AU 8.V.-APA-BOSNA JE ZEMLJA PODIJELJENA MRŽNJOM

AUSTRIJA APA 8. V. 2001. Bosna: još uvijek vladaju etničko nepovjerenje i nesnošljivost "Čini se kao da u Bosni i Hercegovini još uvijek vladaju etničko nepovjerenje i nesnošljivost. Najnoviji događaji u Banjoj Luci pokazuju da su ektremističke i nacionalističke snage još uvijek na djelu. I pet godina poslije Daytonskoga sporazuma jazovi između etničkih skupina još uvijek su vrlo duboki. Još prije 60 godina hrvatski je nobelovac Ivo Andrić upozoravao na kobnu značajku bosanskoga života: mržnju. U ponedjeljak su srditi Srbi u Banjoj Luci, glavnom gradu 'republike srpske' pokušali spriječiti polaganje temeljnoga kamena za obnovu tijekom rata razrušene džamije Ferhadije. Došlo je do silovitih obračuna s policijom u kojima je bilo na desetke ranjenih. Brojni nazočni diplomati i predstavnici međunarodne zajednice obasuti su jajima, bocama i kamenjem. Bosanski Hrvati već mjesecima zahtijevaju vlastitu državu. 'Svehrvatski sabor' u Mostaru je početkom ožujka proglasio vlastitu vladu i najavio da ne želi priznati središnju vladu u Sarajevu. Iako hrvatski nacionalisti u Bosni time idu u smjeru sukobljavanja sa Zapadom, sve izjave vodećih bosansko-hrvatskih političara ukazuju da se neće dati odvratiti od svoje crte. 14. prosinca 1995. u Parizu je potpisan Daytonski sporazum i time je bosanski rat službeno svršen. Taj je sporazum doduše prema van očuvao jedinstvo bosanske države, no iznutra je zemlja podijeljena na dvije područne jedinice (entitete): na bošnjačko-hrvatsku federaciju i Srpsku republiku. Otad muslimanski Bošnjaci, Srbi i Hrvati uglavnom žive u etnički homogenim područjima i na taj način više jedni pored drugih nego jedni s drugima. Mnoga prava utvrđena Daytonskim sporazumom do danas nisu mogla biti provedena, ponajprije pravo izbjeglica na povratak u njihov zavičaj. Nepovjerenje i etnička distanca između Bošnjaka, Srba i Hrvata još se čine prevelikima. Stanovništvo pokušava spriječiti povratak a i među onima koji se žele vraćati, čini se da vladaju nepovjerenje i strah. Dva čimbenika koja je Ivo Andrić temeljito analizirao. U svojoj kratkoj pripovijesti napisanoj tijekom Drugog svjetskog rata 'Pismo iz 1920. godine', Andrić opisuje Bosnu kao 'zemlju mržnje'. Postoje doduše malobrojne zemlje u kojima se može naći tako puno 'nježnosti i strastvene ljubavi, tako puno dubine osjećaja (...) i tako puno gladi za pravednošću'. No ispod svih tih svojstava kriju se 'u neprozirnoj dubini oluja mržnje cijeli orkani napetih, potisnutih osjećaja mržnje koji zriju i čekaju svoj trenutak'. Andrić govori o 'urođenoj, nesvjesnoj, endemskoj mržnji' čija je kobna značajka upravo to što je nitko nije svjestan. Pa ipak, kaže Andrić, činjenica je da u Bosni ima više ljudi 'koji su iz različitih motiva i pod najrazlilčitijim izgovorima u napadima te nesvjesne mržnje spremni ubiti i dopustiti da budu ubijeni, nego u drugim po broju stanovnika i prostoru daleko većim zemljama, bile one slavenske ili ne.' Nobelovac koji je umro 1975. godine također se bojao da će 'stari nagoni i Kainovi planovi' u Bosni drijemati 'sve dok se iz temelja ne promijene materijalni i duhovni uvjeti bosanskoga života'. 'No kad će doći to vrijeme i tko će imati snage to provesti?', pita Ivo Andrić."