FR-LE MONDE-12.4.-O KINESKO-AMERIČKIM ODNOSIMA

FRANCUSKA LE MONDE 12. IV. 2001. Kinesko-američki sraz "Jesu li Kina i Sjedinjene Države krenuli putem sukoba? Krizu oko američkog špijunskog zrakoplova koji je već desetak dana blokiran na kineskom otoku Hainanu ne treba dramatizirati - nepopravljiva šteta još nije načinjena - ali je ona zabrinjavajuće upozorenje na strategijskom zemljovidu Dalekog istoka. Treći ozbiljan znak za uzbunu u pet godina, potiče međusobnu sumnjičavost - pa i mržnju - koja bi se sljedećih godina mogla zaoštriti zbog velike razlike u dugoročnim interesima potvrđene sile i sile koja nastaje na Pacifiku. (...) Otkako je nestalo antisovjetizma na kojemu se temeljilo njihovo međusobno približavanje iz sedamdesetih, veza između Kine i SAD-a podložna je izmjeni sudara i nagodba. (...) Sve dotad zatvorena u svoje dalekoistočno dvorište, Kina sada odvažno smjera na daleka obzorja, jer je shvatila da sila - kakva bi htjela biti - mora biti svjetska ili uopće nije sila. A ta sve veća usmjerenost k vanjskom svijetu kobno povećava opasnost od sudara sa Sjedinjenim Državama. (...) U SAD-u, 'kineska prijetnja' sve više uznemiruje duhove, a hrani se gdjekad fobičnim kampanjama o kineskoj opasnosti - sjetimo se sumnjive afere s istraživačem Lee Wen Hoom iz laboratorija u Los Alamosu - kao i realnom prosudbom o mogućem destabilizirajućem utjecaju carstva koje se budi, a odlučilo je odužiti se neostvarenoj povijesti. Sam George W. Bush učenik je te misaone škole koja ne gaji nikakve nade o Kini. Ta ga je duboka sumnjičavost potaknula da pokopa 'strateško partnerstvo' koje je Bill Clinton započeo s Pekingom i da dade prednost jednostavnoj tvrdnji o 'strateškoj konkurenciji', odbacujući scenarij 'neprijateljstva'. Nepovjerenje raste i na protivnoj strani. Časnici narodne oslobodilačke vojske (APL) sve dublje uranjaju u ozračje krize zanoseći se križarskim ratom protiv 'prevlasti' Amerike koju optužuju da spletkari na sve moguće načine - Tajvan, Tibet, disidenti, Fa Lun Gong - kako bi spriječila razvoj Kine. Ponovno na površinu izbijaju stare sablasti o 'topničkoj diplomaciji' koje se crpe iz tajnovitih dubina poniženog sjećanja na opijumske ratove u 19. stoljeću. Za Washington je najnezgodnije što se paranoja koju podjaruju neki nacionalistički krugovi u stranci i u vojsci sve više odražava na puk, napose na studente. Ovi potonji su se probudili iz američkog sna zbog kojeg su njihova starija braća podigla božicu demokracije u progodi glasovitog proljeća na Tiananmenu 1989. To ih dakako ne sprječava da studiraju na američkim sveučilištima, niti da posjećuju brojne McDonald'se u njihovu gradu, ali se taj odnos prema Americi neukusno instrumentalizirao, dok su osamdesete bile obilježene okrivanjem drugog. Amerika više ne očarava, premda je i dalje zanimljiva kao izvor snage koju se želi iskoristiti, pa i okrenuti protiv nje same. Taj porast sumnjičavosti između dviju obala Tihog oceana, ne može se ipak promatrati kao opetovanje klasičnog hladnog rata. U tome je teškoća dešifriranja tog posve nejasnog odnosa, u kojemu se interesi razlikuju, premda su usko povezani i u kojemu se centrifugalne sile miješaju s centripetalnim. SAD i bivši SSSR nisu nikad povezivali svoje gospodarske i trgovinske interese onako kako to danas čine Amerika i Kina u korist naglog širenja razmjene u pacifičkom bazenu. Američka privlačnost za kinesko tržište, kao i stalna ovisnost Kine o stranim ulaganjima, jesu snage za uravnoteženje koje ublažavaju krizu. Strateški lom u zajedničkoj globalizaciji: to je potpuna novost u američko-kineskim vrtlozima koja sudar čini mogućim, ali ne i neizbježivim", piše Frederic Bobin.