DE-YU-UHIĆENJA-Kriminal-Politika NJ 2.IV.-SZ- NOVAC ZA MILOŠEVIĆEVU GLAVU NJEMAČKASUEDDEUTSCHE ZEITUNG2. IV. 2001.Sudac čeka u Haagu"Svaki je svršetak težak. Skoro 30 sati trajala je opsada vile Slobodana Miloševića. 30 sati za kojih
se mlada demokracija još jedanput morala boriti s nasljeđem propale despocije. Uhićenjem svrgnutog bivšeg predsjednika ta je borba dobila sretan svršetak. Srpska oktobarska revolucija svršila je te noći. To je razlog za veselje. No beogradski preokret i dalje je nedovršen. To je razlog za zabrinutost.Dramatični događaji ovog vikenda osvjetljavaju beogradske vidike u godini novoga početka. Tu je novo vodstvo oko protagonista Vojislava Koštunice, predsjednika Jugoslavije i Zorana Đinđića, predsjednika vlade Srbije. Dualitet vlasti i u raspravama o Miloševiću prečesto se pokazivao kao dvoboj za vlast. Đinđić, pragmatičar, traži blizinu Zapada. Zna za zavisnost svoje zemlje o međunarodnom novcu za obnovu i spreman je tu financijsku pomoć prihvatiti i kao novac za Miloševićevu glavu. Stoga nije prezao od pikanterije da policijske snage podređene srpskom ministarstvu unutarnjih poslova pošalje u akciju upravo na dan istijeka
NJEMAČKA
SUEDDEUTSCHE ZEITUNG
2. IV. 2001.
Sudac čeka u Haagu
"Svaki je svršetak težak. Skoro 30 sati trajala je opsada vile
Slobodana Miloševića. 30 sati za kojih se mlada demokracija još
jedanput morala boriti s nasljeđem propale despocije. Uhićenjem
svrgnutog bivšeg predsjednika ta je borba dobila sretan svršetak.
Srpska oktobarska revolucija svršila je te noći. To je razlog za
veselje. No beogradski preokret i dalje je nedovršen. To je razlog
za zabrinutost.
Dramatični događaji ovog vikenda osvjetljavaju beogradske vidike u
godini novoga početka. Tu je novo vodstvo oko protagonista
Vojislava Koštunice, predsjednika Jugoslavije i Zorana Đinđića,
predsjednika vlade Srbije. Dualitet vlasti i u raspravama o
Miloševiću prečesto se pokazivao kao dvoboj za vlast. Đinđić,
pragmatičar, traži blizinu Zapada. Zna za zavisnost svoje zemlje o
međunarodnom novcu za obnovu i spreman je tu financijsku pomoć
prihvatiti i kao novac za Miloševićevu glavu. Stoga nije prezao od
pikanterije da policijske snage podređene srpskom ministarstvu
unutarnjih poslova pošalje u akciju upravo na dan istijeka
ultimatuma povezanog s washingtonskim novcem. Sam Đinđić, iako se
to ne usuđuje otvoreno reći, bez problema bi Miloševića, kako se i
zahtijeva, izručio haaškomu sudu.
Ali na drugoj je strani Koštunica čije srce tuče za srpsku naciju.
On sluša narod u kojemu još djeluje dugogodišnja protuzapadna
propaganda režima i odjekuju NATO-ove bombe kosovskoga rata.
Koštunica bi izručenje Miloševića haaškomu sudu držao izdajom
srpske stvari. Stoga predsjednik istupa kao kočničar i boji se
jasnog raskida s prošlošću. Koliko je to opasno, opet se pokazalo u
sukobu uz Miloševićevu vilu na Dedinju. Koštunica je svojem
prethodniku dodijelio tjelesnu stražu koja je prvi pokušaj
uhićenja spriječila oružanom silom. I Koštunica snosi odgovornost
za to što je vojska osumnjičena da je sprječavala policijske snage
kod uhićenja. Vojsku naime još uvijek vodi šef glavnoga stožera
Nebojša Pavković, onaj čovjek s kojim je Milošević išao u kosovski
rat.
Miloševićevo uhićenje s procesom koji slijedi u domovini najmanji
je zajednički nazivnik oko kojega se beogradsko vodstvo - s
prešutnim pristankom zapadnih donatora - za sada moglo složiti.
Jamačno postoji dovoljno razloga da se starom vlastodršcu održi
proces u vlastitoj zemlji. Splet političkih i mafijaških struktura
u Miloševićevu carstvu bio je očit. Svaki Srbin - s iznimkom
malobrojnih vječno jučerašnjih koji su za vikenda pred njegovom
vilom skandirali 'Slobo, Slobo' - može danas vidjeti kontrast
između bijede zemlje i bizantinskog sjaja kojemu je ugađala stara
klika vlasti. Ne bi dakle trebalo biti teško Miloševiću dokazati
zloporabu vlasti i korupciju i zbog toga ga kazniti najvišom kaznom
od pet godina. No time pravda nipošto ne bi bila zadovoljena. Bilo
bi to kao da se nekog masovnog ubojicu osudi zbog nedopuštenog
posjedovanja oružja.
Jer svoje najteže zločine Milošević nije počinio nad Srbima. Može
se zaključiti da se sada povlače u svoje mitove tako drage u stara
vremena i da žele ostati na tomu da se kazni čovjeka kojega mogu
okriviti za svoju bijedu. Razumljivo je da u doba nacionalnog
otriježnjenja više ne žele slušati o svojoj nacionalističkoj
euforiji. A moglo bi biti privlačno stare povike 'Hosianna' gurnuti
u zaborav povicima 'razapnite ga'. No takav se mehanizam bijega iz
kolektivne odgovornosti ne smije dopustiti. Jer najveći patnici
njegove vladavine nisu bili Srbi nego susjedni narodi koje su pod
njegovim vodstvom Srbi natjerali u četiri rata. Njima nanijeta
patnja i nepravda može se okajati samo na jednom mjestu: pred upravo
za to ustrojenim sudom Ujedinjenih naroda za ratne zločince.
Tek će izručenjem Miloševića Haagu biti dovršen srpski preokret.
Samo ako se Srbi suoče s vlastitom prošlošću i iz toga pretrpe
posljedice, novi će početak biti vjerodostojan. Takvo svladavanje
prošlosti zacijelo je bolno. No ono je pretpostavka da se Srbi
pomire sa svojim susjedima. I neizbježno je potrebno da Srbi sami,
oslobođeni tereta prošlosti, nađu svoj put u postnacionalističko
doba.
Novo beogradsko vodstvo međunarodna je zajednica otvoreno
prihvatila i obdarila velikim predujmom. Sada i ono mora dati svoj
doprinos: mora izručiti Miloševića", zaključuje komentator lista
Peter Muench.