AU 1.IV.-KZ-MILOŠEVIĆ

AUSTRIJA KLEINE ZEITUNG 1. IV. 2001. Tek je nacionalni Koštunica uspio pobijediti 'Slobu' "Srpski 'jaki čovjek' Slobodan 'Slobo' Milošević tek je 1985. prvi put spomenut kao političar. Porijeklom iz Crne Gore, ali 1942. u Požarevcu rođeni bivši partijski đak Milošević, čiji je otac, srpsko-pravoslavni svećenik na tajanstven način izgubio život - teza u samoubojstvu do danas nije potvrđena - natjecao se za predsjednika srpskih komunista. Bit teze uz čiju je pomoć Milošević došao na vlast, činila je u Srbiji raširena teorija po kojoj je u mnogonarodnoj državi Jugoslaviji egzistencija Srba bila 'ugrožena'. Kao dokaz uvijek se navodilo iseljavanje Srba iz većinom Albancima naseljene pokrajine Kosova. Na međunarodnoj su se razini tada nazirali ponovno ujedinjenje Njemačke i skori slom istočnoga bloka. Za beogradsku komunističku nomenklaturu i komunističku vojsku jedno je bilo jasno: ili kruta, centralizirana Jugoslavija pod srpskim vodstvom ili raspad Jugoslavije i ustroj 'velike Srbije'. Miloševićev 'odgojitelj' bio je tadašnji srpski šef partije Ivan Stambolić koji je 2000. u Beogradu na tajanstven način otet i čije je boravište do danas nepoznato. 'Zbog prijetećeg raspada istočnoga bloka, na vrhu KP Srbije željeli smo jakog čovjeka', napisao je 1989. partijski šef u svojoj knjizi 'Srpske rasprave', koji je slovio kao liberal. Milošević je na 8. sjednici srpskog CK 24. rujna 1987. izabran tijesnom većinom od 11:9 glasova. Jednom na vlasti, Milošević je pokrenuo svoju silovitu mašineriju da bi uklonio svoje političke protivnike. Tijekom 600. godišnjice bitke na Kosovom polju 20. lipnja 1989. Milošević je već bio jedini vladar u Srbiji. Na Kosovom polju, kad je već bio siguran u potporu utjecajne srpsko-pravoslavne crkve, Milošević je izgovorio one proročanske riječi koje su dale naslutiti zlu budućnost. 'Srbima predstoje još mnoge bitke, pri čemu nisu isključene ni one koje će trebati izboriti oružjem.' Kad su 1991. Slovenija i Hrvatska a zatim u travnju 1992. i Bosna i Hercegovina proglasile svoju neovisnost, Milošević je započeo napadački rat protiv tri neovisne republike, koji po grubosti i okrutnosti nema usporedbe čak ni u balkanskoj povijesti. Miloševića politika 'Svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi', stajala je oko 280 tisuća poginulih i 1,5 milijun izbjeglica. No dok je Milošević u Hrvatskoj 1995. nedvojbeno izgubio rat - oko 200 tisuća 'krajinskih Srba' je izbjeglo - kod zaključenja mirovnoga sporazuma u Daytonu (SAD) u studenom iste godine, izgledalo je posve drukčije: za njegov pohod Miloševića je glavni američki pregovarač Richard Holbrooke, vjerojatno da bi očuvao 'ravnotežu snaga' na Balkanu, nagradio s približno polovicom bosanskog teritorija u obliku 'republike srpske'. Samo se tako može objasniti što je Milošević godinu dana poslije svršetka rata 1996. dobio izbore. Čak su ga slavili kao 'pobjednika'. No list se okrenuo za 180 stupnjeva kad je 1998. počeo kosovski rat. Bio je to početak kraja. Gubitak Kosova, kolijevke srpske države u Srednjem vijeku, Srbi jakom čovjeku politički nisu mogli oprostiti. Zadnji put se nakostriješio kad su u travnju 1999. prve NATO-ove bombe pale na Srbiju. Milošević je propagandistički još jedanput mobilizirao staru KP nomenklaturu, odanu njemu i njegovom uglavnom kriminalnom nepotizmu. U rujnu 2000. Srbi su ipak velikom većinom izabrali Vojislava Koštunicu. S jedne strane stoga što su uvidjeli da se kriminalnim metodama ne može voditi državna politika. S druge strane stoga što se i Koštunicu može držati srpskim nacionalistom. Nedavno je Koštunica za jednog munjevitog posjeta Banjoj Luci jasno dao do znanja da Beograd bosansku srpsku republiku drži svojim 'prednjim dvorištem'. Tako gledano, Koštunica više utjelovljuje kontinuitet srpskog nacionalnog mišljenja nego promjenu. Čini se da Washington to bolje shvaća nego EU, gdje previše političara 'slavi' promjenu u Beogradu. Ako se povuče konačna crta ispod Miloševićeve ere, treba znati da problem nije bio sam Milošević, nego način političkog razmišljanja u Srbiji. Srbi su se držali i drže se, povijesnim vladarima Balkana. Milošević je za svoju ekstremno nacionalnu politiku, koja je uključivala i ubijanja i progone, više puta dobivao većinu od oko 70 posto. Isto se tako može reći da je njegova politika u interesu očuvanja Jugoslavije uživala uvjetnu potporu Zapada - što je Milošević nedavno naglasio u interviewu torinskom listu 'La Stampa'", piše Aleksandar Oršić.