NJ 20.VI.-FR-SAD - EUROPA - RUSIJA

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 20. VI. 2001. Stari jezici "Ruskog predsjednika Vladimira Putina u utorak je hvalilo više tiskovnih glasila SAD-a jer je naučio engleski i u šetnji s američkim kolegom Georgeom W. Bushom čak ispravljao prevoditelja. To ima simboličnu vrijednost. Jer u novijoj povijesti suprotan slučaj nije zabilježen. Razgovara se, međunarodno, ali ne ruski. A ako se to ranije radilo, nije baš bilo spontano, nego izraz blokovske stege. Jedan državnik (Zapad) ne treba vježbati taj idiom. Inače je jezik činjenica jasniji. Barem se tako čini. Bush je na svojem prvom velikom putovanju u inozemstvo na oba jezika izrekao svoje ustrajanje na svojoj inačici proturaketne obrane - kao izrazu sjevernoameričke supremacije - i na teksaškom narječju engleskoga i na vojnoideologijskom narječju činjenica. A sada mu je Putin proturiječio u konjunktivu: ako novo povjerenje između dvojice predsjednika neće biti dovoljno dalekosežno, Rusija bi se mogla osjetiti potaknutom umnogostručiti svoj potencijal za uništavanje. To ne zvuči elegantno i ne odgovara stvari. U prvom redu je to gomila od tisuća dalekometnih raketa koje bi Rusija - kao jedina sila izvan SAD-a - i sada mogla poslati u nezamislivom slučaju velikoga rata, neometana ni od kakve obrane, dakle nije potrebno povećanje količine. U drugom redu, Putinova će država čak i u nevjerojatnom slučaju brzog gospodarskog oporavka jednako malo izdržati utakmicu naoružavanja te vrste, koliko je to bila kadra Brežnjevljeva država. Rusija je dugoročno upućena držati se jedinoga pozitivnoga što joj je ostavio zadnji sovjetski predsjednik (Mihail Gorbačov): razoružanje kao cilj i suradnja kao metoda i to do daljnjega uz održavanje nuklearnog arsenala kakav jest. Prazne riječi Putin unatoč tomu nije izgovorio. Iza replike na rakete krije se naznaka drugih mogućnosti vanjskopolitičke orijentacije. Na jednu je sam ukazao, neposredno prije susreta u Goeteborgu (Bush i Europljani) i Ljubljani (Bush i Putin) i to u Šangaju. To je veza s Kinom nadopunjena s četiri srednjeazijske republike. Ona sadrži promišljeni nadzor nad obećavajućim zalihama energetskih sirovina, što upućuje i na zajedničku regionalnu hegemoniju i na možebitne konkurencije. Trebala bi postati protutežom prevlasti SAD-a. U tom bi partnerstvu Rusiji dakako morala - dugoročno - pripasti uloga mlađeg partnera imajući u vidu gospodarsku, demografsku i tehnologijsku dinamiku Kine. No za moskovske planere je vrlo neugodna predodžba, gotovo mora, činjenica da bi se morala osloniti samo na dobru volju Pekinga. Dobitak slobode djelovanja neovisno od SAD-a, bio bi na posljetku skupo plaćen. Stoga je rusko državno vodstvo jednako zainteresirano za dalekosežnu suradnju sa zapadnijom Europom. Ako se razvije, Putinova će zemlja malo toga moći prigovoriti istočnom protezanju EU-a, ali moći će širenju NATO-a sve dok je on takav kakav je sada. Tenkovi čijim se vozačima u slučaju potrebe zapovijeda na američkom jeziku, na granici Rusije pomaknutoj na Istok? To je, drugovi, prijetnja. To se ne smije dogoditi. Toliko o tomu, toliko se zna. Kao u okolici Georgea W. Busha, tako se i u krugu oko Vladimira Putina još govori suparničkim jezikom proteklih pola stoljeća, jezikom sile. Vokabular povjerenja govornika na vrhu često ima prizvuk lovačke priče. To je odavno već morao biti mrtav jezik. Stoga Europa mora pronaći svoj vlastiti na kojemu se mnoštvo naroda, kultura i društava jasno artikulira, na kojemu se ne prijeti, nego se izražava vlastita samosvijest, vlastiti interesi. EU je još nijem, još gore: zarobljen u internim protuslovljima i onemogućen institucionalnim esperantom da općenito postane to razumljiviji što dobiva više odredaba za internu službenu uporabu. Kao politička snaga, Europa još ne postoji. Svijet ipak ne svršava tamo gdje neki politički stratezi naslućuju granice 'zajednice država' koja osim SAD-a obuhvaća samo još i Rusiju. Ona se drukčije raspoređuje. Ma koliko se činilo zamršenim doći do izjednačavanja interesa između gospodarski i vojno jakih država i skupina - to je tek lakši dio. Da bi se došlo do mirovnog poretka koji određuje novo stoljeće, nužna je suradnja s Japanom čija vanjska politika za sada naginje ništici, s velikim državama Azije, s Afrikom i Latinskom Amerikom. Treba razviti pravila protiv rata, jer se vojnopolitičke odluke donose brže nego što ih mogu slijediti parlamenti i sudovi. Govoriti moraju narodi, i to svi i ne samo engleskim jezikom", zaključuje komentator lista Karl Grobe.