FRANC.-LIBERATION 5.6.01. EUROPA NIKAD NIJE BILA NESIGURNIJA

FRANCUSKA LIBERATION 5. VI. 2001. Europa bez savjesti "Sedam mjeseci prije uvođenja eura budućnost Europe je, paradoksalno, nesigurnija no ikad. Opravdani strahovi potrošača i ne manje razumljiv strah poduzeća od nečuvenog monetarnog preokreta pogoršat će očita kriza europskog identiteta. Od Joschke Fischera do Lionela Jospina, preko Jacquesa Chiraca i Gerharda Schroedera, njemački i francuski čelnici sve češće 'pozivaju na Europu'. No nizanje stajališta zasjenjuje raspru više nego je potiče. (...) Europska unija koja ima zajedničku valutu, koja je bitna sastavnica federalizma, sada je osuđena da odlučno ide naprijed, inače joj prijeti kronična nestabilnost. Prvi neodlučni koraci Europske središnje banke pokazuju, ako je to bilo potrebno, kako nije prikladno da gospodarska vlada stvara neuravnoteženu monetarnu vlast. Opsjednut brigom da dokaže kako je neovisan o vanjskim pritiscima, ESB je pokazao dogmatizam zbog kojeg je izgubio povlasticu kasnijeg smanjenja stopa koje je na koncu odobrio. Istodobno postojanje zajedničke valute u jedanaest zemalja i nepostojanje političkih mjera za gospodarsko uređenje Eurolanda vrlo je pogubno. Što će se dogoditi ako jednu članicu na tom području pogodi teška kriza? Umjesto mjera solidarnosti, potrebna će se prilagodba provesti prema stvarnim varijablama (zapošljavanje, prihodi), na nesreću dotičnih naroda. Ujedinjena Europa ne može se zadovoljiti podjelom novčanica. Bitno pitanje o političkom nastavku eura ozbiljno dijeli čelnike Starog kontinenta. Očitovanje stajališta koja se redaju već godinu dana izaziva vrtoglavicu. 12. V. 2000. Joschka Fischer, njemački ministar vanjskih poslova, izaziva buru hvaleći buduće izglede za 'federaciju nacionalnih država'. Svi padaju u nesvijest zbog njegove vizionarske odvažnosti zaboravljajući, čini se, da tu čelnik 'zelenih' oprezno odbacuje staru federalističku dogmu njemačkih 'zelenih'. Njegov govor uostalom ide više za tim da potakne vatru europske integracije ograničene na 'jezgru' država, sačuvavši tako središnje mjesto Njemačke u novoj velikoj Europi. Susret na vrhu u Nici od 11. XII., oštro odskače od tih uzvišenih ciljeva. Tegobno francusko-njemačko cjenjkanje rađa institucijski sustav koji zatvara vrata bilo kakvoj integracionističkoj perspektivi. To je u europskog zastupnika, centrista Jeana-Louisa Bourlangesa izazvalo prikrivenu ljutnju. On s pravom ističe da će prevelika zastupljenost malih država u budućoj proširenoj Uniji odvratiti velike zemlje da im predaju stvarne ovlasti. Sporazum iz Nice tako znači neuspjeh i slijepu ulicu za pristaše odlučnog federalizma. Pogledajmo ukratko riječi koje je 9. II. 2001. u Cahorsu izgovorio Jacques Chirac. Predsjednik Francuske Republike preuzima pojam 'federacije nacionalnih država' pod koji se svašta dade ugurati, dopuštajući u pravi čas da se njegov sadržaj odredi u tijeku 'raspre'. Na sreću, dokument koji je 30. IV. objavio Gerhard Schroeder pokreće tu raspru. No po cijenu neobične besmislice. Spočetka se stajalište njemačkog kancelara tumačilo kao veličanstveno približavanje federalističkim ciljevima. Ustvari, Schroeder maše velikim institucijskim reformama - kao što je preustroj Ministarskog vijeća u drugu europsku skupštinu - kako bi bolje istaknuo prijedloge koji idu za renacionalizacijom nekih zajedničkih politika. Njemačka se izričito želi osloboditi skupih regionalnih i strukturnih agrarnih politika. Nejasno pozivanje na 'jaku izvršnu europsku vlast' malo vrijedi u usporedbi sa željom za europskim uzmakom. Mjesec dana kasnije, 28. V. Lionel Jospin dosta jasno zauzima oprečno stajalište od saveznog kancelara. Glasovita francusko- njemačka osovina doista je daleka prošlost. Francuski premijer razborito ističe kako nikakav ozbiljan institucijski pomak nije moguć ako se ne temelji na zajedničkom političkom projektu. Prijenos ovlasti prihvatljiv je samo ako je u službi vrijednosti koje dijele dotični narodi. Odatle Jospinov pokušaj da odredi 'društveni projekt' koji će se temeljiti na pojmu solidarnosti. Dio američkog tiska izrugivao se ponovnoj pojavi 'socijalističke liturgije'. Zamisao o osnutku 'fonda za konjunkturno djelovanje' koji bi prethodio 'gospodarskoj vladi područja eura' otvara, međutim, put Europi koja svojom moći neće upravljati samo pomoću tržišnih mehanizama. Cilj poreznog usklađivanja i izrade europskog socijalnog prava jednako srdi gorljive pristaše liberalne dogme. To je, ipak, jedini način da se potvrdi europska osobitost u oceanu globalizacije. Jospinov europski plan ipak ima mali nedostatak: nitko, ili gotovo nitko u Europi ga ne želi. Mnogi strani promatrači otvoreno su mu zamjerili da brani 'francusku Europu'. Prije toga su optuživali Schroedera da zagovara 'njemačku Europu'... Tony Blair pak ne treba vikati s krovova da je njegova Europa britanska. Kada je riječ o Silviju Berlusconiju, on nipošto ne skriva da slabo mari za Europu. Premda je europeizam jak u Italiji, pogled njegova novog gazde uprt je u drugu obalu Atlantika. Europski čelnici nisu samo blokirani institucijskom zbrkom proizišlom iz sporazuma iz Nice. Oni su također neutralizirani nedostatkom veziva. Onog što bi se moglo nazvati europskom sviješću", piše Eric Dupin, novinar lista.