IT-16.V. LA STAMPA- BERLUSCONI OKRENUTI PREMA SAD-U

ITALIJA LA STAMPA 16. V. 2001. Ne živi se samo od Italije "Bila je to Pepeljuga predizborne kampanje, na marginama televizijskih predstava. Poneki prijateljski pozdrav Americi, poneka promrmljana ljubavna izjava Europi. Iz rasprava, s mnoštvom patuljaka i balerina, nikada se nije dobio utisak da bi se ulog u igri koji se nalazi izvan urođeničkog sela mogao ticati i položaja Italije u globalnom selu. (...) Iskustvo prve Berlusconijeve vlade u vanjskoj politici nije bilo sretno: previše antieuropeizma i previše gluhoće uslijed predrasuda spram bivših jugoslavenskih naroda, koji su pod cijenu suza i krvi iz komunističkog unitarizma dolazili do suvereniteta. Naravno, prava optanata i istarskih i kvarnerskih manjina trebalo je štititi tada, kao što će se štititi i sutra. No bilo je pretjerano iz njih napraviti pitanje nacionalističke vanjske politike, stavljajući čak i veto na ulazak Slovenaca u zajedničarsku Europu: bila je dovoljno mudra i europski odgovorna konzularna politika. Nadajmo se da će slijedeći ministar vanjskih poslova, čiji identitet još ne poznajemo, znati djelovati s više takta i pozornosti u srednjoeuropskom i balkanskom području, gdje je Italija, sa svojim vojnicima i ulaganjima, važnija nego prije otprilike deset godina. Baš na Balkanu. On, zajedno s odnosom spram Sjedinjenih Država i kretanja prema europskoj integraciji, čini temeljni trokut po kojemu će talijanska diplomacija morati nastaviti ići i u prvom desetljeću stoljeća. Tragičan i blizak poluotok već je primorao Italiju na žurnu vanjsku politiku, koja se poslije pretvorila u dvostranačku, s potporom koju je D'Aleminoj vladi dala Berlusconijeva oporba. To bi se opet moglo dogoditi: za Italiju su Kosovo, Crna Gora, Albanija i Makedonija miješani problemi unutarnje i vanjske politike, povezani s nadzorom imigracijskog priljeva i jadranskim mirom. Bilo bi poželjno da to shvati i veliki gubitnik. Rutelli je, nakon poraza u glasovanju, obećao čvrstu i nepopustljivu oporbu, odnosno oporbu napravljenu samo po mjerama urođeničkog sela. U trenutku kada se njegova iskušana duša trebala razvedriti, zaboravio je da Italija, četvrti i bogati stup Europske Unije, ne živi samo od unutarnje politike. Nego i od vanjske politike i, ako je potrebno, dvostranačke politike, kao što se dogodilo u najdramatičnijem i najvišem trenutku D'Aleminog iskustva.", piše Enzo Bettiza.