RDW 29. V. MEĐUSOBNI SUKOB VODEĆIH EUROPSKIH SOCIJALISTA

NJEMAČKI RADIO - RDW 29. V. 2001. Jospin protiv Schroedera - javni sukob na putu do 'europskog ustava' je poželjan. Komentar Gerde Meuer. 'Zaglušujuća je šutnja', tako su francuske novine nazvale reakciju francuskog premijera na europske vizije njemačkog saveznog kancelara. I stvarno: Jospin je šutio. Čak i kada je za suprotstavljanje imao idealnu pozornicu - na kongresu europskih socijaldemokrata u Berlinu. Ali kada se francuski premijer ipak ohrabrio progovoriti, bocnula ga je oštra kritika francuskih medija, ali vjerojatno je to učinio i zato kako bi prikupio unutarnjopolitičke bodove i time poboljšao svoje polazne pozicije u sljedećoj predizbornoj kampanji na predsjedničkim izborima. Jospin se distancirao od zamisli Gerharda Schroedera, a to zaista nije nikakvo čudo. Europa je na putu prema svom samoodređenju, prema ustavu. U toj se etapi mora dosta toga promisliti, mora se mnogo govoriti i raspravljati. A samo po sebi je posve razumljivo da pri tome Petnaestorica šefova država ili vlada Europske unije nisu istoga mišljenja. Jer pri velikome poslu izrade europskoga ustava riječ je ni o čemu manjem nego o ključnim europskim pitanjima: tko će kada u Europskoj uniji imati što reći? Žele li Europljani Europsku uniju koja je samo neka bolja slobodna trgovinska zona ili je upravo Eurolandu potrebna europska ekonomska vlada, kako je to zatražio Jospin? Ili bi Europa trebala postati neka superdržava, kako to zamišlja Tony Blair? Kakav će položaj ubuduće imati nacionalne države? Kakvu bi ulogu trebali igrati Povjerenstvo i njegov predsjednik? Savezni kancelar Schroeder u svom je načelnome govoru predložio da Europska unija uspostavi vlastitu vladu, zatim i jačanje parlamenta kojem bi bilo preneseno raspolaganje proračunom. Ali treba li to Europa stvarno, treba li ona vlastiti europski parlament ili možda tek europske ministre i drugi dom s nacionalnim zastupnicima? O tome se u Europskoj uniji odavno raspravlja i spori - ali odnedavna se to zbiva i javno, što drugim riječima znači da je rasprava postala bliža građanima. To je važno stoga jer Europa je do sada bila samo tema za političare, europske znalce i promatrače u malim skrivenim sobama. Sada kada Schroeder nastupa protiv Jospina, kao što je ranije Chirac nastupio protiv Fischera, a Blair protiv Aznara, ne radi se više o matadorskim borbama. To je razumna, smislena i bitna borba za pravi put, prave vizije o tomu kamo bi trebalo ići putovanje Europe. Pri tom - razvidno je iz svih tih nacrta - nitko još nema neki cjelovit i prihvatljiv koncept. Otkud bi ga i imali. Do sada postoji tek nekoliko nepromjenljivih odredaba: nacionalna država je u Europi nedodirljiva. Njemački federalizam koji u europskim političkim raspravama iz Berlina stalno uključuje u igru, kod mnogih partnera budi sumnju ili tiho nepovjerenje. Za Pariz i London, ali i za Madrid, je nezamislivo da bi jednoga dana u ujedinjenoj Europi imali stupanj neke njemačke savezne pokrajine. Nekog samostalnog europskog identiteta, dakle, neće biti iako to Nijemcima teško pada. Jačanje Europskog povjerenstva do uloge neke vlade većina u Europskoj uniji neće dopustiti. Jospin pak može s tim živjeti, ali samo zato što Europa za njega prije svega predstavlja zajedničku europsku poljoprivredu. Suprotno tome, kod zajedničke europske obrambene politike između Jospina i Schroedera nema bliskosti. Ali to i nije toliko loše, jer na sastanku na vrhu održanom u Nici, šefovi država ili vlada su zaključili da će do 2004. godine postojati već neka vrsta europskoga ustava. Oko puta do tog ustava sada se spori, a što više to bolje. Jer upravo su se donedavno u Europskoj uniji pribojavali tog javnog prijepora. (RDW)