NJ-FR-15.2.-EU S MOZGOM

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 15. II. 2001. EU s mozgom "Budući da ljudi vole red, u kaotično doba lako padaju u iskušenje jasnih koncepata. Teško razmrsivoj globalnoj zbrci koja je uslijedila poslije, zbog preglednosti udobne konfrontacije blokova, pokusno se jedanput nameću s unilateralnim akcijama, zatim s multilateralnim, zatim klasičnom intervencijom a zatim opet s inovacijom poput Stabilizacijskog sporazuma za Balkan. No budući da sve izgleda kao nekakvo nepotpuno djelo, raste želja za novom globalnom ravnotežom. Neki drže da bi jedinoj preostaloj velikoj sili SAD-u trebalo stvoriti protutežu. Pri tomu pogled pada na Europu. Rusija se još nije oporavila a Kina još nije stigla do toga da preuzme takvu ulogu. Po uknjiženoj vrijednosti Europska je unija uistinu jedina koja bi se mogla ogledati s SAD-om. Azijski gospodarski div Japan već je otpisan a kad se EU proširi na Istok, sa svojih će se pola milijarde ljudi i svojim ekonomskim i tehnološkim sposobnostima labavo otvoriti SAD-u. No golo zbrajanje umne snage, proizvodnje i tržišnog gospodarstva još ne daje protutežu. A pitanje je: je li ona potrebna? Jer temeljni uzorak hladnoga rata, proizvodnja stabilnosti na način uzajamnog ograničavanja, ne vrijedi u novo doba. Otkako je riješeno pitanje sustava između kapitalizma i komunizma a Sovjetski savez sišao sa svjetske pozornice, konceptu protuteže nedostaju i subjekt i objekt. Apsurdna je predodžba da EU i SAD koji su povijesno, kulturno i politički usko povezani, trebaju stvoriti nove polove između kojih bi se mogla uspostaviti nova, globalna ravnoteža. Apsurdna, jer koncept bipolarnosti ne vrijedi u suvremenosti. Ona je obilježena tekućim sukobima i koalicijama. Već prema stanju problema, Europljani i Amerikanci opet će se naći, ponekad rame uz rame, ponekad u protivničkim koalicijama. Nešto što može pokvariti raspoloženje, ali ne može ugroziti prijateljstvo. Borba sustava uzmaknula je pred utakmicom za bolji put unutar kapitalizma. Svijet 21. stoljeća ne mora dakle primarno biti određen svojim strukturama, nego glavnim pitanjima koja mu gore pod noktima. Pitanja su dva: prvo, kako oblikovati globalizaciju da zatrpa ponore u društvima i između siromašnih i bogatih a ne da ih dalje širi? Drugo, kako gospodarstva širom svijeta napraviti podnošljivima za okoliš? Iz toga proizlazi zadaća za EU. U oba kompleksa mora ponešto unijeti. Europska tradicija, iskustvo i zamisli u socioekonomiji kao i zaštiti okoliša mogle bi koristiti i ostatku svijeta. No da bi svijet imao koristi, EU treba ravnotežu. Mora tako ustrajno biti dojmljiv, da uspije u globalnoj utakmici za najbolja rješenja. Tu težinu još nema. Nije dovoljno povremeno upozoravati na društveni bruto proizvod, tržišnu snagu i zalihe radne snage. Tek će političko povezivanje snaga osigurati EU mjesto koje zahtijeva zbog vlastitih interesa, ali ga mora zauzeti i zbog globalne odgovornosti koja proizlazi iz njegove veličine. EU su potrebne tri stvari. S jedne strane uistinu zajednička vanjska politika koja može posegnuti za vojnim sredstvima kad zakažu diplomatska. To je pouka koju je Europi dao Balkan. Ako zemlje EU-a žele politički utjecati na krizna žarišta, nikad se više ne smiju uzajamno izigrati. Da bi njegova ekonomska snaga politički došla do izražaja, EU s druge strane treba zajedničku gospodarsku i socijalnu politiku koja će najviše izvući iz potencijala koji se kriju na proizvodnom, obrazovnom i životnom prostoru EU-a. Težina unije mjerit će se po tomu je li euro dovoljno jak za intervencije u međunarodnim financijskim krizama i može li europsko tržište putem potrošnje bar ublažiti ekonomske padove u zemljama u razvitku ili trećega svijeta. S treće strane unija mora svoje unutarnje strukture svesti na djelotvornost. EU jednom riječju mora politički jače srasti i postati sposobnijom za djelovanje. To bi bilo potrebno i bez širenja na Istok, ali je zbog širenja hitno. Div poput EU-a ne smije imati samo mišiće nego i mozak. Proces određivanja cilja, što je izmislio Joschka Fischer, Gerhard Schroeder stavio na dnevni red a Jacques Chirac podupire, do sada je najvažniji korak u stvaranju težine EU-a. To neće biti lagan put i na njegovom bi se početku moralo uvidjeti da ne vodi protiv SAD-a nego da je posrijedi uspješno upletanje u sudbinu svijeta", zaključuje komentator lista Martin Winter.