ANTHONY QUINN - JEDAN OD POSLJEDNJIH VELIKANA AMERIČKOG FILMA

BOSTON/ZAGREB, 4. lipnja (Hina) - Glumac Anthony Quinn, jedan od posljednjih velikana američkog poslijeratnog filma, umro je u nedjelju ujutro u 86. godini nakon filmske i kazališne karijere duže od 60 godina, priopćeno je iz bolničkih i policijskih izvora. #L# Umro je u bolnici Brigham and Women u Bostonu oko 8 sati i 30 minuta", izjavio je policajac iz Bristola, mjesta na obali mora u am. sav. državi Rhode Island gdje je glumac živio više od deset godina. Quinn je rođen kao Antonio Quinones-Oaxaca 21. travnja 1915. u Chihuahui u Meksiku. Meksičkog (majka) i irskog (otac) podrijetla, odrastao je u SAD-u u siromašnim četvrtima predgrađa Los Angelesa. Osim uspjeha na filmu i u kazalištu, Anthony Quinn imao je buran privatni život, obilježen razvodima i ljubavnim vezama. Bio je otac 13 djece od kojih najstarije ima gotovo 60 godina, a najmlađe manje od deset. Visok 1m90, stasit, promukla glasa, Quinn je tijekom karijere postao simbol "macho" muškarca, pogodan za tumačenje mediteranskih i orijentalnih likova. Grk u "Grku Zorbi" (1964.), Rumunj u "Dvadesetpetom satu" (1967.), Talijan u "Ulici" (1954.), beduin u "Lawrenceu od Arabije" (1962.) i... Meksikanac u "Viva Zapata!" (1952.). No, prve je uspjehe doživio u kazalištu s "Tramvajem zvanim čežnja" Tennesseeja Williamsa, postavljenom na Broadwayju krajem 40-ih. Godine u kojima je tumačio sporedne uloge u vesternima nisu mu donijele slavu usprkos braku s Katherine De Mille, kćerkom slavnog producenta Cecila B. De Millea iz 1937. godine. "Viva Zapata!", u režiji Elie Kazana, iz 1952. godine, u kojem glumi Eufemia Zapatu, brata poznatog meksičkog revolucionara Emiliana Zapate (Marlon Brando), konačno mu donosi priznanje publike i Oscara za najboljeg sporednog glumca. Slijedi dugi niz uspješnica među kojima se ističu posebice Fellinijeva "Ulica", u kojoj tumači vlasnika bijednog cirkusa čija je jedina zvijezda klaun kojeg tumači Giulietta Masina, te "Žudnja za životom" (1956.) Vincentea Minnellija u kojoj glumi slikara Gauguina (za tu ulogu dobija drugog Oscara). Iste godine tumači Quasimoda u "Zvonaru crkve Notre-Dame", prema romanu Victora Hugoa. Slijede "Topovi s Navarona" (1961.), "Lawrence od Arabije" (1962.), "Grk Zorba" (1964.), "Vjetrovi Jamajke" (1965.). Njegova će se karijera usmjeriti prema manje ambicioznim filmovima i ulogama, ali glumi ponovno u devedesetima ("Posljednji akcijski junak" Johna McTiernana, "Šetnja u oblacima" Alfonsa Araua). Ne skriva da kvaliteta nije uvijek kriterij njegova odabira. "Glumim da zaradim novac", tvrdi on, dodajući: "Ja mogu bez novca ali ne moja obitelj. Oni vole udobnost, a to košta. Ja bih mogao živjeti s dva para hlača". Njegov je san povući se u pustinju i baviti se kiparstvom. "No potreban mi je novac za moje žene". A one su brojne. Razvodi se od Katherine 1956., a sljedeće godine već se ženi kostimografkinjom Iolandom Addolori. Iz te dvije veze rađa se osmero djece od kojih jedno umire nesretnim slučajem. No glumac u svojim memoarima "One Man Tango" priznaje nekoliko "bioloških nezgoda" iz kojih se rađa još petero djece. Takav buran život često izaziva pozornost senzacionalnog tiska, posebice kad se 1997. razvodi od Iolande koja ga optužuje za obiteljsko zlostavljanje. Napisao je dvije autobiografije 1972. i 1997. u kojima se ispričava svojim suprugama, ljubavnicama i djeci, ali bez prevelikog kajanja. (Hina) bnš bnš