ŠV 16.VI.-NZZ-BUSH U EUROPI

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 16. VI. 2001. Amerikanac u Europi "Američki predsjednik posjećuje Europu i zaključuje da nije sve onako kako se čini iz daljine. Raznolikost, svijest o tradiciji i blagostanje Europe dojmit će ga se, sve veće razlike, uskogrudna skokovitost i proturječnost politike će ga naprotiv uznemiriti. Europska unija se doduše razvija, no još nije savršena i za geostrategijske interese s američkog stajališta malo upotrebljiva. Kissingerovo staro pitanje o eurospkom telefonskom broju stoga još nije postalo izlišno. Postoji doduše visoki predstavnik za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku s kojim se može izravno i opširno telefonirati, no ne postoji veza s nekim tko donosi odluke. Preostaju tek stare strukture iz hladnoga rata. One su, čini se, izložene novim napetostima. Oni koji ovih dana čitaju zapadnoeuropske novine, mogli bi pomisliti da je transatlantski odnos duboko poremećen i nepopravljivo oštećen. Stvara se dojam da je Europa ujedinjena u otporu prema Bushu kojega s ponešto plitkim sarkazmom slave kao novog ujedinitelja staroga kontinenta. Uoči njegova posjeta već je lijevo-zeleni dio Europe koji bi rado govorio u ime cijeloga kontinenta (...), stvorio raspoloženje protiv njega. Predstavljen je kao glupan, istodobno demoniziran i okrivljen za otprilike sve ono što u Europi 'ne ide'. Bushov odgovor u Madridu na pitanje o smrtnoj kazni bio je klasičan: smrtna kazna odražava volju naroda u Americi, jednako kao što demokracije odražavaju volju naroda Europe. Tu eto postoje jasne razlike u mišljenjima. Unatoč tomu mogu ostati prijatelji. Bush je poslije irskoga 'ne' sporazumu iz Nice mogao reći i da bi europske demokracije trebale utjelovljavati volju naroda. Kako je poznato, tu postoji upitnik. Bushov izbor riječi pokazao je shvaćanje vanjske politike koje se može nazvati realnim, jednako kako je realizam u cijelosti obilježavao odnos među zapadnim demokracijama tijekom dugog poslijeratnog doba. Bivši trockist Jospin u Parizu ipak dolazi iz svijeta drukčijeg mišljenja a njegovom kohabitacijskom partneru Chiracu vanjskopolitički realizam odavno je nepoznata riječ. I u Berlinu i Stockholmu u različitim se razmjerima vanjska politika više shvaća kao pedagoški pothvat da se svijet mjeri po vlastitoj savršenosti i da ga se odgovarajuće liječi. Bit će zanimljivo promatrati hoće li i kako brzo zemlje članice unije ratificirati protokol iz Kiota i njegove odredbe provesti u djelo. (...) Kao posljedica tih i drugih filozofskih nesklada, transatlantski je odnos za sada pod stresom. Prisila na rame uz rame s Amerikom u svim zlima nestala je a neke europske vlade s užitkom koriste veću slobodu kretanja. Ni 'jedina preostala supersila' nije posve nedužna u takvom razvitku događaja. Posljednjih je godina na razne načine iritirala svojim razmetanjem koje sadašnjoj 'politici vrijednosti' tumača trećega puta nije bila slična. Ta iritacija nije nestala. No možemo podsjetiti da razne američke 'sablazni' - Kioto, proturaketna obrana, smrtna kazna, unilateralizam, nepovjerenje prema UN-u, sporazum o zabrani testova, mine, kazneni sud i štošta drugo - potječu iz doba dok se Bush bavio 'teksaškim rendžerima' i zatim vodio politiku u 'Lone Star State'. (...) Ipak je jasno da Europa više treba Ameriku nego obrnuto. I još uvijek u Europi ima više američkih vojnika nego što ih unija želi dati u napadačku postrojbu za svladavanje kriza koju tek treba stvoriti a čije financiranje i načini primjene još nisu razjašnjeni. Europa je stari kontinent. S promjenama u političkom i strategijskog načinu mišljenja ima problema. Kad češki predsjednik Havel ukazuje da je uzajamno nuklearno zastrašivanje zbog 'sigurnog uzajamnog uništenja' prevladano i da je NATO na posljetku defenzivno usmjeren obrambeni savez koji se mora složiti oko strategija obrane, otkriva da se proces razmišljanja ukorijenio. (...) Nakon preokreta u Srbiji, suradnja s Rusijom na Balkanu dobila je novi, pragmatični lik. I logika daljnjeg širenja NATO-a na Istok nedvojbeno je usmjerena tako da se čak ni Rusiju ne može odbiti kao kandidata. Oni koji ne prihvaćaju crvene crte, me smiju risati nove. Sve to podrazumijeva ne baš nevažnu okolnost da je Rusija na putu u demokraciju više ili manje pod zapadnim obilježjem. Ugnjetavanje ruskih medija i okrutno podčinjavanje u Čečeniji razlozi su ne samo za nepovjerenje, nego za diskvalifikaciju. Trebali su izazvati oštrije reakcije. Nova administracija u Washingtonu razvija strategiju koja će Ameriku i Europu zajedno s Rusijom osloboditi iz pandža i načina mišljenja hladnoga rata. To može samo ona, ali bez pametnog menadžmenta odnosa sa saveznicima, to neće uspjeti. Teksašanin bi mogao, ako to Europljani žele, pokazati da se u njemu krije više od baseballa, Biblije i roštilja", piše među ostalim novinar lista H. K.