US-29.V.IHT- WASHINGTON I BALKAN

SJEDINJENE DRŽAVE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 29. V. 2001. Još jedna balkanska uzbuna, a Washington opet drijema "Dok je makedonska vojska bombardirala i granatirala albanska sela prošloga tjedna, državni tajnik Colin Powell letio je u Afriku.(...) Generalu Wesleyu Clarku može biti oprošteno što misli da je već vidio ovaj film. Kao zapovjednik NATO-ovih snaga u Europi, u proljeće 1998., on je gledao početak srpske kampanje protiv kosovskih Albanaca i uzaludno pozivao Washington na intervenciju prije no što stanje izbjegne nadzoru.(...) Godinu dana kasnije, Clintonova administracija i NATO imali su posla s ratom na Kosovu u punom zamahu, a general Wesley Clark potvrdio je nekoliko bolnih lekcija. Prvo, 'te se situaciju najbolje rješavaju ranije, dok su još dvojbene', kazao je prošloga tjedna. 'Ako odgađate sve dok prijetnja interesima SAD-a postane jasna i neporeciva, troškovi i rizici bit će mnogo viši'. Drugo: 'Pentagon nije pravo mjesto za određivanje vanjske politike SAD-a'. Do sada su te lekcije bile opetovano dokazivane u američkim pustolovinama u post hladnoratovskom svijetu. Pa opet izgleda da ih je svaka nova administracija SAD-a učila na teži način, posebice na Balkanu, gdje su opasnosti i ulozi bili podcijenjeni od tri predsjednika uzastopno. Godine 1991. prva Bushova administracija zaključila je da je bolje da raspad Jugoslavije vode Europljani, te je doživjela erupciju krvavog rata između Srbije i Hrvatske. 1993. je Clintonova administracija odlučila prepustiti Bosnu Europljanima, i bila je uvučena u rat nakon dvije godine besmislenog pokolja. Kao što general Clark uvjerljivo tvrdi, neobraćanje pozornosti od strane SAD-a 1998., dovelo je do rata 1999.. Sada je druga Bushova administracija promatrala kako se nevolja još jednom sprema u Makedoniji, Kosovu, južnoj Srbiji i Bosni, te je na poticaj Pentagona još jednom odlučila rješavanje toga prepustiti Europljanima. 'To je točno ista greška kao i prije, samo gora', kazao mi je general Clark. 'Sada je rivalitet između Europske Unije i Sjedinjenih Država gori'. Dvije loše procjene bile su od središnje važnosti za nevolje SAD-a na Balkanu tijekom devedesetih godina. I Bushova i Clintonova administracija podcijenile su snagu srpskog nacionalizma i bezobzirnost kojim ga je Slobodan Milošević bio spreman iskoristiti. Oboje su isto tako loše ocijenili važnost uključivanja SAD-a u balkanskoj krizi za opće odnose SAD-a i Europe.(...) S Miloševićevim padom prošle jeseni, srpski je nacionalizma sada, što se treba utvrditi, manja prijetnja. No oni koji dugo promatraju Balkan kažu da Zapad propušta na odgovarajući način prihvatiti se novog pokretača destabilizacije: albanskog nacionalizma. Etnički Albanci čine više od 90 posto stanovništva Kosova, i značajna su manjina u Makedoniji, Crnoj Gori i južnoj Srbiji. U korijenu borbi u Makedoniji, i vala porasta napetosti u cijeloj regiji, nalazi se odsutnost jasnog odgovora albanskim političkim težnjama, posebice nedostatak zapadnjačkog koncenzusa glede zahtijeva kosovskih Albanca za neovisnost od Srbije.(...) Europski ministri tiho govore Bushovoj administraciji da ona mora voditi napor za nalaženje političkih rješenja za Albance, s rokovima i uvjetima, i da to mora učiniti prije no što gerila u regiji ne zapali novi sukob koji ne dopušta političko rješenje. Ono što je, ukratko, potrebno jest veliko ulaganje energije SAD-a, u vrijeme dok je razina nasilja još uvijek niska, a Washington ima mnogo toga drugog 'na svojem rasporedu'," piše Jackson Diehl.