IT-13.6.-AVVENIRE - SUKOBI OKO UREĐENJA EUROPE I NJEZINA ODNOSA PREMA SAD-U

ITALIJA AVVENIRE 13. VI. 2001. Snažnija Unija može ravnopravno razgovarati s Washingtonom "Vizije budućnosti Europske Unije koje u posljednje vrijeme nude neki europski čelnici uoči njenog širenja na nove demokracije središnjeg i istočnog dijela našeg kontinenta sadrže istaknutu sklonost 'suverenim državama' kao pokretačkim snagama integracije. Europska izgradnja zasigurno je jedan 'unicum' koji prkosi konvencionalnim definicijama načina na koji države međusobno surađuju. Federacija, konfederacija, suradnja među vladama i nadnacionalni entitet riječi su koje ne objašnjavaju niti pomažu shvatiti što je u stvarnosti Europska Unija. No niti formula 'federacije suverenih država' koju sada žele Chirac, Jospin, Fischer i Blair ne dodaje jasnoću. Ona obogaćuje zajedničarski rječnik jednim pravno ambivalentnim konceptom, mada je politički odgovarajuća. Govorenje o 'federaciji suverenih država' u sadašnjoj fazi tranzicije moglo bi, u raspravi, dobiti sadržaj (za sada prazan) glede kojega bi se svi prije ili kasnije mogli složiti. Ako bi se to dogodilo, kakve bi implikacije imala po transatlantske odnose jedna Europa bez preciznog nadnacionalnog političkog identiteta, koja se anakrono brine za čuvanje suvereniteta država- nacija? Samuel Huntigton, politolog s Harvarda, 1991. je podsjetio da bi politička integracija Europa proizvela jedan izvanredno snažan subjekt koji bi na kraju zaprijetio američkim interesima. Bilo je u interesu Sjedinjenih Država, upozorio je, promicati razvoj Europske zajednice više prema gospodarskim pravcima sa širim učešćem država, više nego prema političkom entitetu sa zajedničkom vanjskom politikom. (...) Euro-američki odnosi imaju korijene u dubokim povijesnim, kulturalnim i gospodarskim sklonostima. Doživjeli su neslaganja i krize sve od osnivanja Atlantskog saveza. Amerikanci su vršili grube pritiske na Europljane za ubrzavanje njihovih procesa dekolonizacije, a Europljani su često bučno pokazivali da ne odobravaju politiku Washingtona: od Vijetnama do Sueza, od Bliskog istoka do središnje Amerike, od Kube do ekstrateritorijalnih traženja američkog zakonodavstva. To su dakle snažni i trajni odnosi, no već gube ravnotežu u današnjem svijetu u kojem raste multipolarnost središta moći. Njihovo novo uravnotežavanje Sjedinjene Države sigurno neće olakšavati. Ono može biti omogućeno samo ako će Europa znati dati si jednu zajedničku strukturu, identitet različit od onog država članica, i vanjsku i obrambenu politiku određene prema zajedničkoj metodi, a ne kao nužno slab rezultat kompromisa između vlada i različitih i stalno promjenjivih nacionalnih interesa. 'Federacija suverenih država' ne bi predstavljala najbolji odgovor potrebi Europljana da politički budu sve utjecajniji. Današnji svijet traži više Europe, a ne osuvremenjenu verziju dogovora suverenih država", piše Paolo Janni.