IT-26.II LA REPUBBLICA- IRSKA I EU

ITALIJA LA REPUBBLICA 26. II. 2001. Čudo Irske, pobunjenika prema euru "(...) Irci, kažu brojidbe Eurostata objavljene prije dva dana, imaju dvostruki brutto domaći proizvod po glavi u odnosu na Kalabriju, kupovnu moć veću od Nijemaca, više mobitel i računala od Engleza, i provode više večeri u kinima od bilo kojih drugih Europljana. Iseljenički otok, s kojega su u milijunima bježali od gladi, oskudice i siromaštva postao je Eldorado za useljenike, koji trče ispuniti praznine koje je ostavila puna zaposlenost. Europska Pepeljuga postala je tako dobrostojeća i sigurna u sebe da je postala pobunjenikom Europe.(...) Reaganovsko gospodarstvo uz viktorijansku javnu administraciju upalili su motor, i spasili zemlju od kronične depresije. No sada se taj motor pregrijao i riskira da iskoči. Inflacija je dvostruka od eruopskog prosjeka. 'Irci ne mogu uživati u prednostima eura, niskim kamatama, izvoznoj konkurentnosti, i ne mariti za posljedice po euro', presudili su u Bruxellesu. Loša ocjena u vladanju za najboljeg u razredu. Međutim, Irci uopće ne mare. Kada se Charlie McCreevy, ćudljivi ministar financija vratio u Dublin nakon europskog pranja mozga, dočekan je kao nacionalni junak, novi de Valera. 70 posto njegovih sunarodnjaka navija za njega i njegov proračun, darežljiv u poreznim olakšicama. Kada se novac vrti, lako se zaboravlja. Ulice Dublina doslovno su popločane novcem iz Europe, nema asfaltirane ceste s dvije trake koja nije sagrađena novcem od pridruživanja. Do jučer je Bruxelles bio brižna majka koja je Irsku istrgnula iz šapa zločestog engleskog oca. Danas, međutim, kaže vicepremijerka Mary Harney, 'srce Iraca bliže je Bostonu nego Berlinu'. U svibnju će se održati referendum o ratifikaciji sporazuma iz Nice. Neizlazak i skepsa po prvi puta riskiraju otvoriti si rupu u tradicionalnom eurozanosu Iraca. (...) Premijer Bertie Aherne, ovdje premijera zovu 'Taoiseach', što znači 'vođa', iz Nice se vratio bijesan radi Chiracovog odnosa prema njemu. 'Bilo je kao u vrijeme imenovanja predsjednika Europske banke', povjerio je kolegama u parlamentu, 'držali su me osam sati u predsoblju dok su Francuska i Njemačka odlučivale, i potom pozvali da odobrim u osam minuta ono što su odlučili'. Dakle, Irska ne popušta. Ne mijenja svoj proračun, unatoč europskog pritiska. Postaje savršeni školski primjer kojega su čekali eurooskeptici, dokaz da jedinstvena mjera eura ne može pristajati 12 tako međusobno različitih gospodarstava. Dokaz da ako jedna zemlja odluči ići svojim putem drugi ne mogu ništa učiniti, jer nemaju nikakav instrument da bi je kaznili. Dublin inaugurira postmaastrichtsku dvojbu: što se treba činiti u vrijeme obilja kada umjesto manjka za smanjivanje ima viškova za potrošiti? 'No mi nismo cvrčci Europe' prosvjeduju Dublinboysi koji u rukama drže gospodarstvo.(...) 'Umjesto da nas kritizirate trebali biste nas oponašati', kaže ministar financija. 'No upravo to plaši Europu, da netko ne počne oponašati', kaže Quentin Peel, novinar Financial Timesa koji je toliko razbjesnio Berlusconija. 'Ako bi sutra Italija odabrala isti put, Europa jedinstvene valute bi nestala. Divovski talijanski javni dug je mnogo opasnija mina od irske inflacije'. Irish Times to piše svakoga dana: 'Udarili su na nas kako bi upozorili Italiju'. Pa ipak, buneći se protiv Europe, mala se Irska pomalo buni i protiv sebe same, i svoje prošlosti. Jedno nijemo gunđanje kruži zemljom, izjeda intelektualce, uznemiruje Katoličku crkvu. 'Gubimo dušu', upozoravaju nemirni duhovi, oni koji se ne hrane dohotkom po glavi stanovnika. Jedna homogena i solidarna zemlja otkriva tamnu stranu bogatstva: nepravdu i društvene napetosti, eksploziju mikrokriminaliteta nepoznatog u ruralnoj zemlji, najalkoholiziraniju mladež u Europi, hlađenje izvanredne kreativnosti ovih ljudi, od U2 do Seamus Heaneya, u kontaktu s 'limuzinama' i vilama hollywoodskih diva. (...)", piše Antonio Polito.