US-16.IV. WASH.TIMES-KATASTROFALNA BALKANSKA POLITIKA R. HOLBROOCKEA I M. ALBRIGHT

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 16. IV. 2001. Suvremeni balkanski revizionizam "Pet godina nakon daytonskih sporazuma i dvije godine nakon kosovskog zračnog rata, dvoje arhitekata balkanskog gliba, bivša državna tajnica Madeleine Albright i bivši veleposlanik SAD-a pri Ujedinjenim narodima Richard Holbrooke, ustrajavaju u svojim nastojanjima da neuspješnu balkansku politiku stavljaju među svoje najdraže povijesne bilješke. Njihovi članci od 8. travnja u The Washington Postu i New York Timesu, nisu ništa drugo nego revizionizam, uobličen njihovim pogrešnim tumačenjem balkanske povijesti. Zabluda je tvrditi da su kršenja ljudskih ili građanskih prava bili temeljni razlozi pet balkanskih ratova koji su našu intervenciju učinili moralnim imperativom. Niti empirijski dokazi, niti iskustvo iz našeg angažmana ne podupiru takvo tumačenje. Pogrešno tumačenje povijesti možda može učiniti da se oni koji se oduševljaju izgradnnjom država osjećaju dobro, no to neće donijeti mir regiji koja je voli ponavljati. Cijepanje Jugoslavije i posljedice toga suočili su zapadnjačke političare s paradoksom kojega je prva primijetila velika dama balkanske povijesti Rebecca West: jučerašnje žrtve postaju današnji tlačitelji. Ljudska ili građanska prava teško da su bila, ako ikada i jesu, bit problema Balkana nakon hladnog rata, a kojega se može naći u izjednačavanju etničke podjele s demokratizacijom, prihvaćanju disidenata iz vremena hladnog rata kao istinskih demokrata, neopreznom pretvaranju administrativnih granica u međunarodne, i preranom priznavanju jugoslavenskih republika prije no što su riješile manjinska pitanja. Rezultati toga su očiti svima osim revizionistima balkanske povijesti, među kojima su gospođa Albright i Holbroooke. U njihovo doba stara je Jugoslavija s mnogim etničkim rivalitetima pretvorena u pet mini-Jugoslavija s istim takvim problemima. Slično tomu, njihova je sklonost društvenom inženjeringu svela NATO, najuspješniji obrambeni savez u povijesti, na kooperanta Ujedinjenih naroda. Veleposlanik Holbrooke sada savjetuje novoj administraciji da ne gubi vrijeme s preispitivanjem politike ili 'slaganjem ekipe' (to zvuči kao molba za posao 'posebnog izaslanika') nego da nepromišljeno umaršira u glib kojega je Clinton ostavio za sobom. Vrijeme je za suočavanje sa stvarnošću i odvažan pristup regiji koja ima potencijal da administraciju Busha II. učini jednako nemoćnom poput one Jimmyija Cartera. Predsjedniku nije potrebno preispitivanje politike već zaokret u politici kako bi spriječio gubitke među saveznicima i ponavljanje somalijskog sindroma. Pet osnovnih načela može poslužiti kao smjernice u potpunoj ponovnoj procjeni politike i potrebnoj promjeni pravca: Prvo, kao što je gore naznačeno, političari moraju shvatiti da ljudska i politička prava nisu nikada bila osnovna briga albanskih čelnika na Kosovu, u Bivšoj jugoslavenskoj republici Makedoniji (FYROM), ili Salije Berishe i njegovih sljedbenika u Albaniji. Ti čelnici ponovno vode ratove iz 1912. i 1940. i kao krajnji cilj imaju 'Veliku Albaniju'. U tu svrhu 'status žrtve' postaje sredstvo za ostvarenje cilja, a ne povod. Podrazumijeva se da će svatko tko stane na put albanskim ili hrvatskim aspiracijama može biti smatran 'legitimnom metom', a to uključuje i mirovnjake. Besmisleno je nedavne događaje u FYROM-u pripisati djelu 'nekoliko fanatika', kao što su pokušali Albrightova i Holbrooke. Isto tako, riskantna je pretpostavka da će 'umjereni' čelnici spasiti stvar. Drugo, imperativ je da Bushova administracija zauzme nedvojbeno stajalište u potpori postojećih balkanskih granica. Odgađanje bi matematički sigurnim učinio stvaranje meteža i izvan balkanskih granica. Povijesni obrasci potvrđuju da kada si balkanski ratni vođe osiguraju vanjske zaštitnike, uvijek udvostračavaju svoje napore da nametnu dugo usporavanje rasporeda rada, čak i ako to znači žrtvu njihovog vlastitog naroda. Treće, opcija neovisne Crne Gore u ime 'samoodređenja' mora biti odbijena za vlastito dobro te republike. Crna Gora nije održiva država. Neovisnost za tu republiku sa 600.000 stanovnika i jednakim brojem ovaca bila bi poziv na trostrani građanski rat: Srba, Crnogoraca i Albanaca. Pod njezinim sadašnjim čelništvom, kojega neki smatraju 'demokratskim', Crna Gora je pretvorena u krijumčarski raj u službi albanskih kartela za trgovinu drogom i prostituciju. No što je važnije, neovisna Crna Gora (ako i pretpostavimo da će je Srbi prihvatiti) imat će 30 posto albanskog stanovništva i već postojeći ogranak Kosovske oslobodilačke armije. Bilo bi pitanje vremena kada će se skopljanski scenarij ponoviti u Podgorici. Četvrto, povremeni probni baloni o poželjnosti konferencije poput one u Lausannei kako bi se riješilo 'sva glavna balkanska pitanja i nametnula rješenja' (ideja koju je nedavno oživio lord Owen) može otvoriti Pandorinu kutiju. Za početak, očekivanje od bilo kakve veće konferencije za rješavanje 'svih balkanskih pitanja' bilo bi poticaj nezadovoljnim etničkim skupinama, od Crnog mora do Jadrana, da 'stvore činjenično stanje na terenu' kako bi to bilo uključeno u dnevni red. Konačno, oklijevanje da se čvrsto podrže postojeće granice nije alternativa. Bez stabilnosti granica, strani ulagači neće dolaziti, društvenogospodarska međuovisnost (put za trajnu stabilnost) bit će iluzija, a nasilje bi moglo progutati države i izvan granica bivše Jugoslavije.", Nikolaos A. Stavrou.