DNEVNI PREGLED BR. 41. 27. VELJAČE 2001.

BRITANSKI RADIO - BBC 26. II. 2001. Iz tiska I britanski tisak danas se bavi špekulacijama o mogućnosti skorog uhićenja i suđenja Slobodanu Miloševiću. Tako 'The Independent' na naslovnici ističe, pozivajući se na neimenovane beogradske izvore, kako bi Miloševićeva uhidba mogla uslijediti u idućih nekoliko dana. List otkriva kako je cijeli kat jednog od središnjih beogradskih zatvora u potpunosti raščišćen i spreman za prihvat bivšeg jugoslavenskog predsjednika i nekoliko njegovih najbližih suradnika. Istodobno, sadašnji predsjednik Vojislav Koštunica i nova jugoslavenska vlast, kako ističu, žele izbjeći bilo kakvu mogućnost da se Miloševića pretvori u žrtvu i odbijaju sve špekulacije koje su se čule prošlih dana. Milošević, u međuvremenu, i dalje živi u predsjedničkoj rezidenciji na Dedinju, piše današnji 'The Independent'. (BBC) NJEMAČKI RADIO - RDW 25. II. 2001. Interview s koordinatorom Pakta stabilnosti Bodom Hombachom nakon regionalne konferencije u Skopju. Razgovor vodila Nada Steinmann. - Što se u Skopju važno dogodilo, što je na ovoj četvrtoj regionalnoj konferenciji dogovoreno? = Ne želim pretjerivati, ali dogodilo se mnogo toga važnog. Prvo, klima se iz temelja promijenila. Predsjednici država koji prije godinu dana još nisu međusobno htjeli ni razgovarati, sada se dogovaraju za večernje susrete nakon kraja radnog dijela konferencije, i ponekad do ranih jutarnjih sati traže odgovore na složena pitanja. Klima se promijenila, i sada vlada povjerenje. Drugo, regionalna suradnja više nije samo prazna floskula, već dobiva konkretne oblike. Dogovara se slobodna trgovina između pojedinih država, dogovara se povezivanje energetskih sustava. To je gospodarski nužno, a politički mudro. Stvorena je mreža međusobne suradnje, zajednički se planiraju infrastrukturni projekti i izgradnja važnih prometnih koridora. Surađuje se u pitanju povratka izbjeglica i u borbi protiv kriminala. To znači da su prihvaćeni svi instrumenti koji su oblikovani u okviru Pakta stabilnosti. Čak i zemlje koje su u početku bile suzdržane, poput Bugarske, sada u punoj mjeri sudjeluju u provedbi projekata Pakta. To pokazuje da regionalna suradnja nije samo hobi koordinatora Pakta, već nužna pretpostavka za uključenje u strukture EU. To su vrlo jasno stavili do znanja i gospodin Solana i gospodin Patten. - Kakve su perspektive za stabilizaciju i produbljenje odnosa među susjedima u jugoistočnoj Evropi? = Držim da su perspektive tamo gdje svatko može pronaći svoj interes. Kada se prihvati da je gospodarska suradnja korisna za sve, onda će ostatak doći sam po sebi. U Europi se svojedobno započelo također na taj način. Nakon rata je Njemačka s Francuskom dogovarala gospodarska pitanja, prije svega oko rješenja problema vezanih za proizvodnju ugljena i željeza. Sve ostalo je došlo kasnije. Dakle, potrebno je najprije da pojedine države pronađu zajedničke interese koji su od koristi svima, a potom mogu učiti jedna drugu voljeti. Ali naravno da je prije svega potrebno integrirati različite komponente, poput stvaranja demokratskih institucija, reguliranja povratka izbjeglica i rješavanja pitanja sigurnosne politike. U ovo posljednje ulazi i borba protiv organiziranog kriminala. Prije godinu dana smo se još bojali da bi moglo doći do Miloševićeve vojne intervencije u Crnoj Gori. Sada je taj problem nestao. Mi ćemo imati još drugih problema, i vjerojatno ćemo doživljavati krize, ali opasnost od rata više nije na dnevnom redu Balkana. - Četvrta regionalna konferencija balkanskih zemalja završena je donošenjem akcijskog programa o međusobnoj suradnji u regiji. O čemu je tu riječ? = Prije svega, ja sam ponosan da je donesen plan koji predstavlja koncept preventivne diplomacije, i za koji se u okviru Pakta stabilnosti zalažemo već godinu i pol dana. Mnogo toga što su predsjednici država i vlada ovdje u Skopju dogovorili inicirano je u okviru Pakta stabilnosti. Uz sve kritike da bi programe Pakta trebalo brže realizirati, sam Pakt je ipak prihvaćen kao temeljni okvirni program. S druge strane, ja smatram da je ova konferencija ima povijesni značaj. Ovdje dogovorena regionalna suradnja ima veliki značaj i potpuno je u duhu europskih integracija. Za Europu je, osim toga, vrlo važno da se za ovdašnje probleme rješenja nalaze unutar regije, a ne izvan nje. Činjenica da se na konferenciji intenzivno raspravljalo o napetostima na jugu Srbije pokazuje da zemlje jugoistočne Evrope imaju namjeru da same nađu rješenja za probleme. To je dobro, budući da one to mogu bolje nego što bismo mi to mogli. Kada Kosovari iz Tirane dobiju jasne signale, to na njih ostavlja jači dojam nego kada bismo im mi iste stvari rekli, zaključuje koordinator Pakta stabilnosti za jugoistočnu Europu Bodo Hombach u razgovoru koji je nakon regionalne konferencije o Balkanu održane u Skopju s njim vodila Nada Steinmann. 24. II. 2001. Pregled tiska Dnevnika 'Neue Ruhr - Neue Rhein Zeitung' iz Essena komentira jučerašnju odluku međunarodnog haaškoga suda kojom se silovanje proglašava ratnim zločinom. List piše da pretjerivanja ne koriste istini, ali nije pretjerana tvrdnja da je haaška kazna izrečena protiv srpskog ratnog zločinca čitavom čovječanstvu otvorila nove pravne dimenzije. Jer po prvi put u povijesti silovanje i seksualno porobljavanje progone se i kažnjavaju kao ratni zločin. Počinitelji su se uljuljkivali u sigurnost jer nigdje na svijetu ni jedan sud do sada nije ta nedjela proglasio ratnim zločinom. Presuda će dobiti stvarno povijesno značenje kada se u statutu novog međunarodnog kaznenog suda silovanje izričito navede kao zločin protiv čovječnosti. Time žene ni ubuduće neće biti zaštićene od tih užasnih nedjela, ali će njihovi potencijalni mučitelji morati računati s drakonskim kaznama, ocjenjuje essenski list. Dnevnik 'Luebecker Nachrichten' osvrće se na vanjsku politiku američkog predsjednika. Neugodni se osjećaji bude kada oštre prijetnje, smrtonosni raketni napadi i forsiranje jednog plana naoružavanja od danas do sutra počnu obilježavati američku diplomaciju. Bush pokazuje jasno i beskompromisno stajališta Washingtona: svi moraju plesati onako kako mi sviramo. To uzrokuje novu solidarnost između posvađanih arapskih država i pothranjuje antiameričko raspoloženje, koje je tamo ionako snažno zastupljeno. Moglo bi doći do pooštravanja situacije na Bliskom i Srednjem istoku, upozorava 'Luebecker Nachrichten'. 'Frankfurter Allgemeine Zeitung' osvrće na prvi posjet novog američkog ministra vanjskih poslova Colina Powella Bliskom istoku. List drži da će Powell morati objasniti Bushovu izjavu kako Amerika od Sadama očekuje da bude dobar susjed. To bi bilo priznanje da su pokušaji rušenja diktatora kroz potporu iračkim oporbenim skupinama u najboljem slučaju imali karakter dobronamjerne prividne akcije. U pojedinim pitanjima mladi se Bush vraća na politiku svog pretprethodnika istog imena. On prije deset godina na savjet svojih najviših časnika i saveznika iz regije nije želio okončati vojnu operaciju. S dugoročnim posljedicama te odluke sada se moraju boriti njegov sin i osoblje preuzeto iz tog doba. Stari Bush otvorio je nakon Zaljevskog rata prozor prema novom Bliskom istoku. Ali on se zalupio više no jednom. Možda će novi predsjednik pronaći ono mjesto s kojeg se može baciti optimističniji pogled, nada se 'Frankfurter Allgemeine Zeitung'. (RDW) ITALIJA LA STAMPA 26. II. 2001. U obranu Slavena "Od prvih nesigurnih pretpostavki glede tragedije u mjestu Novi Ligure, naš je list kao što je naglasio glavni urednik Marcello Sorgi, izbjegao pridodati svoj glas zboru koji bi u svakom zločinu htio vidjeti sjenu pretpostavljenih bandita 'Slavena' ili 'Albanaca'. Radi se o fenomenu koji uopće nije nov. Kulturalna lakoumnost, neznanje, da ne kažemo dvolična politička zloba kojom mnogo tiska, dugo godina pripisuje općenito identificiranim 'Slavenima' ulogu čudovišta u nacionalnim crnim kronikama, izgleda kao da prikrivaju jednu mentalnu manu koja je u nacistima imala velike prethodnike: sjetit ćemo se da su rase koje su smatrane inferiornima okupljale, po padajućem redu, Židove, Cigane i Slavene. U taj se tipični ideološki krug 20. stoljeća uključuje optužba koju je nakon zločina iznio Marco Zacchera iz Alleanze Nazionale protiv 'slavenskih bandi, povijesno i genetski naviknute na takve okrutnosti'. Poglavito taj toliko simptomatičan pridjev 'genetski', koji ukazuje na izvorno biološko prokletstvo, izgleda da izdaje redovnog ili virtualnog čitatelja 'Mein Kampfa'. Neka Gospodin oprosti gospodinu Zaccheri za ono što tvrdi i misli. Što, međutim, treba kazati o televizijama, novinama koje su se upustile u taj isti rasistički trag, uključujući i one kršćanskog usmjerenja koje bi ako ništa drugo trebale poštivati nacioanlni identitet Pape Slavena? No koliko Talijana, pa i među onima koji pišu u novinama, uistinu zna da su Poljaci Slaveni i da, pored Poljaka katolika istoj skupini pripadaju i pravoslavni Rusi, Bjelorusi, Ukrajinci, Kozaci, Česi, Slovaci, Slovenci, Srbi, Hrvati, bosanski muslimani, Bugari, Makedonci? Kada se u najzlokobnijim kronikama jednog dnevnika nepromišljeno piše 'Slaven', na koju se između ovih različitih etničkih grana misli? Primjerice, općenito se 'Slavenima' nazivaju mnogi cigani s istoka, koji govore poneku slavensku riječ, a koji međutim nemaju ništa sa slavenstvom i na koje se često iz ksenofobnog komoditeta ukazuje kao na odgovorne za neki zločin, ali na kraju proizlaze potpuno nevini. Htjeli bi pak podsjetiti mnoge više ili manje svijesne slavofobe da 'Slaven' nije uopće pogrdan epitet ili sinonim. (...) Slavenske jezike osim toga govori oko 300 milijuna stanovnika od središnje Europe do središnje Azije, a na slavenskom su jeziku Tolstoj i Dostojevski napisali svoje knjige. Govorio ga je i jedan od glavnih inžinjera suvremenog talijanskog, filolog i domoljub Niccolo Tommaseo, koji je, dok je Italiji prije ujedinjenja davao nacionalnu podlogu svojih čuvenih rječnika, pisao poeziju na hrvatskom i majci Slavenki slao pisma na hrvatskom. Koliko Milanaca, idući središnjom ulicom nazvanom po Ruđeru Boškoviću, znaju da je taj isusovac i veliki matematičar, osnivač observatorija Brera, rođen u trojezčnoj republici Ragusi, danas Dubrovniku, gdje se govorio talijanski, srpskohrvatski i latinski? Da se vratimo novijim vremenima, koliko njih zna da modni kreator i olimpijac Missoni, koji je također rođen u Dubrovniku, zna govoriti i pjevati na slavenskom poput Slavena?. (...) Jesu li i oni potencijalni kriminalci? Olaki rječnik, vidi se, može izvesti ružne šale onome koji ga koristi previše nemarno i lakoumno.", piše Enzo Bettiza. LA REPUBBLICA 26. II. 2001. Irsko čudo, pobunjenik protiv eura "(...) Irci, kažu brojidbe Eurostata objavljene prije dva dana, imaju dvostruki brutto domaći proizvod po glavi u odnosu na Kalabriju, kupovnu moć veću od Nijemaca, više mobitel i računala od Engleza, i provode više večeri u kinima od bilo kojih drugih Europljana. Iseljenički otok, s kojega su u milijunima bježali od gladi, oskudice i siromaštva postao je Eldorado za useljenike, koji trče ispuniti praznine koje je ostavila puna zaposlenost. Europska Pepeljuga postala je tako dobrostojeća i sigurna u sebe da je postala pobunjenikom Europe.(...) Reaganovsko gospodarstvo uz viktorijansku javnu administraciju upalili su motor, i spasili zemlju od kronične depresije. No sada se taj motor pregrijao i riskira da iskoči. Inflacija je dvostruka od eruopskog prosjeka. 'Irci ne mogu uživati u prednostima eura, niskim kamatama, izvoznoj konkurentnosti, i ne mariti za posljedice po euro', presudili su u Bruxellesu. Loša ocjena u vladanju za najboljeg u razredu. Međutim, Irci uopće ne mare. Kada se Charlie McCreevy, ćudljivi ministar financija vratio u Dublin nakon europskog pranja mozga, dočekan je kao nacionalni junak, novi de Valera. 70 posto njegovih sunarodnjaka navija za njega i njegov proračun, darežljiv u poreznim olakšicama. Kada se novac vrti, lako se zaboravlja. Ulice Dublina doslovno su popločane novcem iz Europe, nema asfaltirane ceste s dvije trake koja nije sagrađena novcem od pridruživanja. Do jučer je Bruxelles bio brižna majka koja je Irsku istrgnula iz šapa zločestog engleskog oca. Danas, međutim, kaže vicepremijerka Mary Harney, 'srce Iraca bliže je Bostonu nego Berlinu'. U svibnju će se održati referendum o ratifikaciji sporazuma iz Nice. Neizlazak i skepsa po prvi puta riskiraju otvoriti si rupu u tradicionalnom eurozanosu Iraca. (...) Premijer Bertie Aherne, ovdje premijera zovu 'Taoiseach', što znači 'vođa', iz Nice se vratio bijesan radi Chiracovog odnosa prema njemu. 'Bilo je kao u vrijeme imenovanja predsjednika Europske banke', povjerio je kolegama u parlamentu, 'držali su me osam sati u predsoblju dok su Francuska i Njemačka odlučivale, i potom pozvali da odobrim u osam minuta ono što su odlučili'. Dakle, Irska ne popušta. Ne mijenja svoj proračun, unatoč europskog pritiska. Postaje savršeni školski primjer kojega su čekali eurooskeptici, dokaz da jedinstvena mjera eura ne može pristajati 12 tako međusobno različitih gospodarstava. Dokaz da ako jedna zemlja odluči ići svojim putem drugi ne mogu ništa učiniti, jer nemaju nikakav instrument da bi je kaznili. Dublin inaugurira postmaastrichtsku dvojbu: što se treba činiti u vrijeme obilja kada umjesto manjka za smanjivanje ima viškova za potrošiti? 'No mi nismo cvrčci Europe' prosvjeduju Dublinboysi koji u rukama drže gospodarstvo.(...) 'Umjesto da nas kritizirate trebali biste nas oponašati', kaže ministar financija. 'No upravo to plaši Europu, da netko ne počne oponašati', kaže Quentin Peel, novinar Financial Timesa koji je toliko razbjesnio Berlusconija. 'Ako bi sutra Italija odabrala isti put, Europa jedinstvene valute bi nestala. Divovski talijanski javni dug je mnogo opasnija mina od irske inflacije'. Irish Times to piše svakoga dana: 'Udarili su na nas kako bi upozorili Italiju'. Pa ipak, buneći se protiv Europe, mala se Irska pomalo buni i protiv sebe same, i svoje prošlosti. Jedno nijemo gunđanje kruži zemljom, izjeda intelektualce, uznemiruje Katoličku crkvu. 'Gubimo dušu', upozoravaju nemirni duhovi, oni koji se ne hrane dohotkom po glavi stanovnika. Jedna homogena i solidarna zemlja otkriva tamnu stranu bogatstva: nepravdu i društvene napetosti, eksploziju mikrokriminaliteta nepoznatog u ruralnoj zemlji, najalkoholiziraniju mladež u Europi, hlađenje izvanredne kreativnosti ovih ljudi, od U2 do Seamus Heaneya, u kontaktu s 'limuzinama' i vilama hollywoodskih diva. (...)", piše Antonio Polito. ŠVICARSKA LE TEMPS 26. II. 2001. Sarajevo, vrata u 'europsku utvrdu' "Nakon svakog slijetanja zrakoplova Turkish Airlinesa u sarajevsku zračnu luku, opetuje se isti obred. Letjelica iskrcava stotinjak putnika, većinom mladih ljudi, bez ili s malo prtljage. Govore turski, farsi ili arapski, a djelatnicima policije kažu da dolaze na 'odmor'. Ulazne su formalnosti ograničene na najmanju mjeru, jer ovim turistima, zahvaljujući dobrim odnosima između Sarajeva i islamskih zemalja u ratnim godinama (1992.- 1995.), za ulazak u Bosnu i Hercegovinu ne treba viza. Vjerna starim saveznicima, vlada u Sarajevu dugo se protivila dok prije mjesec dana nije ponovno uvela vizu za iranske državljane. No za sve ostale, Bosna je još uvijek lako dostupna. Dovoljno je da, u sunčano jutro, dođu na šalter za prijavu putnika u carigradskoj zračnoj luci. Zrakoplovi Turkish Airlinesa više puta u tjednu uglavnom prazni odlaze iz Sarajeva. U drugom pravcu, zrakoplovi Air Bosne odlaze prazni iz Sarajeva, a vraćaju se iz Carigrada bez ijednog slobodnog sjedala. 'Jedino što pogranična policija pita pridošlice je da dokažu kako imaju čime platiti boravak ovdje. Dovoljan je debeli snop njemačkih maraka', kaže Amra Kebo, novinarka 'Oslobođenja' i izvjestiteljica iz Bosne International War and Peace Reporta (IWPR), londonskog 'think tanka'. Na izlazu iz dvorane za dolazak putnika prepredeni taksisti čekaju osobite putnike. Masud, star 21 godinu, upravo je doputovao iz Carigrada. 'Neću ostati u Bosni, kaže, vragolasta izgleda. Još večeras pokušat ćemo se dočepati hrvatske granice'. (...) 'Sve je organizirano u putničarskoj agenciji u Turskoj'. Noćas će pokušati prijeći u Hrvatsku, a zatim se domoći Slovenije, a onda Austrije i Italije, koje su vrata za ulazak u schengenski prostor, eldorada kojeg se zadnjih godina dočepalo već više članova njihovih obitelji. Za nešto više od godinu dana, Sarajevo je postalo jedno od glavnih središta trgovine ilegalnim useljenicima u pravcu zapadne Europe. Prema Ujedinjenim narodima koji nakon Daytonskih sporazuma iz studenog 1995. imaju poluprotektorat nad Bosnom, pedeset tisuća useljenika koji su prošle godine došli preko četiriju međunarodnih zračnih luka u zemlji (Sarajevo, Tuzla, Mostar i Banja Luka), izgubilo se u prirodi i započelo dug hod prema Schengenlandu. 'Razmjeri pojave daju razloga za uzbunu, to više što je ona sinonim za prave humanitarne nesreće, kaže Frederic Larsson, 'programm manager' bosanske podružnice Međunarodne organizacije za migracije (OIM). (...) Tek je nedavno međunarodna zajednica počela činiti pritisak na bosanske vlasti i zatražila da zaustave priljev. Prava 'crna rupa' usred Europe s upravnim ustrojem koji je zamršen koliko i razdrobljen između različitih 'entiteta' (srpski, hrvatski i muslimanski), Bosna doista počinje shvaćati da je u njezinu interesu da surađuje s Europskom unijom želi li jednom biti njezin dio. 'No s nepostojećim gospodarstvom koje se održava zahvaljujući međunarodnoj pomoći (5,1 milijarda dolara od 1995.) i stopom nezaposlenosti blizu 40 posto, ilegalno useljavanje preko Bosne nije bez stanovitog gospodarskog probitka, tvrdi dužnosnik humanitarne organizacije sa Zapada. Nitko nema dokaza, ali svi vjeruju: da bi zemlja bila takav prolazni filtar, vlasti moraju biti kratkovidne'. Drugim riječima, neki politički čelnici u Bosni - kako u Republici Srpskoj, tako i u Hrvatsko-muslimanskoj federaciji - pasivni su suradnici, ako ne i izravni sudionici u 'industriji' koja donosi gotovo 250 milijuna njemačkih maraka na godinu. To je jedina industrija u Bosni koja danas radi. (...) Zapljuskujući val tranzitnih 'turista' očito nije bosanska specijalnost. U Beogradu postoji paralelna mreža koju rabe Kinezi. Slobodan Milošević otvorio je sva vrata za ulazak kineskih useljenika u Srbiju, što se pojačalo nakon NATO-ova bombardiranja kineskog veleposlanstva u proljeće 1999. Vjeruje se da u srpskoj prijestolnici ima sto tisuća Kineza. 'Zna se da su vrlo moćne kineske zločinačke organizacije u Beogradu ustrojile svoje mreže na čitavom Balkanu, kaže Jonathan Martens, 'field officer' OIM-a. Ima ih i u Sarajevu. Umjesto da odmah okušaju sreću na granici, kao ostali useljenici, Kinezi nestaju na nekoliko mjeseci kako bi radili na crno i 'platili' put. Zatim opet kreću na put. Odredište je uvijek isto, schengenski prostor", iz Sarajeva izvješćuje Serge Enderlin. NEUE ZUERCHER ZEITUNG 24. II. 2001. Spora demokratizacija u Bosni i Hercegovini "Više od pet godina poslije potpisivanja 'Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini' u prosincu 1995. koji je dovršio troipolgodišnji bosanski rat, zemlji u mnogo pogleda još nedostaju atributi suverene države. Država je doduše de jure ostala u svojim međunarodno priznatim granicama. De facto su i teritorij i vlast podijeljeni između tri najvažnije narodnosne skupine - Bošnjaka (muslimani), Srba i Hrvata. I dalje postoje tri oružane snage. U zajedničkim ustanovama svaka etnička skupina ima pravo veta. A do sada su svi izbori zajedno dovodili do jačanja monolitnih nacionalističkih stranaka. Ratni cilj diobe Bosne za srpske i hrvatske nacionaliste nipošto nije skinut s dnevnoga reda. Toj se centrifugalnoj tendenciji međunarodna zajednica pokušava suprotstaviti. Dayton je daleko više doli klasični mirovni sporazum. Zadaća State Buildinga prenijeta je na razne međunarodne organizacije. Organizacija za sigurnost i suradnju u Europi (OESS) samo je jedna od njih. Pripale su joj presudne zadaće koje su joj dopustile da dokaže mjerodavnost i sposobnost. Izgrađena u najkraćem roku i do sada najveća misija OESS-a morala je najprije prosuditi jesu li 'vjerodostojni izbori u danim socijalnim okolnostima u oba entiteta', u bošnjačko- hrvatskoj federaciji i u Republici srpskoj uopće mogući. Daytonskim mirovnim sporazumom predviđeni najkasniji datum 14. rujan 1994. nije slovio kao 'nedodirljiv'. Tadašnji predsjednik OESS-a Flavio Cotti kojemu je formalno pripala odluka o roku, ukazao je da bi izbori bez minimalne pretpostavke za 'prividno demokratsko legitimiranje ekstremnih nacionalističkih struktura vlasti i etničkih čišćenja' mogli propasti. No tadašnji švicarski ministar vanjskih poslova nije vidio razumnu alternativu - i pod pritiskom SAD-a i drugih članova međunarodne kontaktne skupine. Privremena izborna komisija pod predsjedavanjem OESS-ovoga šefa misije Roberta Frowicka upravljala je svim aspektima izbornoga procesa. Osobito su se kontroverznima pokazale odredbe u odnosu na izbjeglice i unutarnje prognanike. Dok Daytonski sporazum određuje da bi ti građani 'kao temeljno pravilo' morali svoje biračko pravo ostvariti u općinama u kojima su 1991. godine imali boravište, izborno im je povjerenstvo ostavilo slobodu da se prijave u drugim općinama. Velika zloporaba tih odredaba na posljetku je dovela do odgode općinskih izbora predviđenih za isti datum. Neutralna politička klima nije bila omogućena: sloboda mišljenja, okupljanja, kretanja i tiska bile su jako ograničene. Velika OESS- ova promatračka misija u svojoj je zaključnoj izjavi odustala i od predikata 'slobodni, pošteni i demokratski'. Osim tehničkih nedostataka, postojala je i sumnja na izbornu prijevaru. No jedan je drugi aspekt bio presudan: birači su se velikom većinom odlučili za tri nacionalističke stranke, srpski SDS, hrvatski HDZ i bošnjački SDA. Ponajprije su SDS i HDZ sustavnom opstrukcijom mirovnoga procesa uvjetovali neprekidnu međunarodnu nazočnost. OESS je nadgledao pet idućih izbora: izbore širom zemlje 1998. i 2000., općinske izbore 1997. i 2000. kao i izvanredne izbore u Republici srpskoj 1997. Slaba tendencija prema politički umjerenim strankama pokazale se samo među Bošnjacima za koje cjelovita država predstavlja jedinu šansu opstanka. OESS je različito koristio svoje velike ovlasti: nepodobne je kandidate brisao s popisa, smjenjivao izabrane političare i cijele općinske skupštine (provedba rezultata prvih općinskih izbora pokazala se izvanredno teškom), sankcionirao huškačke izborne slogane i na jednom od izbora čak je zabranio dvije manje stranke. No očekivana promjena mišljenja je izostala. Čak ni demokratski preokret u Hrvatskoj i Jugoslaviji nije donio više suradnje unutar Bosne. Bez izbora nema demokracije, ali demokracija znači više od izbora. Tako je OESS poslije prvih izbora pojačao soje napore u učvršćivanju demokratskog građanskog društva. Nevladine organizacije - primjerice multietničke udruge za povratak prognanika - sustavno su unaprjeđivane kao alternativa nacionalističkim strukturama. I političke stranke dobivale su financijsku i tehničku pomoć, pri čemu su multietničke i Daytonskom procesu odane stranke imale prednost. To je imalo smisla zbog toga što tri nacionalističke stranke raspolažu velikom neformalnom mrežom - sve do vlastitih tajnih služba -, što im je u odnosu na nove grupacije dalo strategijske prednosti. U strategiju OESS-a za demokratizaciju pripada i obrazovanje općinskih vlasti i pravosudnih službenika. Pri tomu su u prvom planu borba protiv do danas sve veće korupcije i unaprjeđivanje pravne države koja u Bosni ima malo vjerodostojnosti. Središnji element sposobnog građanskog društva, po mišljenju OESS- a su pluralistički, neovisni mediji. Jer povijesna istina i sadašnji događaji u Bosni također su etnički podijeljeni. Uz švicarsku pomoć 1996. godine izgrađena je prva radio postaja cjelovite Bosne, no broj slušatelja unatoč velikoj profesionalnosti, u kritičnim je područjima razočarao. Kao sve uspješnije zastrašivanje protiv huškačke propagande pokazalo se dnevno promatranje izvještavanja, uvedeno 1998. za općinske izbore, od strane stručnog medijskog povjerenstva bliskog OESS-u. Time je trebalo osigurati poštenje i pristup svih stranaka medijima. Ne manje od 16 međunarodnih sporazuma o ljudskim pravima - među njima i Europska konvencija o ljudskim pravima - integrirano je u mirovni sporazum iz Daytona i izravno primjenjivo kao državno pravo u Bosni. Zapravo je diskriminacija na temelju etnije, ponajprije od strane Srba i Hrvata, stalno na dnevnom redu. Povratak prognanika prošle je godine doduše dobio polet, ali se i dalje masovno sprječava. OESS raspolaže s 30 ureda za ljudska prava, raspodijeljenima po cjeloj zemlji a time ima i najveću nazočnost ljudskih prava na terenu. Posebna je pozornost posvećena povratku presudnih pitanja o imovini, no njihova je moć samo neformalna. Isto vrijedi i za osobu ombudsmana pod egidom OESS-a, koji operira po nacionalnom pravu. Preuzima individualne žalbe o kršenjima ljudskih prava od strane državnih organa, raspravlja o njima s vlastima i daje preporuke. Prva ombudsmanica Švicarka Gret Haller bez velikog je publiciteta uspjela riješiti brojne pojedinačne slučajeve. Neke naznake ukazuju da se preporuke ombudsmana sve više prihvaćaju. Pod posredovanjem OESS-a 1996. između bivših su zaraćenih strana sklopljena dva vojna sporazuma. Jedan je sporazum između Bosne i Hercegovine, bošnjačko-hrvatske federacije i Republike srpske o mjerama stvaranja povjerenja i sigurnosti. U provedbi treba istaknuti veliki broj do sada obavljenih inspekcija. One su ipak unaprijed najavljivane. Treba dodati i poboljšano ozračje između pripadnika triju de facto postojećih vojska koje se tijekom vremena sve više popravlja. To se primjerice vidjelo 1999. na OESS-ovom seminaru o demokratskom nadzoru oružanih snaga. U drugom se vojnom sporazumu radi o nadregionalnom sporazumu o razoružanju koji uključuje i Hrvatsku i Jugoslaviju, s ciljem uravnotežene stabilne razine obrambenih snaga na najnižoj razini u skladu sa sigurnosnim potrebama. Prvi koraci u razgradnji teškog oružja već su napravljeni. U odnosu na izbore kod kojih OESS ima stvarnu moć, treba primijetiti neke kritične točke. Neispunjeni minimalni uvjeti za prve izbore pripomogli su ultranacionalističkim strankama da dobiju dodatnu legitimaciju. No ipak su daleko teže bile odredbe privremenog izbornog povjerenstva iz 1996. i 1997. koje su prognanicima omogućile da jednostavno glasuju u nekom drugom mjestu, a ne u boravištu. OESS mora dopustiti prigovor da se nije dovoljno suprotstavljao cementiranju ratom postignutih 'etničkih čišćenja'. Na posljetku mu je prigovorena pristranost, jer je OESS očito preferirao socijaldemokratske i liberalne stranke. Čini se da je ta strategija zbog gore spomenutih razloga ipak opravdana. Iako su izbori bili u žarištu medija, OESS je presudno pridonio demokratizaciji u širem smislu. Za sada je otvoreno hoće li izvana uvedena i na svoj način 'nedemokratska' demokratizacija dovesti do uspjeha. OESS je - uz upletanje stanovništva - dao važan doprinos izgradnji demokratskog građanskog društva i poštivanja ljudskih prava. Na tom području ipak je međubilanca svega nešto više od pet godina poslije svršetka rata, preuranjena. Sigurno je da je OESS od Daytona od često spominjanog papirnatog tigra postao sposobna i odlučna operativna organizacija" - piše Marcel Stoessel, slobodni novinar. AUSTRIJA DER STANDARD 27. II. 2001. Ščepajte Miloševića! "Katarza, unutarnje pročišćenje bi Srbija trebala provesti kako bi se jugoistočna Europa mogla stabilizirati. To je nedavno izjavio hrvatski predsjednik Stipe Mesić tijekom posjeta Austriji. Mesić je bio zadnji predsjednik bivše Jugoslavije. Od bivšeg se suputnika hrvatskog utemeljitelja države Franje Tuđmana prometnuo u zagovarača nenacionalističke, otvorene Hrvatske. Pri tomu se bori i protiv znatnih otpora u vlastitoj zemlji pa to njegovu kritiku srpskih susjeda čini utoliko vjerodostojnijom. Novi predsjednik Srbije Vojislav Koštunica nije do sada uspio uvjeriti skeptike u svoju odlučnost da obračuna s bivšim režimom - i pri tomu predoči istine, neugodne i za mnoge Srbe. No iako legalist Koštunica upozorava na 'načelo revolucionarne pravde', čini se da se u novom beogradskom vodstvu probija mišljenje da ni jedan put ne može zaobići dragovoljnu katarzu, ako se želi novi uspješan početak zemlje. U odnosu na suradnju s UN-ovim sudom, u Beogradu još ne postoji jedinstvena crta. Ipak se čini da vlastito pravosuđe sa stanovitom dosljednošću provodi progon Slobodana Miloševića i njegovih paladina. Val uhićenja među ljudima od Miloševićeva povjerenja očito ima više ciljeva: izbjeći možebitni puč i pridobiti 'prijelaznike', koji će pružiti dokazni materijal protiv bivšega šefa. Prijelaznika je moralo već i sada biti dovoljno, kako bi akcija 'ščepajte Miloševića' uopće mogla krenuti. No to je druga a osim toga nipošto nova priča" - zaključuje komentator lista Josef Kirchengast. SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 26. II. 2001. Prijatelj ili neprijatelj? "Je li Rusija prijatelj ili predstavlja prijetnju? Kada je Barbara Walters ovo pitanje postavila Georgeu W. Bushu, predsjednik je dugo oklijevao prije nego što je odgovorio: još uvijek ne znam. Nadam se da je Rusija prijatelj. Odabir načina na koji će se shvatiti ruska politika biti će važna odluka. Rusija više nije supersila, njezino gospodarstvo je u izrazito lošem stanju, oružane snage također, no ipak se još uvijek radi o golemoj zemlji s golemim narodnim i ljudskim potencijalom i još uvijek jednim od dva najveća nuklearna arsenala. Ima moć kojom može pomoći ili naškoditi pitanju svjetskog mira. Administracija bi stoga trebala Rusiju staviti na vrh liste svojih prioriteta. Trebalo bi sve poduzeti kako bi se Rusiju učinilo partnerom koji će u potpunosti surađivati, jednakim partnerom euroatlantskoj zajednici. Bivši predsjednik Bill Clinton ovo je pokušavao postići i nije uspio. Američko-ruski odnošaji pogoršali su se vidno nakon 1993. godine, a posebice u posljednjih 18 mjeseci Putinove vlasti. SAD je u rusko gospodarstvo uložila više od 20 milijardi dolara koji su platili američki porezni obveznici, i zalagala se za daljnju pomoć Rusiji iz međunarodnih novčarskih ustanova. Nakon sedam godina ove stalne američke pomoći, raspoloženje u Rusiji sve je više neprijateljsko i prema Americi i prema NATO-u. Pozitivni stav o SAD-u pao je sa 75 posto 1993. godine na 37 posto 2000. Clinton se smatra najnepopularnijim stranim čelnikom, nakon Sadama Huseina. Nova administracija mora otkriti zbog čega je Clintonova politika kod Rusa prošla tako neslavno, i iz toga izvući prikladne zaključke. Putinova javna izjava da bi sav bivši teritorij Sovjetskog Saveza NATO trebao smatrati ekskluzivnom sferom ruskog interesa i nadzora nije rezultirala nikakvim odgovorom SAD-a. Clinton je dvaput javno pokazao kako nije previše zabrinut zbog rata koji se vodi protiv civilnog stanovništva u Čečeniji. Pokušaji da se dobije eksplicitni ili tihi ruski pristanak na širenje NATO-a usporio je proces i zaustavio ga na pola puta. Kremlj je imao razloga vjerovati da može beskonačno odlagati prijem baltičkih zemalja i drugih zemalja-kandidata u NATO. Razvučeni proces širenja NATO-a u fazama stvorio je izvor trajnog neslaganja. Clintonova uprava nehotice je potaknula ruske ambicije da proširi svoje područje utjecaja i nadzora. Putin je bio ohrabren da vjeruje kako će moći provoditi suparničku politiku prema SAD-u bez posljedica. Rusija je danas preslaba da bi otpočela vojni napadaj na NATO. No zadržala je znatni potencijal kojim može potkopati politiku SAD-a i postati agresor u zastupanju. Ovo postiže prodajući sofisticirano navalno i obrambeno oružje Kini, Iranu i Indiji, te pokušajima uklanjanja ili ignoriranja sankcija protiv Iraka, Libije i Kube. Nastojeći stvoriti savez s potencijalnim agresorima, Putin opasno povećava njihove nade za uspjeh. Sasvim je moguće da nastoji slijediti Staljinove manevre iz 1939. kada je sovjetski diktator Hitlera gurnuo u rat sa zapadnim saveznicima nadajući se da Sovjetski Savez neće biti upleten, te 1950., kada je pokušao Kinu uplesti u rat s SAD-om zbog Koreje.(...) Što se može učiniti da se ovo zaustavi? Promjena ruskog ekspanzionističkog mentaliteta ne može se postići prilagodbom, nego učinkovito blokadom ikakvih realnih mogućnosti za rusku ekspanziju. NATO je spriječio početak Trećeg svjetskog rata. Sadašnja svrha NATO-a trebala bi biti sprječavanje Drugog hladnog rata. Širenje NATO-a ne bi trebalo obustaviti niti usporiti zbog straha od ruske reakcije. Primanje novih članica ne bi trebalo biti predmetom pregovaranja s Kremljom. Obrambeni potencijal novih članica ne bi trebao biti korišten kao kriterij za članstvo. Baltičke zemlje mogu biti okupirane u roku od nekoliko sati bile one članice NATO-a ili ne. Širenje NATO-ovog štita nad baltičkim zemljama učinkovito bi obeshrabrio pokušaje da ih se prisilno podjarmi. Rusija ne bi trebala biti stavljena u položaj da u svojim pregovorima s euro-atlantskom zajednicom nema što ni dobiti ni izgubiti. Važeću ponudu gospodarske potpore treba još više naglasiti, no treba biti podložna uvjetima i pravilima koji bi bili provedeni pod strogim nadzorom. Bivša Clintonova administracija Rusiji je nudila mrkvu bez štapa. Bush bi trebao koristiti oboje. Ako se Rusiji dopusti da eskalira svoju suparničku politiku koju trenutno provodi, tijekom prvog Bushova mandata moglo bi doći do velike krize", piše Jan Nowak, bivši savjetnik nacionalnog Vijeća sigurnosti za pitanja Središnje i Istočne Europe. THE NEW YORK TIMES 26. II. 2001. Odbori za utvrđivanje istine "Kada je zemlja u tranziciji iz ratnog stanja ili diktature u demokraciju, standardan je postupak održati izbore, osloboditi političke zatvorenike, a sada i sastaviti odbor za utvrđivanje istine. Odbori za utvrđivanje istine, koji su tek prije nekoliko godina bili egzotična pojava, postali su poznati nakon osnivanja južnoafričkog Odbora za utvrđivanje istine i za mirenje. Danas su postali cjelovitim dijelom procesa prevladavanje represivne prošlosti. Odbori za otkrivanje istine zemljama u tranziciji mogu pomoći razumjeti i prekrojiti oštećenu političku kulturu. Žrtvama mogu pomoći da zacijele svoje rane, stvore konsenzus za demokratske reforme i otkriju dokaze koji se mogu koristiti kako bi se sudilo okrivljenima. No neke zemlje koje osnivaju odbore neće imati nikakvih koristi od ovoga i to zato što nove demokracije nemaju ni želje ni moći kojom bi održali njihov rad ili su, pak, sastavili odbore za utvrđivanje istine koji nisu prikladni za njihova društva. Odbori za otkrivanje istine nedavno su počeli s radom u Nigeriji i Panami a uskoro će početi s radom u Sijera Leoneu i Istočnom Timoru. Indonezija i Peru dovršavaju pravila za nove a o odborima se ozbiljno raspravlja i u Meksiku, Bosni, Srbiji, Gani, Burudniju i drugdje. (...) Iako odbor za otkrivanje istine provodi službenu istragu represivne prošlosti, svaka nacija mora odrediti koje vremensko razdoblje će se istraživati, koji će zločini njome biti obuhvaćeni te prema kojim pravilima će se provoditi istraživanje. Npr., odbor možda neće dobiti ovlasti da udjeljuje amnestiju, ili, pak, može slijediti primjer Južne Afrike i ponuditi amnestiju onima koji u potpunosti priznaju svoje zločine. Odbori moraju odlučiti i to da li će sudovima proslijediti informacije koje su sakupili. Ti izbori mogu ovisiti o povijesti određene zemlje te snazi nove demokratske vlade. No neke se lekcije mogu naučiti iz prošlih iskustava. Najvažnije je da odbor za otkrivanje istine ima dovoljno novca, dovoljno dugi mandat te potporu na najvišoj razini jer će zasigurno naići na moćan otpor. Takav otpor ponekad odbore za istinu može spriječiti da objavi imena onih koji su vjerodostojno optuženi za zvjerstva. No ovo bi trebalo učiniti ako je ikako moguće, posebice u zemljama u kojima su počinitelji još uvijek dovoljno moćni da si pribave obećanje o amnestiji. Svjedočanstva bi također trebalo davati u javnosti, ako žrtvama zbog toga ne prijeti opasnost. Kada žrtve u tajnosti kažu svoje iskaze, istina se pojavljuje tek kada se objavi konačno izvješće odbora. Priscilla Hayner, koja je napisala knjigu o svom iskustvu surađivanja s mnogim zemljama glede osnivanja odbora za otkrivanje istine, 'Neopisive istine' ('Unspeakable Truths'), tvrdi kako je davanje iskaza koje se potom emitiralo na televiziji u Južnoj Africi bilo od ključne važnosti, jer je na taj način s iskazima bila upoznata i široka javnost.(...) Iako se osnovna pravila mogu usvajati od drugih zemalja, svaka bi vlada pojedinačno trebala krojiti odbore po svojoj mjeri.(...) Južna Afrika i Njemačka, npr., ispitivale su ulogu institucija kao što su crkva ili mediji u podržavanju diktature, što je zamisao koju sada koristi nigerijski odbor za ispitivanje istine. Odbor je održao saslušanja u svezi akcija koje je tvrtka 'Shell Oil' poduzela glede sprječavanja pogubljenja Ken Saro- Wiwa i drugih aktivista za zaštitu okoliša 1995. godine, nakon što su osuđeni zbog ubojstava prijekim sudom. 'Shell', koji u Nigeriji ima veliki utjecaj, protiv egzekucije je progovorio tek dva dana prije nego što je do nje i došlo. (...) Možda je najvažnije pravilo odbora za utvrđivanje istine preporučiti reforme u sudnicama, policiji i školama. U Sijera Leoneu, npr., preporuke novog odbora za utvrđivanje istine biti će mandatne, a odbor će osnovati i skupinu koja će izvijestiti glede kvalitete izvršenja preporuka. Razumijevanje prošlosti ključno je za zemlju koja je pretrpjela rat ili diktatorski režim, no takovo razumijevanje korisno je samo u slučaju da vodi promjenama", piše Tina Rosenberg. THE LOS ANGELES TIMES 25. II. 2001. Novo oruđe protiv ratnih silovanja "Bosanski sukob koji je počeo početkom 1990-tih rezultirao je najgorim kršenjima ljudskih prava u Europi još od Drugog svjetskog rata, uključujući i silovanja i seksualno porobljavanje tisuća djevojaka i žena. Međunarodni promatrači smatraju da su svi sudionici sukoba - Srbi, Hrvati i Muslimani - bili uključeni u spolna zlostavljanja, no istražitelji Europske Unije smatraju da su Srbi nadmašili ostale sudionike sukoba. Samo tijekom prve godine rata, izvješćuje EU, Srbi su silovali 20.000 muslimanskih djevojaka i žena. Mnoge su bile prisiljene trpjeti spolno zlostavljanje mjesecima. Silovanje je bilo sastavni dio vojnih pljačkaških pohoda od samih početaka ratovanja. U novije vrijeme, npr., japanski su vojnici sistematično zlostavljali žene koje su zatočili u okupiranim zemljama tijekom Drugog svjetskog rata. Sada, takovo zlostavljanje po prvi je puta i službeno proglašeno zločinom protiv čovječnosti. UN-ov sud za ratne zločine u Hagu tri je Srbina osudio za višestruka silovanja, mučenja, zatočenja i povredu osobnog dostojanstva. Svi optuženi su bili suočeni i s mogućnošću doživotnog zatvora, no osuđeni su na između 12 do 28 godina zatvora- što je blaga presuda s obzirom na zvjersku narav zločina koje su počinili. Konačna presuda ne bi bila moguća bez svjedočanstava 16 žrtava srbijanske 'politike sistematičnog silovanja', kao što je to 1993. godine opisalo UN-ovo povjerenstvo. Djevojke, od kojih su neke imale tek 12 godina, silovalo je više osoba za redom, držane su u zatočeništvu i do osam mjeseci a bile su i iznajmljivane ili prodavane za seksualne usluge. Suđenje optuženima za silovanja u Bosni dugo je bilo blokirano zbog nevoljkosti žrtava da svjedoče (...). Šesnaest žena koje su svjedočile bile su veoma hrabre kada su odlučile otkriti svoj identitet istražiteljima, otišle u Hag i suočile se sa svojim mučiteljima. Malo je vjerojatno da će presuda tribunala okončati spolno zlostavljanje za vrijeme ratova. No definiranje silovanja i zatočenja žena tijekom rata kao zločina protiv čovječnosti predstavlja dobrodošao presedan za suđenje i kažnjavanje osuđenih, postajući tako oružjem pravde za mnoge žrtve toga zločina", stoji u uvodniku lista. FRANCUSKA COURRIER INTERNATIONAL 22. II. 2001. Grčka sanja o miru, a Albanija o veličini "I nakon Miloševićeva pada zahtjevi i neprijateljstva između različitih etničkih skupina na Balkanu ometaju povratak mira. Sukobi između Srba i Albanaca na Kosovu i na jugu Srbije dovode u pitanje krhku ravnotežu na području koje je izmučeno desetogodišnjim ratom. U tom smislu, susret na vrhu državnih poglavara i ministara vanjskih poslova održan u Skopju, u Makedoniji, nema velikih izgleda da sukobe privede kraju. Uz sukobe Srba i Albanaca, tu je i problematično pitanje crnogorske neovisnosti kojeg se Jugoslavija plaši, a moglo bi i pogoršati stanje na Kosovu, u Makedoniji i u Bosni. Stoga je George Papandreu, grčki ministar vanjskih poslova, istaknuo potrebu da se 'spriječi daljnje cijepanje', prenosi 'Financial Times'. No sukob između Albanaca i Srba i dalje je u središtu pozornosti. Nazočnost albanske manjine u više država na tom području, a napose zahtjevi za neovisnost, izazivaju u nekih strah od nastanka velike Albanije. Zbog toga se Grčka približava svom sjevernom susjedu, Makedoniji, s kojom je bila u zategnutim odnosima. Grčki dnevnik 'I Kathimerini' smatra da je 'makedonska politička elita shvatila da je za njih Albanija veća prijetnja nego Grčka', što je za Atenu prava prigoda da postane čimbenik stabilnosti na Balkanu. Na albanskoj strani, ministar vanjskih poslova Paskal Milo kaže na stranicama dnevnika 'Gazeta Shqipetare' kako su najvažnije zadaće Tirane - uostalom vrlo razborite - regionalna integracija kao uvjet za razvitak i budući ulazak u Europsku uniju, područna suradnja u energiji i borba protiv organiziranog kriminala. No, na sjednici ministara vanjskih poslova, šef albanske diplomacije postavio je bolno pitanje Preševa. Ta dolina koja pripada Srbiji, a nastanjena je Albancima, područje je stalnih sukoba i upada kosovske milicije. Tirana je predložila Beogradu da se o toj temi započnu pregovori s albanskim vođama na Kosovu. No predstavnici Europske unije koji su sudjelovali na summitu odlučno odbijaju pokrenuti raspru o granicama na tom području", piše list. LIBERATION 26. II. 2001. 'Ne, uime Europljana' S predsjednikom UDF-a, Saveza za francusku demokraciju, Francoisom Bayrouom razgovarao je Gilles Bresson: " - Rekli ste da u ovakvim prilikama nećete glasovati za sporazum iz Nice. Zbog čega? = Jer se Europa u Nici odlučila udaljiti od našeg ideala. Europsko pitanje obuhvaća zapravo dva pitanja: želimo li da Europa bude sila u XXI. stoljeću i želimo li da bude demokracija, koju će prosječan građanin potpuno poznavati i, na koncu, odlučivati? Moć, demokracija? U Nici su odbačena oba ova izazova. Sile u stoljeću koje dolazi poznajemo ili nagađamo koje bi to mogle biti: Sjedinjene Države, najveća sila, Kina, Indija, naftne države, barem pedeset godina, i velike financijske sile na planetu. Na tom popisu, samo je jedno pitanje: hoće li Europa biti na njemu ili neće? Jer, u Nici nisu odlučili izgraditi silu, već slabost, neku vrstu međuvladinog foruma, s kratkoročnim državnim interesima kao glavnim ciljem. To nužno znači nemogućnost odlučivanja, češće blokade. I to u Europi koja je smanjila svoje ambicije. Pomislite da su u Nici potpisali da će se europska obrana isključiti iz pojačane suradnje! Dodajmo, za zaljubljenike državnih interesa, da smo zbog dvostruke pogrješke u pregovaranju dobili loptu u glavu. Natovarili smo si na leđa mnoge europske države, jer smo ih htjeli nasilu potisnuti u drugi plan kao 'male' zemlje, a one su se osvetile tražeći da se 'prosječna' Francuska razlikuje od Njemačke. Europa iz Nice ne odgovara nikakvoj predodžbi, nikakvu idealu. Dobro znamo da će se sporazum prihvatiti zahvaljujući kohabitantima PS-u (Socijalistička stranka) i RPR-u (Savez za republiku). No neki ipak moraju reći ne, uime Europljana iz uvjerenja, kako bi se jednom sjetili toga kada nužno dođe do neuspjeha. - Ali, Nica je barem zaslužna što je omogućila proširenje... = Iskoristiti proširenje da bi se Europa učinila slabom, nije usluga koja bi se ikome trebala učiniti. Francuska je to čak unaprijed osudila putem svog parlamenta. A pozvati zemlje kandidate iz Srednje i Istočne Europe da sudjeluju u sustavu bez duše i volje, ne znači biti im prijatelj. - Kako sada treba postupati u razdoblju nakon Nice? = Nica nije uspjela zato što ponajprije francuski čelnici nisu bili kadri da ponude jedinstvenu predodžbu o Europi za novo stoljeće. Hoće li to biti lakše učiniti nakon Nice, nego prije Nice? Očito je da će biti teže! Bojim se da nas jednom očekuje europska kriza! No budući da nam najavljuju forum, veliku raspru, neka graditelji Europe tu barem brane postavke koje će svima biti razumljive i poticajne. Želimo Europu koja će moći odlučivati, a neće sama sebe kočiti, s Povjerenstvom koje će imati ugled pravog ujedinitelja, demokratski ustav, izabrane a ne imenovane europske čelnike koji će izlagati narodne projekte, a ne samo u beskraj blokirane nagodbe vlada. - Hoćete li europsko pitanje staviti u središte vaše predsjedničke utrke? = Vjerujem da će Francuska 2002. okrenuti stranicu iz doba meteža. Dakako, europsko je pitanje temeljno i trebat će nam projekt koji će svi razumjeti. Francuska ima svoj identitet. Ima svoje vrijednosti. Ona je republika. Ali sve to, ta laička ambicija Francuske, imat će budućnost samo u snažnoj Europskoj uniji koja je kadra da sjedne za stol svjetskih moćnika govoreći jasno i glasno, kako bi branila slabe protiv materijalističkog parnog valjka i bila zagovornica duhovnih vrijednosti i suosjećanja."