RFE 2. VI. OVISIMO O MILOSTI STRANIH KREDITORA

RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 2. VI. 2001. O stabilizaciji tečaja kune prilog Milana Gavrovića. Jačanju kune, koje je izazvalo paniku među hrvatskim izvoznicima, došao je kraj. Tako su odlučili guverner Hrvatske narodne banke, Željko Rohatinski i ministar financija Mato Crkvenac. Oni su se sastali na Plitvicama i dogovorili da se brani tečaj od oko 3,7 kuna za marku. Naoko jakim i uvjerljivim argumentom objašnjeno je hrvatskoj javnosti zašto za jednu marku treba dati baš oko 3,7 kuna. Zato što je to stabilan tečaj koji postoji već sedam i pol godina, otkako je u Hrvatskoj uvedena interna konvertibilnost. Trebalo bi, dakle zaključiti da se nije dogodilo ništa čudnog, kad se u posljednje vrijeme tečaj vratio sa skoro četiri na 3,7 kuna za marku. On ovisi o stanju na deviznom tržištu, a u stabilnoj ekonomiji nema velikih promjena. Ali, je li hrvatska ekonomija zaista toliko stabilna? Druga polovica te stabilnosti su cijene, a one su rasle stalno i sve brže i brže; od 3,4 posto u godini 1995., do 7,4 u prošloj godini. Ukupno, one su do danas povećane za cijelu trećinu. Znatno su poskupili struja, plin, benzin i niz drugih artikala; od kruha do novina, koje su duplo skuplje nego prije. Cijene i devizni tečaj, djeluju kao spojene posude; ako cijene rastu, a tečaj ostaje isti, to zapravo znači da kuna jača. Da se za izvezenu robu dobiva sve manje, a da uvoz postaje sve jeftiniji. Posljedica je da izvoz ne raste, pa je sada manji nego prije osam godina; a da se o predratnom izvozu i ne govori. Izvoznici su se tome prilagođavali, a kako investicija i novih, profitabilnijih tehnologija nema, to su radili otpuštajući ljude. Tako je stvorena ogromna nezaposlenost, a Hrvatska još uvijek samo sanja o proizvodnji kakvu je imala prije više od deset godina. Za malu zemlju izvoz je jedina razvojna šansa. Istodobno se uvoz povećavao stalno i brzo, pa sada Hrvatska pokriva vlastitom izvozom samo nešto više od polovice svog uvoza. Iz godine u godinu povećavao se i deficit, pa se već skupilo 25 milijardi dolara. To je više od hrvatskog bruto domaćeg proizvoda, dakle svega što se u godinu dana zaradi u zemlji. Tko je to platio? I tu nema tajni. Raste inozemni dug, rasprodaju se banke i poduzeća, a iz inozemstva uredno stižu mirovine i doznake, kojima se pomaže rođacima u zemlji. I što je najgore, sav je taj novac potrošen, a da nije izgrađeno ništa gdje bi ljudi mogli zarađivati za život, pa i za otplatu golemih dugova. Upravo zato tečaj kune nije ni normalan, ni prirodan. Neprirodno je stanje u kojem je jak novac, a slaba privreda. To priznaje i vlada, ali očito nema vizije ili hrabrosti provesti potrebne promjene. Koliko se dugo može živjeti s deficitom? Tako dugo dok se može naći novac za njegovo pokrivanje. Hrvatska, dakle, ovisi o milosti stranih kreditora i o rasprodaji imovine naslijeđene iz komunizma. (RFE)