IT-22.III. AVVENIRE-EUROPA I BALKAN

ITALIJA AVVENIRE 22. III. 2001. Ako se Europa povlači bit će sve većih nevolja "Ono što pratimo u Makedoniji izravna je posljedica etničkog čišćenja kojega je provodio Miloševićev režim, i savezničke intervencije na Kosovu koja je uslijedila. To je prva očita stvar od koje moramo krenuti ako želimo shvatiti što se događa u jedinoj republici bivše Jugoslavije koja je do sada bila pošteđena rata. Svijest o takvoj jednostavnoj pretpostavci, između ostaloga, ne može i ne treba nas upućivati na obvezne putove i pojednostavljena rješenja. No ona nas međutim sprječava da se pravimo kao da se ništa nije dogodilo, ili još gore, da se izvučemo samo sa svečanim govorima i tužnim izjavama. Ako će biti ostavljena sama sebi, Makedonija riskira pretvoriti se u 'balkanski Libanon', uz sve posljedice po stabilnost juga Europe, što smo morali naučiti upravo iz libanonske lekcije.(...) Pucajući iz topova po pravoslavnim crkvama Makedonije teroristi iz OVK-a pokazuju da su dobro naučili lekciju njihovog neprijatelja- učitelja Slobodana Miloševića: odnosno koristiti vjeru kao izgovor za afirmaciju neke vrste etničkog identiteta koji ne poznaje razumne kompromise. (...) To je shema iz Bosne i Kosova, no to je i shema izrazito dugog libanonskog pokolja. Kao i Libanon sedamdesetih godina i Makedonija je u dramatičnom strahu od svoje usamljenosti u svijetu. Prema njoj je neprijateljski raspoložena Grčka, zabrinuta da bi njeno ime moglo imati tko zna kakvu privlačnost za 'njene' Makedonce', nije voljena od Rusije i od Srba koji je optužuju da je izdala zajedničku slavensko-pravoslavnu stvar u proteklim godinama, osjeća da bi je Zapad mogao napustiti, da su sada vlade, kada više nema Miloševića, zabrinuti japanskom recesijom i burzovnom krizom, a Europska Unija i Sjedinjene Države u fazi povlačenja. Ako će Makedonija uistinu biti, činjenično, prepuštena sama sebi i svojoj sudbini, ne trebamo se pitati hoćemo li se u budućnosti morati suočiti s jednim još agresivnijim srpskim (ili albanskim) nacionalizmom. Niti će nas trebati iznenaditi političko oživljavanje Slobe i njegove klike, koji će nekažnjeno moći ustvrditi da je sukob na Kosovu bio rat protiv srpskog naroda, a ne intervencija usmjerena na to da barbarstva u srcu Europe ne ostanu nekažnjena. I, neka se jasno kaže, tada bi Milošević bio u pravu. Samo novo srpsko vodstvo bilo bi vjerojatno primorano ponovno otkriti stara (za sada uspavana) ultranacionalistička obilježja, na štetu demokratizacije političkog života Beograda koja je nezamjenjiva u izgradnji trajnog mira na Balkanu. No možda još više nego Miloševićeva 'duha', zapadnjačke vlade trebale bi se plašiti drugačijih sablasti: onih svih žrtva palih radi i u ime internacionalnih načela pravde, zakona i čovječnosti, s jedne i druge strane, u Bosni kao i na Kosovu.(...) Neka je jasno: nema razloga tvrditi da je vojna akcija jedini mogući put. No izgledalo bi nevjerojatno i nedosljedno njeno radikalno isključivanje, pa i kada bi se ona sastojala u djelomičnom premještanju snaga KFOR-a na makedonske granice, tako da ih zatvore i za gerilce OVK-a učine nedostupnim kosovarske 'utočišta'. ", piše Vittorio E.Parsi