti, pozvana proricati, te stoga obrazovana za čitanje znakova vremena, ima pravo razmišljati o globalizaciji i vjerojatno joj sugerirati buduće putove. Kako bi ispravno ušli u raščlambu fenomena globalizacije, moramo odgovoriti na jednu prvu potrebu: potrebu pojašnjenja, terminološkog i sadržajnog. To je neologizam, riječ koja se nije poznavala do prije nekoliko godina i koju danas svi izgovaraju jer je ona, prije nego načelo, činjenica globalizacije tržišta, gospodarstva i novčarstva. Svi o njoj govore, ali vrlo raznolikim naglascima i tumačenjima. U tom smislu potrebna je skromnost i mudrost da se krene od jednog elementarnog pitanja: što je globalizacija? Može biti u određenoj mjeri korisna razlika koju su neki auktori napravili između internacionalizacije, mondijalizacije i globalizacije. Sljedeći taj pristup, internacionalizacija bi značila karakter gospodarskih, političkih, pravosudnih i kulturalnih odnosa koje neka zajednica ili država uspostavlja s drugima: trgovinskih (razmjena robe), proizvodnih (ulaganja u inozemstvu), novčarskih (kretanje kapitala), tehnoloških (prijenos tehnologija), kulturalnih (kulturalni odnosi), kretanja osoba (migracije). Mondijalizacija bi obuhvatila skup problema čiji se učinci iskazuju na svjetskoj razini i čija su rješenja moguća samo na svjetskoj razini kroz stvaranje međunarodnih tijela i suradnju nacionalnih država (problemi okoliša, vode, klime, energije, migracija, endemskih ili epdiemijskih bolesti, mira, naoružanja, mafija...). Globalizacija bi, na kraju, značila nove oblike koje je u svijetu preuzela akumulacija kapitala, posebice na kraju stoljeća od trojstva SAD, Japana i Europske Unije, radi nadziranja tržišta i resursa na raspolaganju, i postizanja dobiti na svjetskoj razini. U stvarnosti se s vremenom globalizacija proširila i preplela s drugim pojavama umanjujući, gotovo do dokidanja, granice koje su je dijelile od mondijalizacije, te uvjetujući, gotovo do preuzimanja, ne mali broj i ne marginalne aspekte internacionalizacije. U tom je kontekstu moguće ažurirati i produbiti raščlambu globalizacije prolazeći slijedom nekih karakterističnih elemenata koji čine fenomen, prema sugestiji nekih tekstova važnih za našu namjeru. Prvi poticaj dolazi iz iščitavanja globalizacije u perspektivi obilježja vremena. Na tu vrstu čitanja potiču nas sami sudovi, toliko različiti, ako ne i protuslovni, koji se mnogo puta daju o globalizaciji, obilježeni najvećim optimizmom ili prožeti najokrutnijim pesimizmom. Neki zapravo iz nje prave mit, a neki je demoniziraju, neki je vide kao izvor mnogoga dobra, a neki, međutim, misle o njoj kao uzroku mnogih zala. U perspektivi 'znaka vremena' uočavamo u globalizaciji, poglavito, fenomen širokih i dubokih razmjera, značajan za povijest ovog razdoblja čovječanstva. Ona je činjenica koju ne možemo zanemariti. A nije ni prosta vanjska i marginalna činjenica za čovjeka, pošto ju je čovjek obilježio. To je ljudska činjenica, pošto uključuje čovjeka, bilo kao adresanta, bilo kao djelatnoga subjekta, dakle, čovjeka u njegovoj slobodi, čija konkretna uporaba vodi ili dobru ili zlu. Globalizacija se tako pokazuje kao ambivalentan fenomen: obilježen pozitivnim i negativnim ishodima. Sjećamo se, primjerice, crkvenog sabora sjeverne, središnje i južne Amerike, održanog u Rimu u studenom-prosincu 1997., koji u članku 74. ovako iznosi sud biskupa o gospodarskoj globalizaciji: Iako je istina da rast globalizacije sa sobom nosi pozitivne posljedice, poput povećanja učinkovitosti i povećanja proizvodnje, koji mogu osnažiti proces stvaranja jedinstva naroda i napraviti veću uslugu ljudskoj obitelji, ipak, pošto se održava tržišnim zakonima primjenjenima prema pogodnostima za moćne, ima i druge krajnje negativne posljedice: pridavanje gospodarstvu apsolutne vrijendosti, nezaposlenost, smanjenje i pogoršavanje nekih javnih usluga, uništenje prirodnog okoliša, rast jaza između bogatih i siromašnih, i nepoštenu konkurenciju koja siromašne nacije smješta sve niže'. Sa svoje strane Sveti otac u poruci prigodom Svjetskog dana 1998., piše: 'Velike geopolitičke promjene koje su se dogodili nakon 1989., praćene su pravim revolucijama na društvenom i gospodarskom polju. Globalizacija gospodarstva i financija već je stvarnost i sve se jasnije vide učinci brzog napretka vezanog s informatičkim tehnologijama. Nalazimo se na pragu novog doba, koje sa sobom nosi velike nade i uznemirujuća pitanja. Kakve će biti posljedice promjena koje su u tijeku? Mogu li svi izvući korist iz globalnog tržišta? Hoće li na kraju svi imati mogućnost uživanja u miru? Hoće li odnosi između država biti ravnopravniji, ili će gospodarska konkurencija i rivalitet između naroda odvesti čovječanstvo prema još većoj nestabilnosti?'. Pitanja koja postavlja Papa ulaze u drugi osnovni i odlučujući aspekt 'znaka vremena': moralni aspekt. Zapravo, ljudskost globalizacije, upravo stoga što je 'ljudska', uobličuje se nužno i kao zadaća povjerena čovjeku: čovjek mora rasuđivati, odnosno mora na kritički način čitati pozitivne i negativne aspekte fenomena globalizacije. Ne radi se, međutim, o kritičkom čitanju koje je samo sebi svrhom, jer rasuđivanje potiče čovjeka da bude istinski slobodan, odnosno da preuzme svoje odgovornosti da kao čovjek 'upravlja' (te stoga i za istinsko dobro samog čovjeka) fenomenom globalizacije. Ukazuju se tako dvije precizne obveze: ona 'poznavanja' fenomena i ona 'upravljanja' njime. To nije apstraktno pitanje, nego krajnje konkretno: tema je to koja je i provokativna zbog uobičajenog neznanja koje teško opterećuje život ljudi i naroda koji globalizaciju drže posve nepovratnim i neizbježnim fenomenom. Između ostaloga tom se posljednjem uvjerenju suprotstavlja činjenica pojave novih regionalizacija i lokalizama. Rasuđivanje o povijesnim, društvenim i kulturalnim fenomenima treba biti inteligentno, s ljudskim razumom. Ovdje se otvara prostor za strogo znanstveno proučavanje, kao posve legitimno, štoviše nužno. Ali se istodobno, i prostor za razmišljanje i ocjenjivanje 'recta ratio', kazali bi filozofi, štoviše s mudrošću, koja sama može rastumačiti najistinskije i najdublje vrijednosti i potrebe čovjeka (Gaudium et spes, 15). Kao kršćani kritičko čitanje globalizacije trebamo vršiti razumom prosvijetljenim 'novim svijetlom', odnosno vjerom: na taj se način mogu otkriti 'namjere Boga u sveukupnom pozivu čovjeka'. Koncil daje jedinstvenu jasnoću: vjera se uopće ne suprotstavlja ljudskom razumu, nego ga potvrđuje i osnažuje u specifično ljudskom profilu. U tom smislu Koncil piše da 'vjera vodi inteligenciju prema u potpunosti ljudskim rješenjima'. U tom su kontekstu kršćani i u čitanju globalizacije, pomognuti socijalnim naukom Crkve, naukom, vrijedi podcrtati, koji se mora ticati kršćanskih laika, ne samo kao adresanata ili običnih slušatelja i izvršitelja nego i, makar i pod određenim uvjetima, kao djelatnih sudionika, kao pravih 'protagonista'. Racionalno i vjersko čitanje fenomena globalizacije suočava se, prvenstveno, s njegovim najočitijim aspektom, koji je gospodarsko- financijski. A suočava se s njime kao specifičnom primjenom šireg odnosa između gospodarstva i ćudoređa. Taj se odnos može izraziti jezikom Evanđelja vrlo općenitim, ali nimalo apstraktnim, terminima: ne postoji čovjek radi gospodarstva, nego gospodarstvo radi čovjeka. I odmah otkrivamo kako se to načelo uopće ne podrazumijeva, dapače stoji u otvorenom sukobu koliko s urođenim redukcionizmom velikih jučerašnjih socijalnih ideologija, koliko s današnjom liberalističkom prepotencijom. Načelo krajnjom jasnoćom ukazuje na relativizaciju gospodarstva prema čovjeku. Koncept relativizacije upućuje na nešto što je i istodobno i vrijednost i ograničenje: gospodarstvo jest vrijednost, no nije jedina i najviša za život i sudbinu ljudi, pojedinca i naroda. Uistinu je žurno tumačiti i organizirati gospodarstvo priznavajući joj velikom iskrenošću i jasnoćom vrijednosti i ograničenja. Nitko, zasigurno ne može nijekati da gospodarstvo, upravo utoliko što je dimenzija ljudskog djelovanja, ima i jest vrijednost. No sve se to ne može, niti ne treba, apsolutizirati, nijekanjem postojanja unutarnje granice gospodarske djelatnosti, kao da je gospodarska učinkovitost jedini i temeljni kriterij odluka i izbora. Racionalno vjersko čitanje fenomena globalizacije vodi otkrivanju drugog temeljenog aspekta: njene 'političke' dimenzije, počevši od osnovne društvene dimenzije samog čovjeka. Od tuda proizlazi druga neizbježna etička potreba; ona politička. To je danas posebice naglašena potreba, iz niza razloga, među kojima se ukazuju, s jedne strane, teške i vrlo teške nejednakosti među različitim nacijama, kao i među osobama i skupinama unutar svake zemlje, a s druge strane, činjenica da se sve više stvara prostor gospodarske vlasti, poglavito financijske, sve udaljeniji od država, odnosno od uobičajenih subjekata prava i nadzora, dakle izvan prostora koji su do sada po definiciji bili određeni za zajedničko dobro, za razdiobu tereta i pogodnosti. U stvarnosti, gospodarskonovčarski protagonizam velikih tvrtki nazočnih na tržištima i kontinentalnih i svjetskih banaka prati skromna i nedostatna mogućnost nadzora i usmjeravanja od strane političkih subjekata koji još uvijek djeluju prema nacionalnim gledanjima, često, sa slabom učinkovitošću. Potreban je, dakle, novi politički prostor, prema izreci 'ubi societas ubi ius'. Potrebno je provesti prijelaz s gospodarstva na politiku, u uvjerenju da na društvenom i gospodarskom sektoru, bilo nacionalnom bilo međunarodnom, posljednja odluka pripada političkoj vlasti. Danas, međutim, jednoj međunarodnoj gospodarskoj zajednici, i 'mondijalizaciji' gospodarstva uslijed fenomena globalizacije, treba odgovoriti jedno međunarodno građansko društvo, sposobno izraziti se kao subjekt bilo gospodarski, bilo politički, nadahnut 'pravilima' koja su svi prihvatili, demokratski izrađenim, koja na kraju vode u traženje zajedničkog dobra cijelog svijeta i solidarnosti. Na regionalnoj ili nacionalnoj razini ustanova ne manjka... Mislim posebice na Organizaciju Ujedinjenih naroda i njezine razne agencije socijalne vokacije. Mislim i na ulogu koju igraju entiteti poput Međunarodnog monetarnog fonda, i Svjetska trgovinska organizacija. Žurno je da se na prostoru slobode učvrsti kultura 'pravila' koja se neće ograničavati na prosto trgovinsko funkcioniranje, nego koja će se baviti, zahvaljujući pouzdanim sudskim instrumentima, zaštitom ljudskih prava u svakom dijelu svijeta. I kako za gospodarstvo, tako i za politiku pozvanu da je 'regulira', temeljno načelo opet se može formulirati jezikom Evanđelja: nije čovjek radi politike, nego je politika radi čovjeka. Preciznije, čovjeka shavćena kao subjekta, temelja i cilja.", piše Dionigi Tettamanzi, kardinal, nadbiskup Genove.