FRANCUSKA-LE FIGARO OD 2.5.01.SCHROEDEROV PRIJEDLOG O EUROPI

FRANCUSKA LE FIGARO 2. V. 2001. Suzdržanost prema Schroederovu prijedlogu "Njemačka je došla u središte europske raspre. Premda zadnji prilog potpisuje SPD, socijaldemokratska stranka, a ne kancelar Gerhard Schroeder, činjenice su tu. Francois Mauriac je zbog straha od 'njemačke Europe' htio 'europsku Njemačku'. Ovime Berlin to predlaže svojim partnerima. Riječ je upravo o tomu. Jer, zamisli SPD-a koje u Berlinu podupire čitava politička klasa, za Europu su preslika onog što postoji u Njemačkoj: Europski parlament, Povjerenstvo koje će biti pravo izvršno tijelo, veće ovlasti pokrajina i dvodomni zastupnički sustav koji sadašnje Ministarsko vijeće petnaestorice pretvara u drugi dom koji jamči obranu državnih interesa. Nije trebalo ništa više da se otvori baražna vatra. Osobito od strane Britanaca koji, mjesec dana prije parlamentarnih izbora, u tomu vide smetnju, kao Tony Blair, ili naprotiv, savršenu priliku za napad na laburiste. Konzervativci nisu propustili tu prigodu, pa čak i liberalni demokrati misle da bi novo bruxellesko Povjerenstvo bilo 'vlada previše'. Kao da je naslutio nesreću, Tony Blair je nedavno zatražio od Belgijanaca, sljedećih predsjedatelja Unije, da umanje integracionistički žar, osobito na polju usklađivanja poreza. U Bruxellesu, premijer Guy Verhofstadt, istina, zalaže se za 'pravu federaciju koju će činiti vlada (Povjerenstvo) i zakonodavna vlast' iz dva dijela, po 'uzoru na Zastupnički dom i Senat u Sjedinjenim Državama'. Ukratko, noćna mora za London koji sanja o suradnji između vlada, na štetu europskog sustava. U tekstu SPD-a izostavljeno je - zabunom? - važno obrazloženje: nema ni govora o neprihvaćanju europske 'superdržave', premda se Nijemci tomu protive. S razlogom ili ne, Austrija, primjerice, uhvatila se tog propusta kako bi odbacila zamisli Berlina. 'Ne treba nam vlada Unije koja će zamijeniti nacionalne vlade', viče Michael Spindelegger, službeni predstavnik OVP-a, stranke kancelara Wolfganga Schuessela. Njemačka inicijativa ima barem tu prednost što je istaknula problem. Uoči proširenja na dvanaest zemalja istočne Europe, Unija neće moći beskonačno provoditi nojevsku politiku. 'Gubi se prednost stvaralačke nejasnoće', napominje Michel Barnier, povjerenik za reformu ustanova. Odatle i potreba da se pokrene bitna raspra. 'Koja je dobra ravnoteža između države i Europe, kakvu raznolikost želimo i koliko nam jedinstva treba: to je bit buduće raspre', tumači Joschka Fischer, njemački ministar vanjskih poslova koji je 12. V. 2000. u svom programskom nastupu na Humboldtovu sveučilištu u Berlinu prvi bacio kamen u europsku žabokrečinu. Tekst SPD-a bit će nezaobilazna sastavnica tog procesa koji je izrijekom predviđen na susretu na vrhu u Nici. Svojom općom usmjerenošću, kao i pojedinostima, on otprve može izazvati ljutnju posvuda, osim u Italiji, gdje su ga pozdravili: u Londonu, dakako, i u drugim euroskeptičnim prijestolnicama kao što su Kopenhagen i Stockholm; ali i u Madridu, gdje zamisao o 'renacionalizaciji' europske pomoći koje je Španjolska glavni korisnik, služi umjesto crvene krpe; u Parizu također, gdje će se, bez obzira na stranku, jednoglasno odbaciti 'sufinanciranje' PAC-a, zajedničke agrarne politike; pa i u nizu 'malih' zemalja Unije gdje se nagonski plaše svake njemačke premoći. Preostaje nam nada da će Jean Monnet koji je rekao da će se Europa izgraditi 'u krizama' i da će 'biti rezulat odgovora na te krize', opet biti u pravu", piše Pierre Bocev.