WASHINGTON TIMES 12. VI. BUSH BI TREBAO POSLUŠATI LEKCIJE POVJESTI

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 12. VI. 2001. Bush bi trebao poslušati lekcije povijesti "Summit NATO-a. Važan događaj ili velika pogreška? Kada George W. Bush uđe u dvoranu u kojoj će se održavati summit, u stožeru NATO-a 13. lipnja, nastojat će uvjeriti svoje europske kolege u to da je došlo vrijeme za izgradnju međunarodne obrane protiv raketa, što je složen i skup pothvat kojega bi europski čelnici najradije u potpunosti izbjegli. Europljani će, s druge strane, nastojati dobiti čvrsta jamstva od novog predsjednika da Washington nema planova za povlačenje s Balkana, što je također složen i skup pothvat kojega bi čelnici SAD-a, uključujući i neke u Bushovoj Bijeloj kući, najradije sasvim izbjegli. Ono što djeluje kao slijepa ulica moglo bi se pokazati prilikom za Busha. Veliki transatlantski kompromis je na dohvat ruke, no samo ako Bush i njegovi europski kolege u obzir uzmu ono čemu nas uči povijest. A ona bi Bushu savjetovala da što on prije obrati pozornost na Balkan, to bolje za Europu i njegovu administraciju. U jednoj od povijesnih knjiga, 'A World Transformed' ('Preobraženi svijet'), prvi predsjednik Bush nudi strogi prijekor glede uloge Amerike u Europi: 'SAD imaju neprilično veliku odgovornost glede mira u Europi i odgovornost predvođenja NATO-a.' Da je samo poslušao vlastiti savjet kada se Jugoslavija počela raspadati 1991. godine. Umjesto da predvodi NATO u Bosni, Bush stariji svratio je svoj pogled s krvoprolića. Bez američkog vodstva, Zapadna Europa bi se raspala a Slobodan Milošević se počeo pripremti za daljnja osvajanja. Bill Clinton je nastavio politiku benignog zanemarivanja Balkana dvije godine. Dok je Bosna krvarila, američka vjerodostojnost u drugim dijelovima svijeta počela je slabjeti a NATO počeo stenjati pod teretom drevnih intriga. Tek nakon što su SAD ušle na bojna polja Bosne rat je završen. Danas NATO održava mir skoro šest godina dulje nego što je sam rat trajao. Isto tako, vodstvo SAD-a obrnulo je stanje na Kosovu. Zbog činjenice da je NATO poveo zračni rat, svih 850.000 Kosovara su u svojim domovima, što je jedini slučaj u modernoj povijesti u kojem je sustavno protjerivanje etničkih skupina zaustavljeno. Milošević je iza brave a preostali kriminalci iz ovog područja su razotkriveni - da nisu ono za što se predstavljaju - borci za slobodu, nego iredentisti koje pokreću mit i legenda o ubijanjima i pokoravanjima. Clinton se nije mnogo razumio u vanjsku politiku a još je manje mario za nju. No kako je predvodio NATO na Balkanu, trebao je savjet svoga prethodnika. S obzirom na to da je Hladni rat nestao, shvatio je da će održavanje mira u Europi biti nemoguće bez održavanja mira u najopasnijem susjedstvu Europe, u bivšoj Jugoslaviji. A kako nas Bosna i Kosovo, a sada i Makedonija podsjećaju, to je nemoguće bez vodstva SAD-a. S obzirom na njegov sumnjiv dosje, konzervativci Clintonu teško pripisuju zasluge za njegovu balkansku politiku. No isto kao što i loš vrtlar ponekad uspije uzgojiti lijepu ružu, tako i loš predsjednik ponekad može osmisliti i primijeniti dobru politiku. Bush mlađi bi učinio dobro kada bi ovo imao na umu dok vrši procjenu balkanske misije NATO-a. Međutim, ovo je tek pola lekcije koju treba naučiti prije summita. Povijest i Europljane podsjeća kako lagodan put do slobode ili mira ne postoji. Godine 1977. Moskva je počela raspoređivati prve od 654 raketa tipa SS-20 u srednjoj Europi. S čehoslovačkih polja i iz šuma Istočne Njemačke SS-20 su mogle pogoditi bilo koji grad u Zapadnoj Europi u samo 15 minuta od njihovog lansiranja. Samo njihovo postojanje prijetilo je presijecanju NATO-a na pola što je, naravno, bio glavni cilj Moskve. Nekolicina vođa NATO-a shvatila je prijetnju i složila se glede reakcije koja je bila i skupa i riskantna: razmještanje oko 670 modernih raketa srednjeg dometa u Zapadnoj Europi. Do studenog 1983. godine, NATO je razmjestio američke rakete Pershing II u Zapadnoj Njemačkoj i rakete Tomahawk u Britaniji i Italiji. Kada su rakete stigle, započele su demonstracije u Bonnu, Londonu i u Washingtonu. Časopis 'Time' je upozoravao: 'Postoji velika opasnost, ako ne od rata u budućnosti, onda od dugačkog razdoblja ljutite nepokretnosti u odnošajima između supersila.' Rat nikada nije došao, a to 'dugačko razdoblje' je trajalo tek četiri godine. Zapravo, do 1987. godine, prema Sporazumu o nuklearnim silama srednjeg dometa, započelo je razmontiranje raketa koje su se nalazile duž željeznog zastora. Ne slučajno, do 1989. godine razmontiran je bio i sam željezni zastor. Raketna prijetnja više ne stiže iz Srednje Europe nego sa Srednjeg Istoka, Azije i Sjeverne Afrike. A prijetnja je jednako istinska i jednako smrtonosna i za 19 članica NATO-a kao što je to bila 1983. godine. Kao što je to Ronald Reagan bio kazao tijekom prvog otkrivanja karata NATO-a glede raketa, 'To možda nije lako vidjeti, no vjerujem da se sada nalazimo na prekretnici. Naša vojna snaga preduvjet je za mir, no treba pojasniti da ovu snagu zadržavamo u nadi da ju nikada nećemo koristiti.' Nadati se najboljem i biti pripravan na najgore- to je oduvijek bio neizgovoreni moto NATO-a. No ako se Amerika povuče s Balkana ili ako Europa blokira raketnu obranu, savez će činiti upravo suprotno. A čelnici NATO-a će izgubiti prvoklasnu priliku da osmisle sporazum u kojem nitko ne bi bio gubitnik", piše Alan Dowd.