RUSIJA-NEZAVISIMAJA GAZETA OD 26.5.01.U AUSTRIJSKOJ NEUTRALNOSTI

RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 26. V. 2001. Novo pripojenje Austrije? "Već gotovo godinu i pol dana na vlasti u Austriji je koalicijska vlada Narodne stranke koju predvodi kancelar Wolfgang Schuessel i Austrijske slobodarske stranke sa sada neslužbenim vođom Joergom Haiderom. Uspješno preživjevši srdžbu Europske unije, ta dvojica odlučnih političara vrlo su uporno počeli nagovarati sugrađane da preispitaju rezultate poslijeratnog rješavanja austrijskog pitanja, uključujući i neutralnost zemlje. No stvar se, na žalost, ne ograničava samo na agitaciju. Zahvaljujući naporima koalicije na vlasti, parlament je nedavno izglasovao dopune zakona o uvozu, izvozu i prijevozu robe za vojnu uporabu, kao i zakona o boravku stranih postrojba na području Austrije, koje bi trebale znatno proširiti popis uvjeta u kojima se dopušta tranzit ili raspoređivanje stranih postrojba i vojne opreme u toj zemlji. Pritom će osnova za primjenu tih dopuna u praksi biti ne samo odluke Vijeća sigurnosti UN-a i OESS-a, već i prikladne inicijative EU-a i 'drugih međunarodnih organizacija' (čitaj: NATO-a). Novo čelništvo alpske republike donijelo je također odluku o slanju dviju tisuća austrijskih 'ramba' u korpus EU-a za brzo djelovanje koji će imati šezdeset tisuća ljudi. Uz klasične pješačke postrojbe planira se poslati i streljački bataljun i tenkovsku četu. Pritom austrijski vojni dužnosnici i diplomati ističu potrebu tijesne suradnje vojnih ustroja EU-a i NATO-a kako bi se 'izbjeglo nepotrebno preklapanje'. Međutim, austrijski savezni ustavni zakon o stalnoj neutralnosti iz 1955., koji nije poništen, obvezuje austrijsku vladu da sačuva neutralnost i da 'je brani svim raspoloživim mogućnostima'. Dakako da je to kost u grlu novih austrijskih čelnika. Austrijski 'slobodari' i 'narodnjaci' za sada ne mogu poništiti taj zakon jer nemaju potrebnu dvostrećinsku većinu u parlamentu. K tomu, austrijski predsjednik Thomas Klestil jasno je dao do znanja da pitanje sudbine neutralnosti neće rješavati pojedine stranke, već narod na referendumu. (...) Da bi opravdali svoju vojno-političku djelatnost, austrijski čelnici pozivaju se na činjenicu da se ulaskom u EU 1995. i potvrdom Amsterdamskog sporazuma 1997. (kojim se predviđa da članovi EU-a imaju zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, a u budućnosti i obrambenu) Austrija ne samo može, već i mora integrirati u vojne ustroje EU-a. No očito obmanjuju, budući da Amsterdamski sporazum predviđa mogućnost 'konstruktivnog suzdržavanja' od donošenja odluka i, prema tomu, od zajedničkog djelovanja pod pritiskom. On također obvezuje sudionike sporazuma na međusobno poštovanje nacionalnog identiteta. Uostalom, politički krugovi u Austriji nisu jedinstveni u svezi s time. Austrijska oporba, koju čine 'zeleni' i većina socijaldemokrata, koja je nedavno ojačala na regionalnim izborima, tvrdi da se obveze zemlje u sklopu EU-a moraju tumačiti u svjetlu ustavnog zakona o neutralnosti, a ne obrnuto. Inovacije koalicije na vlasti ona promatra kao pokušaj da se stvarno dokine neutralni status Austrije lišivši ga realnog sadržaja i oslobodivši pravni prostor za priključenje zemlje NATO-u. Mnogi austrijski političari misle da se u suvremenim uvjetima, kada Europa nije izložena izravnim vojnim prijetnjama, neutralnost zemlje mora sačuvati. Logika je jednostavna: politika nemiješanja u tuđe stvari koja se temelji na neutralnosti, štiti Austriju da ne upadne u opasne vojne intervencije izvan zemlje, omogućuje uštedu na vojnim izdatcima i održavanje normalnih, međusobno korisnih odnosa sa svim zemljama. Pokušavajući pridobiti javnost na svoju stranu, stranke na vlasti pustile su svoju promičbeni stroj u puni pogon. I, treba reći, ne bez uspjeha. Nagovaranje u korist NATO-a utjecalo je čak na neke austrijske socijaldemokrate koji su uvijek slovili kao 'jamci' neutralnosti. Stvar je u tomu što sadašnje čelništov rabi u potpunosti pristojne parole za militarizaciju svijesti austrijskog društva i njegovu 'psihološku pripremu' za primjenu oružanih snaga izvan zemlje: 'Za mir i sigurnost', 'U obranu ljudskih prava', 'Za sprječavanje humanitarnih katastrofa'. No kao što pokazuje praksa iz prošlih godina, a poglavito nedavno iskustvo NATO-ove agresije na Jugoslaviju, humanitarne katastrofe (ne virtualne na način CNN-a, već stvarne) događaju se upravo nakon vojnih napora 'mirotvoraca'. Doista, kao u Bibliji: 'svi viču: mir, mir, a mira nema!' I ministar obrane i ministar vanjskih poslova neumorno opetuju da je neutralnost tobože rezultat hladnog rata, prežitak prošlosti. Čega je onda prežitak neutralnost Švicarske koja potječe iz XVI. stoljeća, a zajamčile su je europske države 1815. na Bečkom kongresu, zahvaljujući kojoj su ratovi gotovo dva stoljeća mimoilazili tu zemlju? Ne bi li bilo prirodnije upravo NATO promatrati kao zakržljali ostatak hladnog rata?", pita se Jevgenij Petrov.