IT-25.IV. LA REPUBBLICA- EUROPA I AMERIKA

ITALIJA LA REPUBBLICA 25. IV. 2001. Europa bez američkog svjetionika "U roku od sto dana Europa je izgubila zrcalo u kojem je gledala svoje žudnje, američki model, 'atlantski parametar'. U manje od tri mjeseca europska ljevica na vlasti izgubila je trojicu vođa: Billa Gatesa, Alana Greenspana i Bill Clintona. Ocean se proširio, a ne nadlijeće ga više ni Concorde. Europa više ne može oponašati, nego mora odlučiti što činiti. Gubitak prvog mjesta kojega je Bill Gates pretrpio na vrhu svjetskih bogataša potvrđuje krizu imagea 'new economoyija'. Za europski reformizam to je ozbiljan problem. Ona ga je koristila kao formulu za kvadraturu kruga u teškom prijelazu sa socijalizma na liberalizam. To je bilo zbogom Marxu bez kompleksa, jer ako se počinje novo doba onda se piše i novi Kapital. Bilo je to doba dioničarske demokracije, vladavine zasluga umjesto povlastica, poznanstva umjesto staleža, stvaranja milijuna milijunaša koji daju posao milijunima siromašnih, sol multikulturalnog društva, mirovina isplaćivanih od burze, pravde i slobode. Bilo je to novo sunce budućnosti tržišne ljevice. Neutješno tugovanje, možda pretjerano, u korijenu je izbornog nestanka demokratske ljevice i povratka desnice na scenu. 'New economy' je očito još uvijek tu. Business bez interneta danas je nemoguć koliko i prodavaonica bez telefona. Tehnološka revolucija ostat će zauvijek među nama. No to je sad samo 'economy'. Njegov ideološki pokretački impuls se potrošio. (...) Na kraju, nema više Billa Clintona. Iza njega su D'Alema i Fischer na bombarderima donijeli pacifističku i šezdesetosmašku ljevicu. S njime je rat mogao biti humanitaran i pravedan. Slijedeći ga, mogli smo sanjati svijet bez globalnog zagrijavanja i bez tirana. Sada europski čelnici drhte na samu pomisao o novoj krizi koju bi trebalo rješavati s Bushom, i uzdaju se u zdravi razum Crnogoraca. Utopija istočnog Timora zamijenjena je napetostima oko Tajvana, Silikonska dolina teksaškim naftašima, hollywoodski 'liberali' fundamentalistima koji se vraćaju unatrag čak i u pogledu istraživanja embrija. Sastanci Trećeg puta, primjetili ste, su se prekinuli. Što činiti? Konkurencija jedne 'dobre' Amerike mogla je biti jedini cement složenog europskog domoljubja. Taj je izazov pokrenuo proces gospodarskih reformi koje su odlučila Petnaestorica u Lisabonu. Sada, međutim, svakodnevno, za dlaku izbjegavamo svađu sa 'zločestom' Amerikom. Washington i Bruxelles otvoreno se međusobno optužuju da ne znaju računati i predviđati, čupaju se oko Kyota, ponovno govore o sankcijama. Neki zamišljaju američku globalnu hegemoniju zamijeniti onom regionalne sile, kao što je Europa. Trči se gurnuti nogu u vrata Sjeverne Koreje, koja je Bush zalupio u lice diktatoru. Nada se preuzeti neku ulogu na Bliskom istoku pokazujući Izarelu ljutito lice. Izjavljuje se da smo imuni na američko gospodarsko usporavanje kao da bi nas frankfurtska burza mogla utješiti kada Nasdaq pljusne u vodu. Neki drugi se, međutim, predaju novom američkom pravcu, postaju ultraliberali, ponovno otkrivaju krilaticu 'manje države, manje poreza', prosvjećuju se zamisli o svemirskom štitu, namještaju pramac prema vjetru. To je Berlusconijev projekt, i njegovo 'right or wrong' uvijek uz Ameriku. A u sredini se novače novi pragmatičari. Poput Adaira Turner, bivšeg direktora engleske industrijske udruge, koji sigurno nije socijalist, a koji je u jednoj knjizi dokazuje zašto Europa nema potrebu oponašati Ameriku. Naša društvena filozofija nije nekompatibilna s blagostanjem i uspjehom. Nizozemsko gospodarstvo je u posljednjem desteljeću raslo više od američkog, mada vlada upravlja s 44 posto brutto domaćeg proizvoda, u usporedbi s 31 posto u Sjedinjenim Državama. Liberalizacija i slobodno tržište su neophodni. Dogme i tržišni fundamentalizmi štetni.(...)", piše Antonio Polito.