IT-CORRIERE 17. V. - DESNI SAVEZ BERLUSCONIJA I BUSHA

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 17. V. 2001. Iskušenje imena Bush "U svojim prvim izjavama nakon izbornog uspjeha, Silvio Berlusconi želio je poslati vanjskom svijetu jednu umirujuću i uravnoteženu poruku: Italija je ponosna na svoj europeizam koji u Carlu Azegliu Ciampiju nalazi na najglasovitijeg tumača, i isto tako je ponosna na posebne odnose koje održava sa Sjedinjenim Državama. Ako bi definicija neke međunarodne strategije mogla ovdje završiti, znači da bi vanjska politika nove vlade preuzela kontinuitet vanjskih odnosa i prije što je stvorena. No Berlusconi dobro zna, jednako kao i oni koji nas izvana promatraju s ponešto strepnje, da poštivanje utvrđenih sustava saveza nije dovoljno za vođenje politike. Međutim, vlada će biti pozvana izraziti svoj pravac glede pojedinačnih tema koje nas se tiču, i proturječja koja bi se mogla ukazati i unutar temeljnih opredjeljenja. (...) Dolazak desnog centra u Italiji podudara se s jednim ključnim razdobljem za sudbinu Europske Unije, kao i za budućnost njenih složenijih odnosa sa SAD-om. Živjela Europa, Živio SAD, za sada ekumenski odgovara Berlusconi. I dobro odgovara jer se upravo u tom tradicionalnom okviru nalazi pravo pitanje: 'koliko' Europe i 'koliko' Amerike će naći mjesta u talijanskoj vanjskoj politici idućeg razdoblja? Raspoloženja svrstavanja i političke naznake slažu se u tome da pretežito socijalistička Europa ne oduševljava Berlusconija. Međutim, u nekim dijelovima stranke 'Kuće sloboda' postoji jasna sklonost da se stane na stranu Georgea Busha koji je navijao za desni centar, i koji traži prolaz u Europi koja je ostala bez Clintona. Nije slučajna odmah ponuđena potpora proturaketnom štitu, kao ni razumijevanje za američko isključivanje iz sporazuma iz Kyota. Berlusconi možda razmišlja o nekom Bushovom 'pokriću' u Europi kako bi povećao svoj manevarski prostor. Ako bi bilo tako, radilo bi se trostrukoj iluziji, jer europski gospodarski sporazumi nam, kako bilo, nameću nezaobilazna ograničenja. Slijedeći čelnik vlade ne može zaboraviti da u predsjedničkoj palači sjedi jedan ugledan jamac europeističkog kontinuiteta Italije. A još više stoga što talijanska vanjska politika nema, niti je ikad imala, mogućnost 'izbora' između Europe i Sjedinjenih Država: ona je povijesno vezana za oboje, uz tu razliku da se životni interesi zemlje sve više poistovjećuju s rastom Unije. Italija bi radije trebala uzgojiti jasnija stajališta u europskoj reformističkoj raspravi koja nam može dati mnogo, ali nas može i marginalizirati. Pozvani smo shvatiti da je Europa interesa i institucionalnih kultura odavno već mnogo jača od Europe desnice ili ljevice. Što ništa ne može oduzeti, niti će oduzeti, našem 'posebnom odnosu' s Amerikom.", piše Franco Venturini.