RDW 15. V. TROŠKOVE PROŠIRENJA EUROPSKE UNIJE MORAJU PLATITI NIJEMCI?

NJEMAČKI RADIO - RDW 15. V. 2001. Prijepor oko proširenja EU na istok Svađa oko proširenja EU na istok je sada postala javna, što je bilo i za očekivati. Dok god se iz perspektive sadašnjih članica EU-a radilo samo o sitnicama, pregovori s novim kandidatima tekli su prema planu. Ali sada prijeti blokada jer je riječ o krupnim interesima - naime tko će i koliko platiti troškove proširenja unije. U toku sljedećih godina bi se deset istočnoeuropskih Država trebalo priključiti EU. Time bi se broj stanovnika unije povećao za četvrtinu, ali bi ukupan brutto proizvod porastao za samo nekoliko posto. Kako bi se novim članovima omogućilo da dođu na isti stupanj razvoja, trebala bi im velika financijska pomoć iz Bruxellesa. 'Proširena Unija od svih nas zahtijeva bolne kompromise', rekao je njemački ministar vanjskih poslova Fischer u ponedjeljak u Bruxellesu. Uvjet uspješnog proširenja je solidarnost sadašnjih članica. Ali sada se pokazuje da je spremnost nekih na tu vrstu solidarnosti vrlo mala. Prije svih Madrid vrlo otvoreno ističe da je proširenje lijepa stvar, ali da nije spreman za to ništa platiti. Troškove, po mišljenju Španjolaca, trebaju snositi oni koji će imati i najveću korist od proširenja - a to su Nijemci. U takvom stavu Španjolci nisu usamljeni, oni su samo bili prvi koji su ga javno i jasno formulirali. A rasprava će biti još žešća kada se uskoro pokrene pitanje zajedničke politike u poljoprivredi. U EU je solidarnost nešto o čemu se govori samo na prigodnim svečanostima. Kada je riječ o novcu i interesima, važni su samo nacionalni interesi. EU je već sada golem stroj za raspodjelu subvencija. Petina proračuna unije koji iznosi preko 100 milijardi eura, dakle oko 200 milijardi maraka, izdvaja se za pomoć poljoprivrednicima odnosno za razvoj nerazvijenih područja. Trenutno Španjolska najviše profitira od fonda za regionalni razvoj, a Francuska dobiva najviše subvencija za poljoprivredu. Obje države žele zadržati svoje sadašnje izvore financija. Ali jasnim rječnikom govoreći to znači: ili će novi članice biti članice druge klase u EU, sa osjetno manjim pravima na dotok financijskih sredstava, što međutim nije provedivo ni politički, a niti ekonomski. Ili će se značajno proširiti sadašnji financijski okvir Unije. To bi, međutim, značilo da cijenu proširenja moraju platiti Nijemci, koji već i sada osiguravaju dvije trećine neto prihoda Unije. Ali Njemačka to ne može izdržati ni financijski, a posebice ne politički. Njemačka vlada se djelomice i sama dovela u slijepu ulicu u kojoj se sada nalazi. Sa zahtjevom za uvođenjem prijelaznog razdoblja prije nego se tržište rada u potpunosti otvori radnoj snazi novih članica, ona je pokazala slabost i omogućila drugima da je ucjenjuju. Berlin želi spriječiti da u predizbornoj borbi za parlamentarne izbore sljedeće godine oporbi omogući manipulaciju strahovima prisutnim među Nijemcima o navali jeftine konkurencije s istoka na njemačkom tržištu rada. Ova računica, međutim, neće imati uspjeha. Strahovi se ne mogu raspršiti što će im se popuštati, već samo time što će se pokazati da su oni neosnovani. Njemačka vlada je sada u položaju da i Španjolcima i Francuzima, ali i drugim članicama unije morati izaći ususret i više nego što treba, jer propast projekta proširenje unije na istok Njemačka ni u kom slučaju ne može dozvoliti. (RDW)