ŠVICARSKA-LE TEMPS OD 14.3.01.STEVANOVIĆ O RATNIM ZLOČINCIMA U SRJ

ŠVICARSKA LE TEMPS 14. III. 2001. Ratni zločinci, slobodni u doba mira "Treba li Slobodana Miloševića izručiti sudu u Haagu? Jedini je odgovor: da, svakako. Popis zločina koji se mogu pripisati tom tipu puno je dulji od ovog napisa, a njihov bi opis mogao ispuniti stotine knjiga. Jedina načela koja Milošević nije izigrao jesu Newtonova. Ostala, ona za koja znaju suci, kao i ona koja su živjela samo u našim srcima, pogazio je. Optužnica protiv njega je skromna, ali bi se mogla proširiti. (...) Tijekom suđenja Miloševiću najvažnija će biti osuda njegove politike i ideologije koju je podupirao. Ta ideologija nije bila drugo do nacionalizam; ratovi, etničko čišćenje i 'uljuđeno preseljenje puka' bili su njezin cilj i posljedica. Poznati su nam njezini rezultati u bivšoj Jugoslaviji: više od dvjesto tisuća mrtvih i oko pet milijuna raseljenih osoba. Dodajmo tomu opću bijedu, mržnju koja se ugnijezdila u ljudskom srcu i političku nestabilnost čitavog područja. Premda nosi obilježja njegove okrutnosti, nečovještva i neugasive žeđi za vlašću, zajednički zločin kojim je zapovijedao Milošević nije zamišljen u njegovoj glavi, a Milošević nije bio jedini koji ga je počinio. Bio je prvi agresor, pokrovitelj i šef, ali ipak samo izvršitelj. (...) Nijedan se izvršitelj tog plana, bio on glavni (Milošević), ili brojne manje važne osobe, nije zaustavljao na takvim potankostima. Iznimna okrutnost ratova u bivšoj Jugoslaviji, njihovo zvjerstvo i sadizam tumače se nečovječnošću i nemoralnošću kulturne, vjerske i političke elite. (...) Što iz toga možemo zaključiti? Da u bivšoj Jugoslaviji postoje tri vrste zločinaca: planeri i promicatelji državnih planova; politikanti i časnici koji su ih provodili; pripadnici vojnih i paravojnih postrojba koji su ih izvršavali na terenu. Pravno je lako dokazati krivnju onih iz treće skupine i Haaški je sud već donio mnoge presude. Premda je njihova odgovornost očita i neprijeporna, bit će puno teže osuditi one iz druge skupine, među kojima je i Milošević koji će, ostane li na životu i pojavi li se na Sudu, biti prva žrtva budućeg velikog suđenja. Nitko još nije postavio pitanje odgovornosti državne elite. Ona se neće okrenuti protiv sebe niti će osuditi samu sebe. Zbog praznina u našem razmišljanju i u našem pravosuđu, njezina će krivnja biti nestvarna i nekažnjena. Narodi koje je unesrećila neće ju ni moralno osuditi. Budući da je novi ljudi na vlasti više-manje poštuju, ona neće ništa promijeniti u svom načinu života: bit će iznad svake javne odgovornosti i neće znati za grižnju savjesti. Ni pranje mozgova ni nasilje nisu omogućili komunizmu da stvori novog čovjeka. No nacionalizmi su u tomu uspjeli: ljudi koji ih utjelovljuju oslobodili su se savjesti, sućuti prema drugome i ljubavi prema bližnjem. Innocent Rwililiza koji je preživio pokolj u Ruandi, kaže: 'Danas me začuđuje jedna stvar: mnogi su promicatelji genocida opet postali obični ljudi koji su se sasvim mirno raspršili i šetaju se ulicom u Francuskoj, u Europi, u Keniji. Studiraju na sveučilištu, propovijedaju u crkvi, rade u bolnici, a navečer slušaju glazbu i nadgledaju školske zadaće svoje djece...' Zaborav i čuđenje: eto što preostaje žrtvama. Tvorci državnih planova, etničkog čišćenja i genocida sigurni su da neće biti kažnjeni i da će ugodno živjeti. Skriveni među nama, čekaju svoj čas", piše srbijanski pisac Vidosav Stevanović, autor knjige 'Epitaf za Miloševića'.