WASHINGTON TIMES 14. VI. WASHINGTON U EUROPSKOJ LAVLJOJ JAZBINI

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 14. VI. 2001. 'W.' u lavljoj jazbini "Predsjednik George W. Bush poput Danijela će kročiti u lavlju jazbinu kada se danas bude sastajao s europskim čelnicima u Gothenburgu, u Švedskoj. Ako je vjerovati europskim medijima, suočit će se s nizom režećih i sumnjičavih lica na mjestu na kojem je mogao očekivati stare i dobronamjerne prijatelje, ljude za koje kao sin Busha starijeg instinktivno smatra da su mu 'saveznici'. Za njemački centristički 'Sueddeutche Zeitung' on je 'Silnik Bush'. Za britanski umjereno ljevičarski 'The Guardian', on znači 'povratak zlog Amerikanca'. Za talijansku 'La Repubblicu', on je 'glavni dželat'. Za francuski 'Le Figaro', 'toksični teksašanin'. Irski 'Times' razotkriva 'shemu arogantnog unilateralizma u provedbi Bushove vanjske politike', za koju 'Financial Times' ustvrđuje kako je 'uspjela pobuditi kombinaciju nemira i antipatije kod svih važnih političara.' Iznervirani zbog njegovih planova za raketnu obranu, ljutiti zbog njegovog hitrog odbacivanja sporazuma iz Kiota, zapanjeni entuzijastičnim teksaškim zalaganjem za smrtnu kaznu, Europljani općenito smatraju kako je pred njima dosadnjaković skromne naobrazbe, reformirani alkoholičar. Nisu baš sretni ni kada im se kaže kako je ovo posljednja godina u kojoj imaju dva summita s Bushom i kako će se od sada morati zadovoljiti s jednim. Ovo je bila karikatura veoma složenog fenomena. Razmislimo prvo o povijesnom kontekstu. Europa je u šoku svaki put kada Amerika dobije novog predsjednika. Bili su užasnuti politikom poigravanja na rubu rata Eisenhowerovog državnog tajnika Johna Fostera Dullesa, 1953; prestravljeni ratobornim inauguracijskim govorom predsjednika Johna F. Kennedya (...) 1961. godine; zgađeni praznim obećanjima predsjednika Nixona o 'tajnom planu' za okončavanje vijetnamskog rata 1969. godine i užasnuti činjenicom da je 1981. godine predsjednikom postao glumac Reagan. Europski napadi su vrsta obreda, ritual upoznavanja s predsjednikom. U obzir treba uzeti i činjenicu da većina modernih Europljana sve više žive kao Amerikanci: kupuju kuće u predgrađima, jedu brzu hranu, kupuju dionice i koriste Visu i Mastercard dok njihovi klinci gledaju MTV. Važan je faktor i do sada neviđena integracija transatlantskih gospodarstava, uz trilijun dolara godišnje koji u oba pravca prelaze ocean, u obliku trgovanja i ulaganja. Faktor je i činjenica da, u okvirima demokratskih principa i zakonodavne države, slobodnih tržišta i ljudskih prava, Europljani i Amerikanci daleko više od drugih naroda dijele jedinstven moralni i kulturološki svijet. Pravi problem koji predstavlja korijen složenog odnosa s kojim se sada Bush suočava u Europi jest to da svaka strana od druge traži da se ponaša na za svaku stranu neuobičajen način. Europljani od Amerikanaca traže da iskažu više poštivanja i da se prema njima ponašaju kao prema pravim partnerima umjesto kao prema strateškim podanicima iz razdoblja hladnog rata. Amerikanci, pak, od Europljana traže da preuzmu više odgovornosti i ulože više novca u zajednički problem sigurnosti, istovremeno nastavljajući slijediti američko strateško vodstvo. Ovo je pravi razlog zbog kojeg su Europljani tako nervozni zbog Bushovih prijedloga glede sistema raketne obrane i zbog čega su Amerikanci tako nervozni glede europskih planova za skromnu vojnu silu od 60.000 mirotvoraca. Još uvijek prije virtualna nego prava vojska, predložene snage možda neće biti ni dovoljno snažne niti dovoljno naoružane za ulazak na Kosovo koje još čuva srbijanska vojska, no dovoljno je politički snažna da počne brinuti Pentagon kako će jednoga dana možda zamijeniti NATO. Postoje tri razloga zbog kojeg se može smatrati kako je transatlantski savez mnogo snažniji no što se to čini na prvi pogled i kako je potrebna istinska neumješnost da se summit u Gothenbergu pretvori u svađu. Prvi je odlazak senatora Jamesa Jeffordsa iz republikanske stranke, što je demokrate dovelo na čelo odbora Senata za vanjske poslove i odbora Senata za oružane snage, i realizaciju raketne obrane čini mnogo manje vjerojatnom, skupom ili problematičnom. Drugi je novi talijanski premijer, konzervativac Silvio Berlusconi, koji Busha podržava glede raketne obrane, Kiota i još mnogo toga. Europski čelnici sada znaju da ne mogu mobilizirati ujedinjenu frontu protiv Bushove administracije. Treći razlog za optimizam jest činjenica da nije u ničijem interesu započinjati svađu (osim možda u interesu francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca i njegovog premijera Lionela Jospina, koji pokušavaju osvojiti bodove jedan protiv drugog uoči izbora koji će biti održani slijedeće godine.) Kada su u pitanju Kosovo i Makedonija te Srednji Istok, suradnja glede dovršavanja procesa integracije istočne Europe u Zapadni svijet istodobno rješavajući problem Rusije, Europljani i Amerikanci dijele zajedničke interese. Ako se želi sačuvati išta od krhotina sporazuma iz Kiota, EU i SAD će morati poraditi na tome, jednako kao i na mogućnosti za još jedan krug svjetskih trgovačkih pregovora. Europski čelnici i američki predsjednici obično se na kraju slože- jer moraju. Tako se unatoč svim zlogukim predviđanjima kako će se Bush zaputiti u lavlju jazbinu treba prisjetiti Danijelove sudbine iz biblijske priče. Preživio je i svima pričao o svom iskustvu", piše Martin Walker.