FRANCUSKA-LE MONDE OD 8.3.01.O UHOĐENJU

FRANCUSKA LE MONDE 8. III. 2001. Uhode nisu rekli zadnju riječ "Svršetak hladnog rata između Istoka i Zapada nije zaustavio djelovanje uhoda svih boja na planetu. Naprotiv, njihovi su postupci profinjeniji, a središta interesa postala su raznovrsnija i brojnija. Općenito, broj njihova osoblja se povećao. Kao i proračun, pa tako obavještajna 'zajednica' u Sjedinjenim Državama dobiva trideset milijarda dolara na godinu, dok je u Francuskoj 'proračunska stopa' kako kažu stručnjaci, namijenjena obavješćivanju u 2001. povećana za 7,5 posto naspram 2000., pa i puno više, tj. dvanaest posto za opremanje Glavne uprave za vanjsku sigurnost (DGSE). U Europi, da ostanemo na kontinentu, uhode nisu rekli zadnju riječ i žele odgonetnuti logiku nepostojanog svijeta, odrediti njegove granice i predvidjeti razvitak. Nakon 1989. i pada Berlinskog zida, uhođenje se - vrlo brzo - smanjilo. Raspad bivšeg SSSR-a nakon 1991. i privlačnost koju je NATO osjećao prema zemljama iz bivšeg istočnog 'bloka', pokrenuli su stroj, o čemu svjedoče najnovije afere u Rusiji i u SAD-u. Dvojica velikih međusobno se uhode i zatvaraju u sebe. Moskva, koja se vraća nekadašnjim maničnim refleksima, ponovno primjenjuje ofenzivno obavješćivanje usmjereno na prikupljanje tuđih podataka. Washington razvija defenzivno uhođenje koje - s neshvatljivim kašnjenjem - treba nanjušiti nepoželjnike čija su meta njegovi interesi u svijetu. Bez obzira o kojoj je državi riječ, službe danas kreću u traženje podataka koji se ne tiču toliko vojske i operative, koliko politike, međunarodnih financija, trgovine, industrije i, osobito, visoke tehnologije. Riječ je o tomu da se potajno, otuđenjem dokumenata, hvatanjem priopćajnih veza i korupcijom, osigura tehnološka korist u civilne i strateške svrhe, po najmanjoj cijeni, tj. bez ulaganja golemih iznosa u istraživanje i razvoj tzv. vrhunske opreme i tehnike. Ideologija više nije razlog za uhođenje, kao u doba hladnog rata. Uhodi se radi uštede vremena i novca, prisvajajući otkrića zemalja koje se smatraju najnaprednijima. U sadašnjim aferama, kako u SAD-u, tako i u Rusiji, važno je istaknuti da njihova otkrića dolaze - slučajno ili planirano? - dok su dvije zemlje uključene u prepirku zbog moguće uspostave proturaketnog štita koji ima stratešku važnost za Washington a više taktičku za Moskvu. Europljane, ali i ostatak svijeta, Bliski i Srednji istok, kao i Aziju pozivaju za svjedoka nudeći vojno- političke dokaze koji bi ih trebali uvjeriti u opravdanost stajališta svakog tabora, kako bi za jednu ili za drugu stvar pridobili partnere koji su dovoljno prožeti vrijednošću programa da bi zatražili da u njemu sudjeluju. Otkrivši aferu Roberta Hansena, koja je ime dobila prema agentu američkog FBI-ja optuženom da je petnaest godina uhodio u korist Rusije i prenosio joj podatke o sustavima National Security Agency (NSA) za prisluškivanje i hvatanje, Washington je neizravno jednim udarcem ubio dvije muhe. Amerikanci su pokazali da nisu smanjili oprez prema ruskim upadima na njihovo tlo i da pokušavaju odvratiti svoje saveznike od suradnje s Moskvom, čije postupke žele ozloglasiti. Tako Washington misli da Rusi imaju samo jednu misao u glavi: dobiti podatke o tehnološkim mogućnostima i rezultatima koje Europa nadzire bolje od njih i ukrasti ih kako bi ih prisvojila uz što manje troškove i iskoristila u obrambenoj industriji koja ima teškoća u financiranju modernizacije. Tako se američki saveznici upozoravaju da ne surađuju s Moskvom kada je riječ o osjetljivoj opremi, jer je kontraproduktivno surađivati s partnerom koji vara. (...) No bitka koja je s dolaskom Georgea W. Busha u Bijelu kuću započela oko velikih programa za buduće naoružanje, drugi je par cipela. Ona najavljuje naglo širenje prikrivene borbe između služba. Svatko 'čini pritisak' na onog drugog. Ne kaže li se zapravo u SAD-u da je FSB, s tristotinjak mogućih agenata u Washingtonu, dosegnuo broj osoblja KGB-a do 1989., i ne uzvraćaju li u Rusiji da su zapadne službe toliko proširile djelovanje uz granicu, u srednjoj Europi i u baltičkim državama, da ugrožavaju Moskvu?", piše Jacques Isnard.