CH-YU-zločini-Kriminal-Vlada-Ljudska prava ŠVICARSKA-LE TEMPS OD 14.3.01.STEVANOVIĆ O RATNIM ZLOČINCIMA U SRJ ŠVICARSKALE TEMPS14. III. 2001.Ratni zločinci, slobodni u doba mira"Treba li Slobodana Miloševića izručiti sudu u Haagu?
Jedini je odgovor: da, svakako. Popis zločina koji se mogu pripisati tom tipu puno je dulji od ovog napisa, a njihov bi opis mogao ispuniti stotine knjiga. Jedina načela koja Milošević nije izigrao jesu Newtonova. Ostala, ona za koja znaju suci, kao i ona koja su živjela samo u našim srcima, pogazio je. Optužnica protiv njega je skromna, ali bi se mogla proširiti. (...)Tijekom suđenja Miloševiću najvažnija će biti osuda njegove politike i ideologije koju je podupirao. Ta ideologija nije bila drugo do nacionalizam; ratovi, etničko čišćenje i 'uljuđeno preseljenje puka' bili su njezin cilj i posljedica. Poznati su nam njezini rezultati u bivšoj Jugoslaviji: više od dvjesto tisuća mrtvih i oko pet milijuna raseljenih osoba. Dodajmo tomu opću bijedu, mržnju koja se ugnijezdila u ljudskom srcu i političku nestabilnost čitavog područja. Premda nosi obilježja njegove okrutnosti, nečovještva i neugasive žeđi za vlašću, zajednički zločin kojim je zapovijedao Milošević nije zamišljen u njegovoj
ŠVICARSKA
LE TEMPS
14. III. 2001.
Ratni zločinci, slobodni u doba mira
"Treba li Slobodana Miloševića izručiti sudu u Haagu? Jedini je
odgovor: da, svakako. Popis zločina koji se mogu pripisati tom tipu
puno je dulji od ovog napisa, a njihov bi opis mogao ispuniti
stotine knjiga. Jedina načela koja Milošević nije izigrao jesu
Newtonova. Ostala, ona za koja znaju suci, kao i ona koja su živjela
samo u našim srcima, pogazio je. Optužnica protiv njega je skromna,
ali bi se mogla proširiti. (...)
Tijekom suđenja Miloševiću najvažnija će biti osuda njegove
politike i ideologije koju je podupirao. Ta ideologija nije bila
drugo do nacionalizam; ratovi, etničko čišćenje i 'uljuđeno
preseljenje puka' bili su njezin cilj i posljedica. Poznati su nam
njezini rezultati u bivšoj Jugoslaviji: više od dvjesto tisuća
mrtvih i oko pet milijuna raseljenih osoba. Dodajmo tomu opću
bijedu, mržnju koja se ugnijezdila u ljudskom srcu i političku
nestabilnost čitavog područja. Premda nosi obilježja njegove
okrutnosti, nečovještva i neugasive žeđi za vlašću, zajednički
zločin kojim je zapovijedao Milošević nije zamišljen u njegovoj
glavi, a Milošević nije bio jedini koji ga je počinio. Bio je prvi
agresor, pokrovitelj i šef, ali ipak samo izvršitelj. (...)
Nijedan se izvršitelj tog plana, bio on glavni (Milošević), ili
brojne manje važne osobe, nije zaustavljao na takvim potankostima.
Iznimna okrutnost ratova u bivšoj Jugoslaviji, njihovo zvjerstvo i
sadizam tumače se nečovječnošću i nemoralnošću kulturne, vjerske i
političke elite. (...)
Što iz toga možemo zaključiti? Da u bivšoj Jugoslaviji postoje tri
vrste zločinaca: planeri i promicatelji državnih planova;
politikanti i časnici koji su ih provodili; pripadnici vojnih i
paravojnih postrojba koji su ih izvršavali na terenu. Pravno je
lako dokazati krivnju onih iz treće skupine i Haaški je sud već
donio mnoge presude. Premda je njihova odgovornost očita i
neprijeporna, bit će puno teže osuditi one iz druge skupine, među
kojima je i Milošević koji će, ostane li na životu i pojavi li se na
Sudu, biti prva žrtva budućeg velikog suđenja.
Nitko još nije postavio pitanje odgovornosti državne elite. Ona se
neće okrenuti protiv sebe niti će osuditi samu sebe. Zbog praznina u
našem razmišljanju i u našem pravosuđu, njezina će krivnja biti
nestvarna i nekažnjena. Narodi koje je unesrećila neće ju ni
moralno osuditi. Budući da je novi ljudi na vlasti više-manje
poštuju, ona neće ništa promijeniti u svom načinu života: bit će
iznad svake javne odgovornosti i neće znati za grižnju savjesti. Ni
pranje mozgova ni nasilje nisu omogućili komunizmu da stvori novog
čovjeka. No nacionalizmi su u tomu uspjeli: ljudi koji ih
utjelovljuju oslobodili su se savjesti, sućuti prema drugome i
ljubavi prema bližnjem.
Innocent Rwililiza koji je preživio pokolj u Ruandi, kaže: 'Danas
me začuđuje jedna stvar: mnogi su promicatelji genocida opet
postali obični ljudi koji su se sasvim mirno raspršili i šetaju se
ulicom u Francuskoj, u Europi, u Keniji. Studiraju na sveučilištu,
propovijedaju u crkvi, rade u bolnici, a navečer slušaju glazbu i
nadgledaju školske zadaće svoje djece...' Zaborav i čuđenje: eto
što preostaje žrtvama. Tvorci državnih planova, etničkog čišćenja
i genocida sigurni su da neće biti kažnjeni i da će ugodno živjeti.
Skriveni među nama, čekaju svoj čas", piše srbijanski pisac Vidosav
Stevanović, autor knjige 'Epitaf za Miloševića'.