DNEVNI PREGLED BR. 120. 25. LIPNJA 2001.

GLAS AMERIKE - VOA 22. VI. 2001. Perfidni bojkot povratka Hrvata - razgovor s biskupom Franjom Komaricom Prilog Bojana Klime "Na poziv američke Biskupske konferencije, u Sjedinjenim Državama je posljednja tri dana boravio banjalučki biskup Franjo Komarica. Susreo se s katoličkim velikodostojnicima s istočne obale Sjedinjenih država, te dužnosnicima američkog Državnog tajništva, Vijeća za nacionalnu sigurnost, te Kongresa. Cilj biskupa Komarice bio je upoznati svoje sugovornike s teškim položajem Hrvata koji su prije gotovo deset godina prognani iz srpskog entiteta u Bosni i Hercegovini. Biskup Franjo Komarica navodi podatak da se u Republiku Srpsku, prema podacima ureda Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, vratilo tek 3845 Hrvata, od oko 220 tisuća koliko ih je tamo na početku rata živjelo. "To je katastrofalno, porazno, to ne možemo ničim opravdati, osim jednim perfidnim bojkotom povratka tih ljudi koji jedini - kako ispada - nemaju pravo na domovinu, nego moraju tražiti novi dom i moliti tko će ih primiti." Biskup Komarica je prošlih godina često dolazio u Sjedinjene Države s istim ciljem - upoznati ovdašnju javnost, a pogotovo vladu s položajem svoje zajednice. Kaže da ga je vrlo razočarala činjenica što su ove godine njegovi sugovornici iz američke vlade i Kongresa na podatke o teškoj situaciji bosanskohercegovačkih Hrvata reagirali - kako je rekao - 'gotovo začuđeno'. 'Ja sam jučer dobio dojam, barem su tako reagirali, da nisu dovoljno informirani. Ja sam im rekao: ako do sada niste informirani, sada ste informirani, iako ja vjerujem da ste i do sada također morali biti informirani. Ja se bojim da sve one informacije koje mi šaljemo lokalnim kancelarijama i europske i američke administracije, visokom predstavniku i tako dalje, da to ne ode dalje iz najdublje ladice dotične kancelarije. Prema tome, vjerujem da ovdje, u samom vrhu američke politike doista postoji veliki manjak pravih informacija. I baš zato treba pojačati informiranost ovih ljudi koji o nama odlučuju, a bez da uopće znaju gdje smo mi, što je uopće s nama, i kakva je ta naša situacija." banjalučki biskup tvrdi da se za Hrvate u srpskom entiteta Bosne i Hercegovine brine jedino crkva i njezine humanitarne organizacije. 'Osim biskupa i Caritasa, o tim se ljudima nitko ne brine. Mi na žalost, kako vam je poznato, ne pripadamo - čini se - niti jednom političaru, niti jednoj stranci, niti jednom gradonačelniku... Nemoguće je da ljudi tako žive na ovome svijetu... Nedavno na jednom skupu europskih političara - na skupu gdje se razmatrala uloga Države i crkve u zaštiti ljudskog dostojanstva i ljudskih prava - morao sam reći: dok vi govorite o Europi, što je s nama u Bosni i Hercegovini, gdje stotine tisuća ljudi nemaju nikakve Države, država se o njima uopće ne brine, kome oni pripadaju!?" Osim s američkim državnim dužnosnicima, banjalučki biskup Franjo Komarica se u Washingtonu susreo s kardinalom Theodorom McCarrickom, nadbiskupom washingtonskim, a u Baltimoreu s tamošnjim nadbiskupom, kardinalom Williamom Keelerom. Posjetio je i humanitarnu organizaciju Catholic Relief Services. Gospodin Komarica najavio je da će kardinal McCarrick vjerojatno uskoro posjetiti Bosnu i Hercegovinu". 23. VI. 2001. 'Treba li Americi vanjska politika?' - nova knjiga Henryja Kissingera Prilog Bojana Klime "'Treba li Americi vanjska politika?', pitanje je koje u naslovu svoje najnovije knjige postavlja Henry Kissinger, bivši američki državni tajnik te savjetnik za nacionalnu sigurnost dvojice američkih predsjednika. Odgovor Henrya Kissingera na pitanje 'Treba li Americi vanjska politika?' je - naravno - potvrdan. No, Sjedinjenim je Državama potrebna znatno drugačija vanjskopolitička strategija od one koja je bila prakticirana posljednjih osam godina, od strane vlade predsjednika Billa Clinton. Naime, Henry Kissinger smatra da se američka vanjska politika u posljednjem desetljeću nije temeljila na pažljivo definiranim nacionalnim interesima već na - po njemu potpuno pogrešno - američkim, prilično humanitarnim idealima. Primjere takve pogrešne politike Kissinger pronalazi u - kako kaže - 'misionarskom pothvatima' - u Bosni i Hercegovini, na Kosovu, Haitiju, te u Somaliji. Naime, za Henrya Kissingera kritično je pitanje još uvijek 'smiju li se države miješati u unutrašnje stvari drugih država?' On smatra da ne smiju - odnosno, da represivna politika određenog režima ne predstavlja legitimni razlog za stranu intervenciju. Warren Cohen, profesor povijesti na Sveučilištu Maryland, piše u 'Los Angeles Timesu': 'Kissinger se ovdje poziva na jednog od prvih američkih predsjednika Johna Quincy Adamsa. Upitan početkom 19. stoljeća zbog čega Amerika ne pomogne Grcima u njihovoj borbi za nezavisnost, Adams je rekao da Amerika suosjeća sa svakim tko se bori za slobodu, no ne namjerava 'tumarati po svijetu u potrazi za monstrumima koje treba uništiti''. Thomas Friedman, vanjskopolitički komentator 'New York Timesa' slaže se s Kissingerovom tvrdnjom da 'intervencija utemeljena na moralnim vrijednostima', poput one u Bosni i Hercegovini, često samo produžava patnje lokalnog stanovništva. U svojoj analizi situacije u Bosni, Kissinger naime tvrdi da bi 'najmoralnije bilo da se zemlja podijelila na početku rata'. Ta bi opcija - po njegovom mišljenju - bila najmoralnija zbog toga što bi u tom slučaju bilo najmanje žrtava. 'Zašto da strane vojske nameću multi-nacionalnu državu, kada u njoj želi živjeti samo jedna od bosanskohercegovačkih zajednica, muslimani? U ime kojeg američkog državnog interesa se provodi takva politika?' - pita se Henry Kissinger. Knjiga 'Treba li Americi vanjska politika?', piše Thomas Friedman u 'New York Timesu', nalikuje podsjetniku za novog predsjednika, George Busha. Naime, Henryu Kissingeru nimalo se ne sviđa činjenica što je u posljednje tri predsjedničke kampanje vanjska politika kao tema imala tek drugorazredan značaj. Amerikanci ne bi trebali svoj čelni položaj na globalnoj sceni prihvatiti zdravo za gotovo - upozorava ovaj ugledni američki diplomat. Svako poglavlje Kissingerove knjige bavi se jednim segmentom svijeta koji na početku 21. stoljeća prolazi kroz dramatičnu transformaciju. Kissinger nudi savjete u vezi sa situacijom u svakom od za Ameriku ključnih područja: Putinova Rusija, Kina koja se ubrzano modernizira, Europa koja treba ostati najnajznačajniji partner Amerike, indijski potkontinent, Srednji Istok, Afrika... Analizira i gospodarska kretanja, primjerice globalizaciju, internetizaciju svijeta, te humanitarne intervencije. No, kako primjećuje Thomas Friedman u 'New York Timesu', 'svako od ovih pitanja Henry Kissinger prelama kroz prilično bizmarkovska načela real-politike 19 stoljeća: globalna ravnoteža snaga, stabilnost i zaštita američkih nacionalnih interesa'". (VOA) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 24. VI. 2001. Pregled tiska "'Courier International' objavljuje ovog tjedna posebna dossier kojim obilježava 10 godina rata u Jugoslaviji. Urednik lista Aleksandar Adler našao je tri razloga za nadu u mir jer su, po njemu, ipak izvučene neke pouke iz desetgodišnjeg sukoba. Prva pouka za Adlera je da postoji, navodimo, 'pedagogija zla', koja se pokazala tako što se na Balkanu izvan granica bivše Jugoslavije izbjegao jugoslavenski scenarij, tj. da je rat poslužio kao primjer drugima kako ne treba rješavati nesuglasice. Druga pouka je da je Europa preživjela krizu koju je izazvao raspad Jugoslavije. Njemačka je u početku branila Hrvatsku i Sloveniju, a Francuska i Velika Britanija idealizirale Srbiju, pa je Europi prijetio raspad oko vanjske politike. Danas postoji europska vojska, Berlin, Pariz i London su složni, ističe Adler zaboravljajući spomenuti ulogu SAD-a. 'Treća pouka je pobjeda demokracije rođene u krvi i suzama', piše doslovno Adler, pozdravljajući političke promjene u zemljama bivše Jugoslavije. Zaključak u cjelini navodimo: 'Pod uvjetom da se očuva neophodna skromnost pred bliskom prošlošću, to su tri elementa koji ipak čine obilje razloga za nadu'. Za protutežu Adlerovom optimizmu iz istog lista izdvajamo ekonomski osvrt na zemlje bivše Jugoslavije iz jednog mađarskog lista. Novinar ističe da Slovenija podsjeća na Austriju, a da Srbija i Kosovo žive danas na drugom kontintu. Slovenija se jedina dobro izvukla, prenosi list, bez većih šteta i žrtava. 1998. njezin je nacionalni bruto dohodak nadmašio razinu iz 1989. godine. Za sličan pothvat Hrvatskoj će trebati još 4 godine. Prošlogodišnja smjena vlasti probudila je nade, ali krupne tvrtke, pogotovo banke i osiguranja, i dalje se tretiraju kao krunski dragulji i opiru se privatizaciji', piše mađarski list. 'BiH je najteže pogođena ratom, nastavlja se pregled, 'i oporavlja se pod diktatom MMF-a, s tim da ostaju ogromne razlike između Federacije BiH i Republike Srpske u koju je došlo 9 puta manje investicija nego u drugi entitet'. Najveći gubitnik je, tvrdi ovaj list, SRJ. Prema stručnjacima, tek 2013. godine se može nadati povratku na razinu od 1989. godine, jer je pored razaranja teško pogođena izolacijom i divljom privatizacijom u korist Miloševićeve lijeve elite. Priprema se novi zakon o privatizaciji kojim bi se omogućile strane investicije, ali će biti teško privući milijardu i pol dolara godišnje potrebnih za brz oporavak. Makedonija je također bila pogođena embargom, onim protiv Jugoslavije i onim koji joj je nametnula Grčka. Nakon rata na Kosovu krenula je malo bolje, ali se trenutno stanje pogoršava zbog rata". (RFI) RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 23.VI. 2001. Regionalna suradnja: više parade nego stvarnih pomaka Pripremili Sofija Kordić, Mladen Mali i Nataša Odalović "Zajednička izjava jugoslavenskog predsjednika Vojislava Koštunice i hrvatskog Stjepana Mesića, kojom su postali zvijezdama sastanka šefova srednjoeurospkih zemalja i koja je izazvala čestitke službenog Washingtona, u Hrvatskoj je od strane Vlade bila takoreći ignorirana. Kad se, pak, ostave po strani nesuglasice na vezi Mesić ? Račan, u Hrvatskoj se primjećuju snažni impulsi koji potiču k normalizaciji odnosa sa SRJ i institucionalizairanju protoka dobara. No, hrvatski premijer Račan ne propušta priliku ponoviti kakvi oblici te suradnje su za hrvatsku stranu prihvatljivi. Račan: 'Regionalna suradnja da, ali regionalna integracija ne. To je stav ove vlade i demokratski stav ove zemlje i nemam tomu što dodati. Imamo povjerenja u vlastite snage da smo u stanju to i istjerati'. Potpuna normalizacija odnosa sa SRJ, kaže službeni Zagreb, za hrvatsku je Vladu moguća samo uz razvijanje demokratskih procesa u Jugoslaviji. Koji su problemi za koje hrvatska Vlada smatra da ih je moguće i potrebno rješavati u bilateralnim odnosima? To je sukcesija nekadašnjih republika SFRJ, odnos prema ratnim zločinima, utvrđivanje osoba zatočenih i nestalih, zaštita prava manjina, povratak izbjeglih i prognanih, povrat otuđenih kulturnih i drugih dobara, rješavanje pitanja Prevlake, reguliranje imovinskih pravnih odnosa i odnos prema BiH. Uz to se očekuje i određivanje novog jugoslavenskog vodstva prema Miloševićevoj agresivnoj politici. Do promjena u Jugoslaviji neke posebne inicijative ustvari i nije bilo, kaže dugogodišnji diplomata Ivica Maštruko. Kao primjer navodi da Zagreb još uvijek nema svog veleposlanika u Beogradu. Maštruko: 'Tek nakon promjena i nakon izbora u Jugoslaviji došlo je do kontakta na razini ministara i predstavnika dviju vlada i tad je počelo obnavljanje tih kontakata, koji su ostali na razini visokih dužnosnika ministarstava i uglavnom bez mnogo rezultata, s nekakvim ispitivanjima i dogovaranjima, s par susreta na razini ministra Svilanovića i Picule. I to bi bilo sve. Mislim da je tu bilo više parade nego stvarnih pomaka'. Dr. Mate Granić gotovo je sedam godina bio hrvatski ministar vanjskih poslova i upravo je on potpisao dokument o međusobnom priznanju. I Granić danas kaže kako su diplomatski kontaktni nedovoljni. Granić: 'Ja sam više puta pisao i govorio o tome da su nedovoljne aktivnosti na diplomatskoj razini između dviju država. Sada je došlo do sastanka Ministarstva gospodarstva i poljoprivrede i ja to ocjenjujem pozitivnim i dajem tome podršku. Smatram da na razini ministara vanjskih poslova treba biti još više aktivnosti upravo u rješavanju otvorenih pitanja i da se na taj način na ministarskim razinama i na ekspertnim razinama rješavaju sva otvorena pitanja'. Naša suradnica iz Beograda, Nataša Odalović, razgovarala je s Aleksandrom Joksimović, pomoćnicom jugoslavenskog ministra vanjskih poslova. Joksimović: 'Zadovoljstvo nam je da postoji obostran interes da se odnosi u najbližoj budućnosti normaliziraju. Naime, diplomatski odnosi su već uspostavljeni, ali postoji određen broj koraka koji se očekuje u bliskoj budućnosti radi uspostavljanja što bliže suradnje. Jedan od njih je pitanje granica. Već duže vrijeme ekspertni timovi rade na konzultacijama vezanima uz sjeverni i južni dio granice, kako bi se one definirale i kako bi se pitanje zone sigurnosti u okviru granice što brže smanjile. U pripremi je i kulturni sporazum između Jugoslavije i Hrvatske, u kojem se između ostalog podrazumijeva i povrat određenog kulturnog blaga. Predviđeno je da se mnoga pitanja otvore prilikom posjeta ministra Svilanovića Zagrebu, do kojeg će doći 28. srpnja. To je čitav niz koraka na uspostavljanju suradnje između Jugoslavije i Hrvatske, a ovo što sam navela su samo neki od njih'. Kada je riječ o gospodarstvenicima oni su u ovom trenutku, kako se čini, i pretekli i diplomate. Na njihov poticaj formirane su i radne skupine za pregovore o ugovoru za slobodnu trgovinu. Dokument o tome bi trebao biti završen do kraja godine, što bi doista bilo iznenađujuće brzo. Ali kada se govori o slobodnoj trgovini, na to se nadovezuje i uvođenje carinske unije i drugi oblici gospodarske, pa i političke, integracije zemalja regije. Premijer Račan dao je okvire u kojima njegova vlada želi djelovati. Račan: 'Nema opasnosti za Hrvatsku da pristane biti uvučena u neke nove državne tvorevine ili integracije na tom planu. Carinska unija ne, ali trgovina u korist jedne i druge zemlje u ovoj regiji, to da. Sa zadovoljstvom mogu reći da dobro stojimo sa potpisivanjem ugovora o slobodnoj trgovini sa nizom zemalja, a prije svega u Srednjoj Evropi. Za Hrvatsku je takva gospodarska suradnja dovoljna, a preko toga nikakva integracija ne dolazi u obzir i tu postoji visoki stupanj jedinstva u Hrvatskoj'. Ne samo u pregovorima s EU, nego i na svim sastancima i inicijativama koje se vezuju za jugoistočnu Evropu, Hrvatska pokušava izbjeći bilo kakav multilateralni kontakt i inzistrira da sva multilaterala ide prethodno kroz bilateralu. Maštruko: 'To je stav zapravo Hrvatske vlade i ministarstva vanjskih poslova, koji proizlazi, rekao bih, iz jedne atmosfere u samoj Hrvatskoj koja je glasnoćom manjine ili opozicije prema bilo kakvim povezivanjem sa Jugoslavijom vrlo senzibilizirana kada su u pitanju multilateralne stvari. Čak i kad je u pitanju potpisivanje sporazuma i dogovora o borbi protiv kriminala i tu se izbjegavaju multilateralni sporazumi. To je jedna atmosfera koja je u Hrvatskoj javnosti dominantna i koja utiče na poziciju samog ministarstva, odnosno diplomatske inicijative'. I Granić drži da ne treba izbjegavati multilateralnu suradnju tamo gdje je ona nužna i potrebna. Granić: Ona je nužna i potrebna oko rješavanja pitanja borbe protiv terorista, protiv trgovine drogom i organiziranog kriminala, ali i povratka izbjeglica. To je nešto gdje zajedničke akcije apsolutno treba podržati'. Član predsjedništva i savjeta Koštuničine Demokratske stranke Srbije, Aleksandar Popović, kaže da pozdravlja izjavu Mesića i Koštunice, ali ističe da se njegova stranka posebno zalaže za zaštitu srpske manjine u Hrvatskoj i povratak izbjeglih. Popović: 'Smatramo da u pojedinim ministarstvima hrvatske vlasti još uvijek postoji namjerno stvaranje prepreka za povratak izbjeglica, s jedne strane. Drugo je izlaganje izbjeglica uhićenjima. Ljudi koji su povratnici, a neki od njih ne ulaze po prvi put u Hrvatsku, bili su uhićeni, kao gospođa Janković. Mislim da bi međunarodna zajednica morala više učiniti po pitanju povratka izbjeglica'. Potpisujući zajedničku izjavu s Koštunicom, Mesić je, prema većini ocjena, dao dodatni poticaj razvoju bilateralnih odnosa. Bivši šef hrvatske diplomacije Mate Granić drži da se oko toga ipak nešto propustilo učiniti. Hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova nije sudjelovalo u pripremanju tog dokumenta, potvrdio je ministar Tonino Picula. Picula: 'Ministarstvo vanjskih poslova nije sudjelovalo u dogovoru tog susreta i nije sudjelovalo u pripremi tog dokumenta. Međutim, plan tog dokumenta je potpuno na liniji naše normalizacije odnosa sa SRJ. A u kojoj će mjeri ta operacija biti provedena, ovisi o normalizaciji unutar same SR Jugoslavije'. Zbog stajališta dužnosnika hrvatske Vlade da izjava Mesića i Koštunice ne obvezuje, mediji i dalje nagađaju o različitim pozicijama Račanova kabineta i Ureda Predsjednika Republike kada je u pitanju brzina normalizacije odnosa s Beogradom. Bivši hrvatski diplomat Ivica Maštruko se s takvom ocjenom ne slaže. Maštruko: 'Nema tu zapravo nikakve razlike. Ako nečega ima, to je ne baš sasvim dobra komunikacija između Ministarstva vanjskih poslova i Ureda Predsjednika Republike, odnosno samoga predsjednika. Činjenica je da na putovanja predsjednika Mesića nikad ne prati ministar vanjskih poslova - ako niste primijetili, tada uvijek ide zamjenica ministra vanjskih poslova, a inače je uobičajeno da u službene posjete u inozemstvu predsjednika prati ministar. Suprotno je kad ide predsjednik vlade ? tada može biti i zamjenik ministra, u ovom slučaju je to zamjenica'. Pomoćnica jugoslavenskog šefa diplomacije, Aleksandra Joksimović, tvrdi da u DOS-u nema razlika u pogledu na regionalnu suradnju. Joksimović: Apsloutno ne postoje nikakva sporna pitanja. Naime, jedan od prioriteta DOS-a je ustvari uspostavljanje što bliže regionalne suradnje, a Hrvatska kao naš susjed spada u jedan od značajnijih faktora kada je u pitanju stabilnost'. Šef poslaničkog kluba DOS-a u Skupštini Srbije i visoki dužnosnik Demokratske stranke, Čedomir Jovanović, kaže da je stajalište DOS- a prema regionalnoj suradnji vrlo jasno. Jovanović: 'Što se politike dosad tiče, mi ne radimo razliku između odnosa s Hrvatskom, Makedonijom ili BiH. Smatramo da je potrebno voditi politiku u skladu sa interesima građana, prevladati sva ona loša iskustva i pokušati uspostaviti jedan normalan život na ovim prostorima. Tako nešto nije bilo realno reći i činiti u prethodnom vremenu i mislim da je realno danas biti optimista. Mi želimo normalne privredne odnose sa zemljama u regiji, dobre političke odnose, želimo da kroz takvu klimu zaštitimo interese onog dijela stanovništva koji gravitira k Srbiji u nacionalnom kontekstu. Mi želimo, konačno, sa svim onim što radimo demantirati sve ono loše što je učinjeno za vrijeme našeg prethodnika. Želimo pokazati da je moguće živjeti pristojno, razgovarati o problemima i izbjegavati konflikte'. Regionalna suradnja i normalizacija odnosa sa susjedima, slogan je koji će svaki predstavnik međunarodne zajednice ponavljati u susretima s dužnosnicima s područja bivše Jugoslavije. Organizacija za europsku sigurnost i suradnju ovaj aspekt nosi i u svom imenu. 'Mi posebno naglašavamo aspekte zajedničke izjave Mesića i Koštunice koji se odnose na povratak izbjeglih, na zaštitu prava manjina i na regionalnu suradnju', kaže za naš radio glasnogovornik misije OESS-a u Hrvatskoj, Alessandro Fracaseti, zaključujući da je regionalna suradnja neophodna za rješenje mnogih problema u svakoj od zemalja u regiji". (RFE) BRITANSKI RADIO - BBC 24. VI. 2001. Pregled tiska - emisija na srpskome jeziku "Britanski listovi slažu se da je jučer usvojenom uredbom o suradnji sa Međunarodnim sudom za ratne zločine, Slobodan Milošević na putu prema Haagu bez povratka, ali nemaju jedinstveno stajalište kada bi se to moglo dogoditi. Tako 'The Independent on Sunday' prenosi preporuku saveznoga vicepremijera Miroljuba Labusa, upućenu stranim novinarima, da sljedećeg tjedna ostanu u Beogradu, ističući da međunarodne televizijske ekipe već kampiraju ispred beogradskog Centralnog zatvora kako bi snimile Miloševićev polazak u Haag. 'The Sunday Telegraph' citira neimenovanog jugoslavenskog dužnosnika, koji najavljuje skoro upućivanje, kako ističe, krupne ribe, ali ne i Slobodana Miloševića u Haag. 'The Sunday Times' procjenjuje da će uhićeni bivši predsjednik biti izručen prije rujanskih pregovora o reprogramiranju jugoslavenskog duga. List najavljuje da će se desetak osumnjičenih za ratne zločine u Haagu naći prije Miloševića. 'The Observer' navodi da su već izdane upute za Miloševićev transfer specijalnim NATO-ovim zrakoplovom uz jako osiguranje do morske obale u Scheveningenu, gdje će, piše list, proći kroz ogradu dobro utvrđene bivše zgrade osiguravajućeg zavoda, pretvorene u zatvor. 'The Sunday Telegraph' podsjeća da Milošević i dalje odbija pročitati Haašku optužnicu, dok 'The Sunday Times' piše da je njegova supruga Mirjana Marković prošlog tjedna uzaludno pozivala socijaliste da ustankom spriječe Miloševićevo izručenje. List podsjeća i da je odbijena ponuđena kaucija od 250 tisuća njemačkih maraka za Miloševićevu obranu sa slobode, te da se bivši šef jugoslavenske diplomacije Živadin Jovanović iz Libije vratio bez nade da će pukovnik Gadafi Miloševiću dozvoliti azil, pa čak i bez minimalnih donacija za SPS. 'The Sunday Times' tvrdi da je Miloševićevo psihofizičko stanje sve gore, a da ga dodatno opterećuju histerični izljevi supruge prilikom zatvorskih posjeta. List navodi i da je bivši jugoslavenski predsjednik od prijateljice, koja ga je posjetila u zatvoru, zatražio da mu prokrijumčari otrov, ali da su je čuvari, koji su razgovor prisluškivali, upozorili da će u tom slučaju biti krivično gonjena. Po pisanju 'The Sunday Timesa', Milošević žali što nije pobio političke protivnike dok je još mogao, što je navelo episkopa Amfilohija da mu u zatvor odnese Bibliju. 'Moja sudbina je povezana sa subinom naroda i države. Proces protiv mene je iskonstruiran. Nadam se da će povijest dati konačan sud', rekao je navodno Milošević jednom od svojih odvjetnika, a prenosi Independent on Sunday'. 'The Sunday Times' objavljuje da se Britanija zalaže za mandat NATO-a u Makedoniji, koji bi predviđao i uporabu sile. List tvrdi da su američki, britanski, francuski, njemački i talijanski zapovjednici NATO-a razmatrali upućivanje oko pet tisuća vojnika, koje bi predvodili britanski marinci i padobranci pod zapovjedništvom Sir Christophera Druryja, glavnog zapovjednika Europskih snaga za brzo reagiranje. Po pisanju lista, Javier Solana rekao je makedonskom predsjedniku Trajkovskom da bi intervencija mogla početi prije 15. srpnja, te da bi, prije ulaska u Makedoniju, vojnici NATO-a s Kosova uzeli tenkove i oklopna vozila. Ističući da je za takvu akciju neophodna dozvola obiju strana, list upozorava na sve manju vjerojatnost takvog ishoda nakon jučerašnjih neuspješnih pregovora izaslanika glavnog tajnika NATO-a i zapovjednika albanskih pobunjenika u Prizrenu. List navodi i da su se britanski i njemački obavještajci razbjesnili kada su shvatili da albanski pobunjenici u Makedoniji koriste opremu, koju su Amerikanci dijelili tijekom obuke Kosovskog zaštitnog korpusa. Odnose Europljana i Amerikanaca na terenu opterećuje i odluka Washingtona da mirovnoj misiji u Makedoniji pruži isključivo logističku podršku, ocjenjuje 'The Sunday Times' i dodaje da britanski vojni analitičari priznaju da bi najpraktičnije bilo da međunarodne snage opkole pobunjene Albance u Makedoniji, a zatim pruže obavještajnu i komunikacijsku podršku makedonskim snagama u čišćenju terena. 'The Independent on Sunday' prenosi ocjenu stručnjaka za Balkan Tima Judaha da je u Skoplju moguć 'mostarski scenarij' etničke podjele grada, ali i da nadu da se sukob neće širiti budi nedostatak apetita Beograda i Sofije prema Makedoniji. 'The Observer' primjećuje da su se u ofenzivu na Aračinovo priključile i specijalne makedonske policijske i vojne jedinice, takozvani vukovi i tigrovi, koji su, po ocjeni lista, unatoč zvučnim imenima, loše obučeni. List prenosi i da su lideri albanskih političkih partija potajno prezadovoljni činjenicom da Zapad za blokiranje pregovora krivi makedonsku stranu". (BBC) NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 23. VI. 2001. Svjetionik Europa "Put u Europsku uniju (EU) za deset je srednje istočnih europskih država ipak dugotrajan i mukotrpan. Izgledi za skoro članstvo za sve njih su ipak najvažnije sidro za političke i gospodarske reforme koje bez tog stalnog pozivanja na Europu uopće ne bi bile ostvarene ili samo u teškim okolnostima. Tomu pripada i konsolidacija demokracije jednako kao i izgradnja dinamičnog 'dobro' vladajućeg civilnog društva bez straha, represije i korupcije. Učlanjenje u EU bitna je pretpostavka za brzo i ustrajno poboljšanje životnog standarda za sve i to na temelju djelotvornog, privatno-gospodarski ustrojenog, otvorenog tržišnog gospodarstva. Vodeća funkcija europskog integracijskog procesa ipak ne djeluje samo pozitivno na skupinu kandidata za prijam. Stabilizacijskim i pridružbenim procesom kojim Europska unija priprema buduće članstvo na prvom stupnju, i zemlje jugoistočne Europe poput primjerice Hrvatske, Makedonije ili čak Bosne, približavaju se Europskoj uniji. Čak i u Albaniji utjecaj Europe i nada u članstvo, makar u dalekoj budućnosti, dovode do tržišno gospodarskih reforma i uže regionalne suradnje. Svjetionik EU i za Jugoslaviju je, na teškom putu u obnovu i ponovni pristup međunarodnoj zajednici, stalna pomoć u orijentaciji. Dobra regionalna suradnja u jugoistočnoj Europi - kako je rekao rumunjski gospodarski znanstvenik i bivši ministar financija Daianu na jednoj priredbi zaklade Bertelsmann i Svjetske banke na temu integracije u EU - jedna je od najvažnijih pretpostavka za uspješan proces pristupa. Sada nitko ne poriče da su zahvaljujući Stabilizacijskom i pridružbenom postupku EU-a čak i na nekoć 'crnoj rupi Balkanu' zabijeni putokazi u smjeru demokracije i tržišnog gospodarstva. U izjavama potencijalnih kandidata ne može se dakako prečuti stanoviti strah da EU svoje zahtjeve za regionalnom suradnjom koristi kao izgovor da jugoistočne države drži izvan EU-a i u odvojenoj sobi regionalne suradnje. To više što sve od reda siromašne zemlje danas ulažu oskudne resurse u izgradnju regionalnih mostova i struktura ali za kasniji most prema Europi ne mogu dati dodatna sredstva. U pogledu toga opasno je točno i iskustvo triju baltičkih država. Što se više bliži trenutak pristupa u EU, to postaje jasnije da su uspješni mehanizmi suradnje kao primjerice regionalne zone slobodne trgovine, u proturječju s obznanjenim načelom EU-a o diferenciranom postupku svakog pojedinog kandidata i da mogu kontraproduktivno djelovati na proces pristupa. Ako se Litva i Letonija ne priključe Estoniji pravodobno, pristupom Estonije ustrojit će se u regiji nove 'granice'. Slično bi bilo i u srednjoj Europi ako primjerice Slovačka bude primljena kasnije od Mađarske, Poljske, Slovenije ili Češke republike. Upravo baltičke države savjetuju balkanskim zemljama da krenu putom regionalne suradnje. Nisu samo gospodarske i političke prednosti uske regionalne suradnje važan poticaj gospodarskom napretku. Zahvaljujući razvitku zajedničkih pravila, standardiziranih praksa i sve jačeg približavanja nacionalnih zakona europskoj praksi, bit će položen temeljni kamen i plodnom partnerstvu s EU-om. Upravo na tako zamršenom postupku kakav je širenje EU-a na Istok, treba učiti na tuđim iskustvima i izbjeći skupe pogreške. To se ponajprije odnosi na ispravan postupak s novcem koji će biti stavljen na raspolaganje iz europskih lonaca za pripremu procesa pristupa. Potencijalni kandidati za pristup tu mogu učiti od zemalja koje su poput Portugala već članovi ili poput Mađarske malo prije skoka na europska kola. Portugalski zastupnik Torres upozorio je da se ne baš beznačajna sredstva iz regionalnih fondova izdaju bez plana, bez točnih predodžba o kakvoći procesa integracije i konvergencije. Gledajući unatrag, javna je uprava Portugala puno profitirala od strukturnih fondova, no tim su sredstvima pokrenuta brojna ulaganja za koja bi bilo bolje da su izostala. Ne samo da se nikada ne smije odustati od fiskalnopolitičke stege, nego se zemlje kandidati moraju zapitati hoće li planirana ulaganja povećati i kakvoću procesa integracije. S tim u vezi Torres je savjetovao da se s instrumentom prijelaznih rokova štedljivo barata. I mađarska strana potvrđuje da su upravne strukture koje Bruxelles zahtijeva kao uvjet za poseg za raznim regionalnim novcima za unaprjeđenje doduše skupe, ali su za kakvoću javne uprave i njezin postupak s javnim novcem, svakako dobitak. Trošak se isplati i stoga što su novostvorene upravne strukture poslije pristupa u EU na raspolaganju za suradnju sa strukturnim i kohezijskim fondovima. Isto tako Judit Rosza iz mađarskog ministarstva financija u tomu vidi mogućnosti za poboljšanje. Ponajprije ističe - odavno poznatu - pogrešku što se srednjeeuropske zemlje promatraju kao jedinstveni blok i da se zanemaruju njihove posebnosti. EU previše često u vremenu prije pristupa zahtijeva i stvaranje novih upravnih struktura koje će poslije pristupa opet biti zastarjele. Ipak je bolji manji trošak, osobito što strukturni fondovi među stanovništvom bude očekivanja koja se ostvaruju djelomično, a ponekad ni ne. Stoga su neizbježna razočaranja i frustracije zbog europskog procesa integracije", piše Carola Kaps. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 23. VI. 2001. Balkanska trauma "I iznenada bi rat. Prije deset godina, 25. lipnja 1991. jugoslavenske su republike Slovenija i Hrvatska proglasile svoju neovisnost, krenuli su tenkovi i zlo je krenulo svojim putom. Slovenija, Hrvatska, Bosna, Kosovo - rat je ima svoje postaje u tjeskobnoj dosljednosti. I recepcija rata išla je po postajama: najprije zbunjenost, zatim paraliza iza koje je uslijedio pritisak za djelovanje, na posljetku navikavanje na strahote. Makedonija je peta postaja. Rat je, a nitko ne gleda u tom smjeru. Deset godina balkanskih nereda proizvelo je beskrajne patnje - i prezasićenost. Međunarodna je politika dakako iz borba naroda izvukla poneke pouke - neke tek prividno. Ponajprije su se oko žarišta sukoba odrazili odnosi snaga za eru poslije hladnoga rata: mogla se vidjeti Europa velikih zahtjeva koja se uvijek prestrašila kad je došlo do prisege. Nadalje je nastupala neposlušna Rusija koja de facto ipak više ništa nije mogla postići pa čak ni nešto spriječiti. Pozornica je pripadala Amerikancima koji su pokazivali svijetu svoj monopol sile. No istodobno je međunarodna zajednica ukupno na Balkanu pokazala granice svoje snage djelovanja i oblikovanja. Regionalni su sukobi oslobodili strahovitu pogonsku snagu. Iz nacionalističkog su ludila proizišli sustavni progoni, silovanja i genocid. Poslije željno očekivanih mirovnih zaključaka u Bosni i na Kosovu, svijet je čak morao shvatiti da dinamika mržnje može biti jača od bilo koje diplomacije, ma koliko ona bila naoružana. Ipak su UN-ovim rezolucijama pružena jamstva za miran suživot narodnosnih skupina. No ona ni do danas nisu ispunjena. To nagriza snagu dobronamjernih. Propast dosadašnjih mirovnih napora donosi zbunjenost i obeshrabrenost. Što još učiniti nego poslije mirovnoga sporazuma iz Daytona u Bosnu razmjestiti 60 tisuća vojnika i poslije svršetka jugoslavenskoga rata na Kosovo poslati 40 tisuća ljudi? Samo Njemačka ima za sada sedam tisuća vojnika na Balkanu, što savezni proračun dnevno opterećuje s više od milijun maraka za kadrovske i posebne troškove. U balkanskim gudurama nestaju njemačke porezne milijarde - i to nakon što je izbjeglički val devedesetih godina već stajao prosječno 3,5 milijarde maraka godišnje. Čuju se dakako pozivi za dobit, žele se vidjeti rezultati, napokon se želi mir na Balkanu. Ako dakle narodi ne mogu živjeti zajedno, ako Albanci mrze Makedonce jednako kao i Srbe a Srbi jednako preziru Bošnjake kao Hrvate, zašto ih i dalje strahovitim pritiskom prešati zajedno? Zašto moraju nevini vojnici riskirati tijela i živote kad se u tim sukobima čak ne zna ni koji su dobri a koji loši? Raste želja za konačnim, radikalnim rješenjima. Dakle: razdvajanje umjesto etničke šarolikosti, nove granice radi smirivanja stalnih graničnih sukoba. Zamisliva je dakle neka vrsta novog Berlinskog kongresa na kojemu bi sile kao nekada 1878. pod vodstvom 'poštenog maklera' iznova uredile Balkan, ovaj put ipak ne više sa stajališta utjecajnih sfera. Dakako, ni tadašnja odluka nije izliječila 'orijentalni čir', kako ga je nazivao Bismarck. No pogledom na zemljovid danas, mogla su se premjeriti velika carstva u grubim obrisima. Na posljetku su ratovi i tako zvana etnička čišćenja stvorila činjenice koje bi odgovarale takvom konceptu. Velika Albanija mogla bi se dakle stvoriti od stare matične republike plus veliki dijelovi Kosova i Albancima nastanjena granična područja Makedonije. Srbija bi zadržala sjeverno Kosovo i mogla bi se proširiti za bosansku Republiku srpsku. Hercegovački Hrvati mogli bi se podrediti Zagrebu a Muslimani u srpskom Sandžaku mogli bise priključiti ostatku Bosne. Balkan bi bio pregledno raščlanjen na etnički homogene države. Jasan rez - ali jamačno ne i jasno rješenje koje obećava mir. U pojedinostima bi to u prvom redu nametalo nova preseljenja. Tako primjerice oko sto tisuća Albanaca živi u mješovitim općinama južne Srbije a makedonski je glavni grad Skopje isto tako podijeljen kao i Mostar u Hercegovini ili Mitrovica na Kosovu. U drugom bi redu izazvalo nove požude, primjerice Mađara u Vojvodini u sjevernoj Srbiji. I u trećem redu, ne bi bili nagrađeni samo ratni zločini progona, nego bi bio postavljen fitilj do bačve baruta revanšizma. Milijuni prognanih iz zavičaja predavali bi svoje zahtjeve i svoju mržnju idućim naraštajima. Receptima iz XIX. stoljeća ne mogu se dakle liječiti bolesti XXI. stoljeća. Što ostaje? Paušalno rečeno puno toga - a konkretno ne više od prevladavanja prezasićenosti. Postoje dva recepta s dugoročnim djelovanjem: strpljenje i novac. Za oboje je potreban proces učenja kojim bi se zaostali Balkan moglo približiti XXI. stoljeću. Sukobi se uistinu odigravaju po nesuvremenom uzorku iz XIX. stoljeća. No nacionalizam nije više doli refleks bijega u prošlost, izazvan ekonomskom besperspektivnošću. Ograničenost vlastitih mogućnosti dovodi do fiksacije na nacionalne granice. Dakle oni koji povlače nove granice i podupiru taj trend, betoniraju temelj sukoba. Ipak se radi o tomu da se obradi polje na kojem uspijevaju vrijednosti poput demokracije i manjinskih prava. Granice će u XXI. stoljeću biti premošćene gospodarskom suradnjom na korist svih. To je ispravan pokušaj Stabilizacijskoga sporazuma za jugoistočnu Europu i pridružbenih sporazuma kojima Europska unija državama Balkana osigurava dugoročnu perspektivu. I uza svu očitu nezahvalnost, balkanske se narode ipak može nečemu poučiti. Hrvati su se odvojili od svojeg praoca Franje Tuđmana, Srbi su srušili Slobodana Miloševića. To je uspjeh ustrajnog mučnog posla kojega neće omesti podivljali albanski nacionalisti niti još uvijek divlji Srbi i Hrvati u Bosni. No svijet neće moći otresti balkansku traumu, nego samo liječiti. Ako za to uzme vremena, novac će biti dobro uložen", piše Peter Muench u uvodniku lista. ITALIJA LA REPUBBLICA 23. VI. 2001. Prosvjed je najmanje zlo "Imamo utemeljeni dojam da je prosvjed naroda iz Seattlea, sve u svemu, najmanje zlo za novu svjetsku vlast, ovako sveden, ili kako bi ga se htjelo svesti, na problem javnog reda, na policiju na ulicama protiv pomahnitalih, a da je instrument neravnopravne bitke još uvijek kamenje sa ceste. Pitanje javnog reda s protutežom novog vala bestidnog dobročinstva kojega rasipaju svjetski predstavnici neodgovornog globalizma koji iskorištava, stilisti, egzibicionistički političari, organizatori javnih muktarenja. Isti oni koji u siromašnom svijetu potiču potplaćeni rad na crno. Je li uvijek bilo tako u ljudskoj povijesti? Može biti, ali to nije lijepa povijest. Što ima pozitivnog u ovom pokretu prosvjeda koji ide pod nazivom naroda iz Seattlea? To što postoji, to da je reakcija na dramu ljudskog roda, da je oblik oporbe, otpora, koliko god ovaj bio zbrkan, ali prirodan, onoj isto toliko prirodnoj, ali samoubilačkoj, sklonosti anarhoidnog kapitalizma da proguta svijet. Neki su neoliberalistički mondijalizam usporedili s tragačima za zlatom: tražiti od njih da racionaliziraju potragu, poštuju okoliš uzaludan je napor. Otići će do kraja svake žile, narušit će svaki okoliš. Treba li nam zbrkani prosvjed koji na nišan uzima i izrazito uljuđeni Goteborg? Treba, jer da ga nema, suvremeno društvo imalo bi encefalogram s ravnom crtom, te je stoga činjenica da postoji po sebi vrlo važna. Kako se dogodilo društveno čudo njenog spontanog stvaranja u najbogatijim zemljama, a protiv globalizma sve bogatije bogate manjine? Čudo se dogodilo jer na njegovu sreću bogato društvo nije gluho na rizike globalizma novih tragača za zlatom, jer onih koje je taj globalizma marginalizirao ili sveo na služinstvo nema tu, te prosvjeduju makar njihov prosvjed izgleda kao da nema mogućnosti skoroga postizanja rezultata. Uistinu nije bilo teško predvidjeti da će narod lažnih tehnoloških obećanja, jednakost koja se pretvorila u nove nepravedne različitosti, društvo s novim kastama arogantnijim od onih prošlih, novom ideologijom profita okrutnijom od one staleške, ali predstavljene kao prigode koju ne treba propustiti, izazvati neku reakciju. Ne treba se čuditi da se radi o zbrkanoj i složenoj reakciji, kao što je bilo i u povijesti sa svim, ili skoro svim, spontanim reakcijama. (...) Međutim, prosvjed i osnovni strah su utemeljeni, jer je nova neoliberalistička i globalistička vlast suvremenih tragača za zlatom do sada dokazala da je nepopravljiva. U vremenu u kojemu bi bio posve prirodan, poput preživljavanja, zaokret prema ljevici shvaćenoj kao minimum socijalnog nadzora nad razvojem, desnica koja se javno očitovala kao neodgovorna vraćena je na vlast, a čak je i engleska socijaldemokracija radije uzela povlasticu Echelona nego europsku integraciju. Imamo utemeljeni dojam da je prosvjed naroda iz Seattlea, sve u svemu, najmanje zlo za novu svjetsku vlast. Uzmimo sastanak u Genovi osam najbogatijih zemalja svijeta. Nismo li pred namjernim, unaprijed smišljenim izazivanjem? Zašto se gospodari svijeta i globalizma sastaju u jednom od spram nasilja najranjivijih gradova, gradu u kojemu je nasilje srušilo Tambronijevu vladu kada je Scelbina policija izgledala svemoćna? Zašto ti svjetski moćnici koji imaju nedodirljiive vojne baze, enklave, ratne brodove velike poput gradova, moraju izazivački izabrati upravo vojvodsku palaču grada kojega je lako paralizirati, kao što je to u Genovi? Odgovor je jer to hoće, jer žele pokazati da imaju potrebnu snagu to nametnuti, jer se možda nadaju, kao u godinama suprotstavljenih ekstremizama, da će se prosvjed riješiti u tim svetim javnim predstavama. Sudbina naroda iz Seattlea izgleda neizbježna: dok će se zadovoljavati javni prosvjedima koje vlast može podnijeti, bit će to posao mahnitih, možda simpatičnih kao što su to bili pokreti iz šezdesetiosme, no ako će ići dalje postat će skup subverzivaca, neokomunista. Ostaju dvije temeljne primjedbe. Ili će prosvjed protiv globalizma ostati u prvom svijetu, bogatom svijetu, naroda iz Seattlea ili ga neće biti. Drugi i treći svijet u ovom trenutku nisu u stanju suprotstaviti se. Ili pak, ali to nije poželjno rješenje, treba čekati da se ovaj anarhoidni razvoj sudari sa svojim katastrofama. Ali tada bi time bili pogođeni svi." piše Giorgio Bocca. CORRIERE DELLA SERA 24. VI. 2001. Politička igra za zadovoljenje pritiska Sjedinjenih Država "Desetljeće nakon početka rata u bivšoj Jugoslaviji (krajem lipnja 1991. počela su neprijateljstva u Sloveniji i Hrvatskoj) vijest iz Beograda naglašava kraj jednog ciklusa: glavni odgovorni (ne i jedini) tragedije nalazi se pred međunarodnom pravdom. 'Konačno', kazalo se, no moralno zadovoljstvo ne prati političke i sudske implikacije odluke koju je donijela jugoslavenska vlada i mogućnost da se Milošević odmah suoči sa sudskim procesom za zločine koji su mu pripisani. Bez neke vrste davanja prednosti, brzo suđenje nije vjerojatno, a još manje brza presuda. Mnogi od sadašnjih zatočenika u Haagu čekaju presudu uz rokove koji nadilaze one uobičajene sudske. Sudska rasprava u prosjeku traje dvije i pol godine. Vrlo mali broj njih došao je do procesa prvog stupnja. Sami suci Suda priznaju da bi se, ovim tempom i s ovim sredstvima, Miloševiću moglo suditi kroz dvanaestak godina, osim ako ne 'preskoči' druge optužene na čekanju. Predugo da bi se moralna zadovoljština gledanja diktatora iza rešetaka (što samo po sebi ne može biti osuda) pretvorila u čin pravde i istine, kao što očekuju milijuni žrtava, izbjeglica, ranjenih, deportiranih. Međutim, to je dovoljno da se zaključi najžurnija igra, ona politička, koja zadovoljava pritisak Zapada (poglavito Sjedinjenih Država) i Jugoslaviju izvodi iz ponora bijede. 'Pravda u zamjenu za dolare', kaže se u Beogradu, i ne govore to samo posljednji patetični podupiratelji Miloševića. Odluka jugoslavenske vlade, više nego kao izbor, izgleda kao prisila bez alternativa, pred donatorsku konferenciju koja bi trebala deblokirati milijune dolara pomoći. Ili točnije kao samoprisila, bez potvrde parlamenta, prema proceduri koju ne bi mogli nametnuti ni Tito ni Milošević. Radi toga po okončanju međunarodne igre počinje ona unutarnja, sa scenarijima koji uopće nisu umirujući. Rehabilitirana i potpomognuta dolarima, mala Jugoslavija ostatka ratova, mogla bi ići prema konačnom raspadu. Kriza vlade radi oporbe Crnogoraca dekretu će doći brzo. Novi savezni izbori su na obzoru. Razdvajanje između Srbije i Crne gore prirodan je rezultat krize. (...) 'Moralna zadovoljština' je relativan osjećaj u Srbiji gdje je teško zamisliti na ovim temeljima istinsku ponovnu izgradnju građanskog društva (koja bi radije sudila Miloševiću kod kuće, radi uništenja vlastite zemlje) i čišćenje od klica nacionalizma i protuzapadnih ponašanja. Koliko god bila pripremljena otkrićem novih zločina (skupne grobnice i špijunske mreže), Srbija nastavlja više vjerovati u sud naroda i povijesti nego sucima u Haagu, poglavito ako će se izručenje svesti na medijski događaj, bez brzih sudskih rezultata koji bi donijeli pobjedu, uz pravdu, i povijesnoj istini o događajima. U tome bi Milošević i haaški suci mogli paradoksalno biti saveznici. Ovisit će o pitanjima koje će htjeti postaviti i o tome kako će optuženi htjeti odgovoriti. U Francuskoj je jedna parlmentarna komisija na svjetlo iznijela i drugu istinu o pokolju u Srebrenici, otkrivajući odgovornosti međunarodne zajednice i muslimanske vlade u Sarajevu. Tužiteljica Carla Del Ponte je potvrdila da želi optužiti i neke čelnike kosovarske gerile. Hrvatska je otvorila dossier o pokojnom predsjedniku Tuđmanu. Sadašnja kriza u Makeodniji može se objasniti kao produžetak rata na Kosovu, i s proturječnim odnosima Kine i Tajvana koji su uvjetovali Vijeće sigurnosti UN-a pri autorizaciji slanja mirovnih postrojbi. O svemu tome moglo bi se govoriti na suđenju. Na klupi bi mogli vidjeti daytonskog Miloševića, 'graditelja mira', legitimiranog od Washingtona, i prištinskog Miloševića, radi čijeg su obaranja postale 'humanitarne' čak i bombe s uranom. Tada će si konačno istina i pravda pružiti ruku.", piše Massimo Nava. SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 22. VI. 2001. Novi posebni izaslanici Bina Ladena "Šef NATO-a, Lord Robertson upozorio je da je Makedonija na rubu civilnog rata nakon što su pregovori koji su ovaj tjedan održani između makedonskog predsjednika Borisa Trajkovskog i multietničke koalicijske vlade Slavena i Albanaca prekinuti u srijedu. NATO se priprema poslati 3.000 vojnika kako bi pomogli u razoružavanju albanskih pobunjenika, no samo ako je koalicija u stanju prvo doći do sporazuma glede uvjeta razoružanja. Državni tajnik Colin Powell kazao je kako bi 700 vojnika koji se već nalaze u Makedoniji mogli uskoro također biti na raspolaganju, no administracija se nada kako je politička solucija još uvijek moguća. NATO i SAD su u pravu kada oklijevaju uključiti se u rat u kojem su uvjeti mira nejasni i vladinim čelnicima kao i samim gerilcima. Pobunjenici bi željeli svoje junake, Amerikance koji su vodili NATO-ovu misiju protiv njihovih neprijatelja, Srba, uvjeriti u to da je nasilje koje sada čine u Makedoniji za cilj ima tek zaštitu manjina. No Nacionalna oslobodilačka vojska (NOV), ogranak Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) ima još jedan motiv: bori se kako bi zadržala kontrolu nad krijumčarenjem droge u regiji, koja se od kosovskog rata razvila u veliki unosni posao. Osim novca zarađenog krijumčarenjem droge, NOV ima još jednog istaknutog zaštitnika: Osamu Bin Ladena. Muslimanski teroristički čelnik, prema dokumentu do kojeg je došao 'The Washington Times' i kojeg je napisao glavni zapovjednik makedonskih snaga sigurnosti, ulaže svoj novac u pobunjenike putem predstavnika u Makedoniji: 'Ta je osoba predstavnik Osame Bin Ladena, koji je glavni financijer NOV-a, a do danas je dao između 6 i 7 milijuna dolara za potrebe Nacionalne oslobodilačke vojske.' Kosovski bivši naoružani gerilci iz OVK-a krijumčare narkotike kroz ovaj koridor u zapadnu Europu i pritom izvanredno zarađuju. Trenutno stroga kontrola granica otežava njihov posao. No ovome ne bi bilo tako da imaju 'Veliku Albaniju', koja bi pripojila dio Makedonije i olakšala dotok narkotika. Istovremeno, pobunjenici naporno rade na slabljenju kontrole granica. 'Pratili smo položaje za koje su pobunjenici zatražili da se na njih postave njihovi ljudi. Shema duž ovog koridora', između Kosova, Makedonije i Grčke, je jasna, tvrdi makedonski savjetnik za nacionalnu sigurnost, Stojan Bakalov, u intervjuu. Ne tvrdimo da svi Albanci traže neovisnost i da su povezani s krijumčarenjem narkotika. Mnogi od njih su miroljubivi i jednostavno žele da im dom bude daleko od ratova koji su proteklih deset godina razorili njihovu zemlju ili pokrajinu. No čak i ovakve ljude pobunjenici, koji su se latili oružja ne samo kako bi branili pravo na domovinu, nego i pravo na nastavak zarade od narkotika, nepravedno iskorištavaju. Npr., u Makedoniji, iz koje su pobunjenici nedavno protjerali 42.000 ljudi (uključujući 22.000 od 9. lipnja), pobunjenici traže dodatna prava za manjine. Od 18 ministara u makedonskoj vladi, šest je Albanaca. Od 123 gradonačelnika, 26 su Albanci. I to u zemlji u kojoj čine 27 posto populacije. Još uvijek postoji mnogo toga što se može učiniti kako bi se Albanci zaštitili od nasilja i na Kosovu i u Makedoniji. No mira koji bi NATO mogao održavati neće biti sve dok pobunjenici, koji nanose štetu vlastitom narodu, ne odluče kako će se boriti za neovisnost bez nasilja i bez podrške terorista. Isto tako, održivi mir od makedonske i srbijanske vlade zahtjeva da osiguraju obranu prava etničkih Albanaca. NATO i SAD moraju znati u kakvu se misiju upuštaju prije no što zakorače u ovaj civilni rat", stoji u uvodniku lista. THE NEW YORK TIMES 22. VI. 2001. Volim E.U. "Kada se u posljednje vrijeme vraćam kući s putovanja u inozemstvo a žena me pita kako je bilo, sve češće odgovaram: 'Znaš dušo, tamo stvari nisu baš onakve kakve bi trebale biti.' Mislim pritom na to da je sve više zemalja u Aziji, Africi, čak i Srednjoj Europi u kaosu, u kojima se nove institucije slobodnih tržišta, demokracija i zakonodavna država još nisu ukorijenile, a pod površinom buja mreža korupcije, kriminala, mafije i zapanjujući nedostatak ikakvog poštivanja zakona. Posjetite ovih dana Rusiju ili Indoneziju pa ćete znati o čemu govorim. Ovo me, pak, potaklo na novi stav: službeno obznanjujem svoju potpunu odanost i potporu Europskoj Uniji. Volim EU. Volio bih da ih ima dvije. Držim joj palčeve da postane što snažnija. Zašto? Jer se EU, sa svojih 15 zemalja članica, razvija u verziju 'Ujedinjenih europskih država', sa zajedničkom valutom i regulatornom strukturom. A u ovom svijetu sve kaotičnijih država, još jedna varijanta SAD-a preko Atlantika koja u osnovi dijeli sve naše demokratske vrijednosti, slobodna tržišta i poštivanje zakona, za SAD je od neprocjenjive vrijednosti. Zaista, EU je danas idealni saveznik SAD-a, jer je gospodarski dovoljno snažna da odigra važnu ulogu u stabiliziranju kaotičnih država u zapadnoj Europi, Rusiji, srednjoj Europi, čak i sjevernoj Africi, potičući te regije na demokraciju i kapitalizam. EU je istovremeno dovoljno politički podijeljena, posebice glede vanjske politike, da ne predstavlja nikakvu ozbiljnu prijetnju globalnom čelništvu SAD-a. Pa kako ju onda ne bi voljeli? 'EU je postala glavni magnet za demokraciju i gospodarsku reformu u srednjoj i istočnoj Europi', ističe Heather Grabbe, direktorica istraživačkog odjela pri Centru za europsku reformu s bazom u Londonu. 'Bez EU-a, ove su zemlje mogle imati velikih poteškoća s prijelazom s komunizma na demokraciju. EU im je pružio model za reformu koje te zemlje mogu slijediti a proces za članstvo u EU-u- mogućnost pridruživanja EU-u- svima je dala razlog da nastave reformirati svoje porezne sisteme i javnu administraciju, čak i promjenama vlade i velikim trudom.' Zaista, program EU-a za svoje proširenje s 15 na 25 država članica(...) učinio ju je visokom školom za postkomunističke zemlje, da se ogromno tržište ni ne spominje. Tržište EU-a s 300 milijuna osoba glavni je izvor ulaganja u SAD, glavni je potrošač američkih izvoznih artikala i glavni pokretač svjetskog gospodarstva, kada Japan i SAD zakažu. No dok je EU ostvarila velik napredak glede stvaranja zajedničkog tržišta, još uvijek je jako daleko od zajedničke političke strukture ili vanjske politike. Suverenitet i nacionalni ponos još uvijek su prepreka. Zaista, što se više EU gospodarski ujedinjuje, to više zemalja ljubomorno čuva svoj politički identitet. Kao što sam već kazao, ovo bi moglo biti idealno s američke točke gledišta- ako zauzdava vanjsku politiku EU-a, no ne i ako paralizira EU tako da ne uopće ne može funkcionirati na svjetskoj političkoj sceni. Činjenica da je Irska, koja je postala bogata zahvaljujući članstvu u EU-u, nedavno glasovala protiv EU-ovog Sporazuma iz Nice, koji je trebao utrti put širenju na istočnu Europu, znak je upozorenja da iako se ljudima unutar Europe sviđa učinak EU-a na njihove novčanike, ne žele da euro- birokrati, koje euro- parlament plaća u euro- dolarima, pretvori njihove nacionalne identitete u bezobličnu euro- politiku. Pretpostavljam da EU će riješiti ovaj problem, što je razlog zbog kojeg i dalje moramo na umu imati cilj. Što pak znači da moramo nastaviti poticati integraciju EU-a i zadržati naše vojnike na Balkanu (za sada), ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što će to stabilizirati ovu regiju da bi se ostatak Europe mogao nastaviti integrirati u miru. Da, nećemo se složiti s EU-om glede određenih trgovačkih pitanja(...). Da, natjecat ćemo se, i da, EU će ići na živce SAD-u u svezi s određenim političkim pitanjima. Da, njegova verzija kapitalizma će uvijek naglašavati potrebu za socijalnom pomoći više od naše. No kada su pitanju zaista važne stvari- kako organizirati društvo i napasti ili ne prave zlikovce kao što su Slobo i Sadam- EU se pretvara u američkog brata blizanca, iako ne identičnog. A to je odlično, jer u ovom kaotičnom svijetu u kojem živimo, bolje je da postoje dvoje Sjedinjene Države nego samo jedna", piše Thomas L. Friedman.