RDW 15. II. BALKAN I TERET PROŠLOSTI

NJEMAČKI RADIO - RDW 15. II. 2001. RDW prenosi dijelove članka pod naslovom "Balkan i teret prošlosti", koji je objavio švicarski list "Neue Zuericher Zeitung". "Nakon stjecanja neovisnosti od Otomanskog carstva, imperiji u novim nacionalnim državama jugoistočne Europe pokušali su stvoriti centralističku državnu strukturu po uzoru na zemlje zapadne Europe. Ono što se na Zapadu stvaralo stoljećima, trebalo se dostići u roku od nekoliko desetljeća. Država je uzimala sve više kompetencija. Najprije je ukinuta lokalna samouprava koja je postojala u doba Otomanskog carstva, umjesto da bude dorađena i modernizirana. S centralizacijom je povezan bio i brzi rast glavnih gradova pojedinih država, naglo je rastao broj stanovnika, ali i gospodarski, politički i kulturni značaj prijestolnica. Razlog nije bio samo taj što su mnogi, u potrazi za poslom, stizali u glavne gradove, nego su se - baš zbog centralizacije - mnoge tvornice otvarale baš u glavnom gradu. Tu je čovjek bio blizu vlade i središnje vlasti i bilo je lakše obaviti poslove. Sveučilišta i druge obrazovne institucije, moderne bolnice i najbolji liječnici - sve to bilo je koncentrirano u glavnom gradu, dok je izgradnja ostalog dijela zemlje bila sramotno zanemarena. Već poslije Prvog svjetskog rata u balkanskim zemljama bilo je, po stanovniku, više dužnosnika nego u zapadnoj Europi, a u apsolutnim brojevima Rumunjska je pretekla mnogo veću Njemačku. Zato je proračun stalno bio opterećen izdacima za javne službe, ali i za vojsku, jer je iredentizam balkanskih zemalja često završavao ratovima. Javne službe ostale su do danas bitne za tržište rada, poslije 1945. i to je pojačano podržavljenjem privrede u komunističkim zemljama, a u Grčkoj sve većim etatizmom. Dio nasljeđa 19. stoljeća je i nacionalizam kao državna ideologija, pri čemu se država ne smatra državom svih građana, bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost, nego predstavlja instituciju dominantne nacije. Sve ostale nacionalne skupine trebale bi biti asimilirane u vladajuću naciju, a tamo gdje to ne uspijeva, kao što je to slučaj kod vjerskih, ponajprije muslimanskih manjina, dolazi do trajnih sukoba i diskriminacije. Osim toga, nacionalizam je do danas onemogućavao istinsko zbližavanje susjednih zemalja po uzoru na zapadnoeuropski proces nakon 1945. S obzirom na višenacionalnu realnost balkanskih zemalja, bilo je kobno što je uzor bila Francuska koja inzistira na centralizmu i etničkoj homogenosti stanovništva. Naime, od 1848. godine švicarska savezna država pružala je, za balkanske prilike, mnogo bolji uzor. Za razliku od zapadne Europe proces modernizacije tekao je isključivo od vrha prema dnu i njime je rukovodila politička elita školovana na Zapadu koja je vjerovala da će, preuzimajući zapadne institucije, preuzeti i njihovu efikasnost. Institucije izvan državnoga nadzora nisu se tolerirale. Odnos građana prema državi do danas je ostao ambivalentan. Efikasnost države u pogledu ispunjavanja zadataka nije na nekoj cijeni, čime se može objasniti i široko rasprostranjeno izbjegavanje plaćanja poreza. Još danas birokracija na građane gleda kao na podanike i dosadne molitelje. Tko ide redovitim putem, cilj postiže sporo ili ga uopće ne postigne - zato je uobičajeno da se, kad god je moguće, koriste veze i poznanstva. Političke strukture jugoistočne Europe imaju, dakle, ishodište u prvoj, nedovršenoj - odnosno neuspjeloj modernizaciji u 19. i 20. stoljeću. Duhovno, i danas mnogi političari iz tog područja još žive u 19. stoljeću, iako je malo onih kod kojih je taj mentalitet tako izražen kao kod jugoslavenskog predsjednika Vojislava Koštunice. U svakom slučaju, transformacija traži strpljivost ne samo ekonomskih, nego i političkih struktura i dugoročnu perspektivu - i u samom regiji, i na zapadu Europe. Ne mogu se očekivati brzi i spektakularni uspjesi, pogotovo ne samo od formalnog prenošenja zapadnoeuropskih institucija i zakona.' (RDW)