AT-DE-DOMOLJUBLJE-Politika AU 29.III.-DIE PRESSE-DOMOLJUBLJE I DESNI RADIKALIZAM AUSTRIJADIE PRESSE29. III. 2001.Ponos na domovinu"Tipično njemački, postoji li to? Na žalost da, kako potvrđuje sadašnja rasprava o riječi 'ponos biti
Nijemac'. U svakoj drugoj zemlji na svijetu kritika rečenice, osobito zlonamjerna, izazvala bi samo nerazumijevanje. Činjenica da jedan ministar vlastitu državu (a time i njezine građane) diskreditira suludim ogovaranjima, negdje drugdje bila bi jednostavno nemoguća.Pri tomu je pokušaj zelenog ministra Trittina da glavnog tajnika CDU-a postavi u kut zbog njegove domoljubne rečenice ne samo unutarnjepolitički bedast, nego je i vanjskopolitički koban. Jer zapravo Trittin time kleveće i sve vodeće političare drugih država da su desni radikali. 'Živjela republika, živjela Francuska!' i 'Bože čuvaj Ameriku' uzvikuju predsjednici tih zemalja puni ponosa. Svi neonacisti? Treba priznati da ta Njemačka ljudima ne čini uvijek jednostavnim da budu ponosni na svoju domovinu. Onih 12 gorkih godina nacističke diktature nije zaboravljeno i tako treba i ostati. No nema li prije i poslije dovoljno toga na što se može ukazati samosvjesno, dakako s
AUSTRIJA
DIE PRESSE
29. III. 2001.
Ponos na domovinu
"Tipično njemački, postoji li to? Na žalost da, kako potvrđuje
sadašnja rasprava o riječi 'ponos biti Nijemac'. U svakoj drugoj
zemlji na svijetu kritika rečenice, osobito zlonamjerna, izazvala
bi samo nerazumijevanje. Činjenica da jedan ministar vlastitu
državu (a time i njezine građane) diskreditira suludim
ogovaranjima, negdje drugdje bila bi jednostavno nemoguća.
Pri tomu je pokušaj zelenog ministra Trittina da glavnog tajnika
CDU-a postavi u kut zbog njegove domoljubne rečenice ne samo
unutarnjepolitički bedast, nego je i vanjskopolitički koban. Jer
zapravo Trittin time kleveće i sve vodeće političare drugih država
da su desni radikali. 'Živjela republika, živjela Francuska!' i
'Bože čuvaj Ameriku' uzvikuju predsjednici tih zemalja puni
ponosa. Svi neonacisti?
Treba priznati da ta Njemačka ljudima ne čini uvijek jednostavnim
da budu ponosni na svoju domovinu. Onih 12 gorkih godina nacističke
diktature nije zaboravljeno i tako treba i ostati. No nema li prije
i poslije dovoljno toga na što se može ukazati samosvjesno, dakako s
ponosom? Mi iz '68., iako nismo mlatili policajce, skloni smo
racionalnom shvaćanju politike i podcjenjivanju emotivnoga. I ja
sam dugo zastupao mišljenje da se može biti ponosan samo na uspjehe,
a uistinu nije uspjeh samo biti rođen u jednoj naciji. Danas
vjerujem da to ispušta jedan važan aspekt politike. 'Kao što su za
svakoga čovjeka neizbježni osjećaji ako se ne želi razboljeti',
drži prof. Baring, 'pozitivne javne emocije u svim zemljama imaju
važnu ulogu. Sve dok se Nijemci muče svojim negativnom nacionalnim
osjećajima, svojom mržnjom prema samima sebi, za druge će biti
neugodni, pa i nepredvidljivi.' Državni predsjednik Estonije
Lennart Meri već je prije više godina upozoravao Nijemce: 'Ne može
se vjerovati narodu koji stalno prakticira intelektualni
samoprijezir.' Demonstrativni prijezir za Njemačku, za Nijemce,
kojega dijeli većina Zelenih, ima dakako i unutarnjepolitički
aspekt. Kako su pokazali pokrajinski izbori prošloga ljeta, mladi
masovno bježe od Zelenih, postaju stranka starih šezdesetosmaša.
Može se to reći i manje ljubazno: Zeleni su u Njemačkoj postali
reakcionarnom strankom. Upravo oni koji se, gledajući tehnički
razvitak, napredak u području telekomunikacija, prometa, vojne
tehnike, globalizacije itd. usredotočuju samo na racionalno i
bezdušno postupaju sa svojim zemljacima, moraju dopustiti pitanje
kako žele svladati budućnost, kako misle snositi odgovornost za
zemlju. U doba kad svi govore o ujedinjenoj Europi i kad skoro sve
zemlje oko nas prakticiraju posve zdravo domoljublje, Njemačka bi
posustala kad bi prakticirala Trittinov prijezir domoljubne
samosvijesti. (...) Ali Trittinova će naklapanja ovaj put možda
donijeti i nešto dobra, naime da se u Njemačkoj napokon razjasni da
patriotizam i desni radikalizam ne samo da nemaju nikakve uzajamne
veze, nego da jedan drugoga čak isključuju", piše Detlef Kleinert.