DNEVNI PREGLED BR. 30 12.2.2001.

RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 11. II. 2001. Dragan Lalović: "HSLS drži ključeve krize" S Draganom Lalovićem, profesorom Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, razgovarao Mladen Mali: "-Ugrožavaju li događaji oko generala Norca doista ustavni sustav Hrvatske? = Mislim, ako najkraće trebam na to odgovoriti, da ne. Da ne mogu ugroziti ustavni sustav zemlje u smislu u kome se pod ugrožavanjem misli na ugrožavanje temelja na kojima počiva naša politička zajednica. Ali ako se pod tim misli da li ugrožava normalni put rješavanja problema, onda bi odgovor naravno bio - da. On ugrožava normalno funkcioniranje institucija sustava, ali mislim da ne ugrožava sustav kao cjelinu. - Nakon prošlogodišnjih izbora bilo je mnogo procjena da se može očekivati reakcija poražene strane. Da li se, po Vašem mišljenju, sadašnja reakcija doista mogla predvidjeti? = Mislim da se morala očekivati i mislim da je to jedan od razloga zašto je tako sporo tekao ovaj proces koji se očekivao, u koji su bile uložene velike nade na prošlim parlamentarnim izborima. Očekivalo se od nove koalicije da će počistiti ono što nije vrijedilo u starom režimu, a to je ponajprije jedan sustav koji se, blago rečeno, može zvati nefunkcioniranjem prava i pravosudnih institucija. Posebno u kontekstu u kojem je Hrvatska obvezna podložiti se pravilima Haškog suda, i to ne u smislu nekakve heteronomne odluke, nego jednostavno u smislu Ustavnog zakona, koji je usvojila čak i stara vlast, pristajući dakle na taj način da za nas vrijede pravila civiliziranog svijeta. Svatko zna da je to bila jednostavno glavna politička teškoća s kojom se suočavala koalicijska vlast, a to je: kad će krenuti u taj proces. Možemo se sjetiti kakva je bila reakcija na presudu u Blaškićevom slučaju, možemo se sjetiti reakcija kakve su bile u vezi pisma generala, pa sve do danas: imamo reakciju onoga što bi se pristojno nazvalo izvanparlamentarnom oporbom. Po mom mišljenju, problem je u tome što ne funkcionira normalna oporba u Hrvatskoj. Ili, da tako kažem, HDZ nije kontrolno sposobna desna oporbena stranka, pa onda sve ono što bi ona trebala kao desna stranka izražavati u parlamentu, izražava se izvan parlamenta. Izvan parlamenta, dakle protiv sadašnje političke orijentacije vlade, dakle protiv onoga za što je dobijen mandat u 3. siječanjskim izborima, izražava se mišljenje na ulici. Izražava se mišljenje preko jednog broja institucija koje se zovu Stožeri za dignitet, za ovo, za ono itd. I tu je taj problem. Dakle taj je problem, po mom mišljenju, pojačan ukidanjem tzv. polupredsjedničkog sustava, jer se sada sve ključne odluke koncentriraju u parlamentu, a parlament ne može izraziti sva mišljenja koja u Hrvatskoj postoje, pa se onda moraju izraziti izvan parlamenta, a ja bih rekao i protiv parlamenta. Otuda osjećaj, koji nije bez osnova, da smo mi u svojevrsnoj ustavnoj krizi. - Ima li vladajuća šestorka snage demokratski riješiti te probleme? = Na to bih pitanje volio odgovoriti potvrdno. Ali Vi znate da je tu problem u činjenici da je to dosta heterogena politička formacija, i da bar jedna od tih stranaka koketira s mišljenjima koja su izražavana na ovaj izvanparlamentarni način. To bi tražilo dužu elaboraciju, ali bih najkraće mogao reći da je vezano uz položaj HSLS-a i posebno njezina čelnika, koji je u vlasti i nije u vlasti, i koja se cijelo vrijeme ponaša na način koji začuđuje našu javnost, a to je da se ponaša tako da na mahove podržava ono što radi šestorka, a na mahove se ponaša kao da je ona najčvršća oporbena stranka. To je povezano s ovim prijašnjim pitanjem, dakle u situaciji kad nemamo prave oporbe koja je kontrolno sposobna, HSLS glumi istodobno i oporbu. Prema tome, HSLS drži ključ krize kad je riječ o pitanju je li šestorka za to sposobna, pogotovo jer SDP iz raznih razloga, odnosno njegovo vodstvo, sebe ne smatra dovoljno legitimnim u toj problematici da može čistih ruku obaviti posao. Čak naravno i uz pretpostavku da zna, a zna, da je to posao pravosuđa. Naime, kod nas nitko ne vjeruje da je pravosuđe samostalno, i da nije u ovakvom ili u onakvom dosluhu ili u vezi s vrhom izvršne vlasti. Prema tome, na to pitanje bih mogao odgovoriti, naravno ovdje posve skraćujući analizu, da HSLS koji štiti bok prema desnome, prema onome što nekritički vrednuje Domovinski rat, što naciju stavlja iznad države itd., da dalje ne elaboriram, u situaciji kada je HDZ izgubio tu legitimaciju. Mislim da o toj stranci i njezinim liderima ovisi da li će oni to moći normalno obaviti ili ne. Ako trebam i to reći, ja procjenjujem da će se oni napokon odlučiti djelovati kao stranka na vlasti, i da će onda rješenje biti pronađeno. Jer, mislim da nema alternative. Alternativa je kaos." (RFE) BRITANSKI RADIO - BBC 9. II. 2001. Pregled tiska "Vijest o izdavanju naloga za uhićenje umirovljenog generala HV-a Mirka Norca, 'The Guardian' objavljuje među kratkim vijestima iz svijeta. Jedina međunarodna tema koja se uspjela probiti na neke od naslovnih stranica je jučerašnja eksplozija automobila-bombe u Jeruzalemu. Svi su listovi jedinstveni u ocjeni kako je riječi o reakciji na rezultate izbora na kojima je mjesto premijera dobio Ariel Sharon, desničarski bivši general kojega Arapi optužuju za zločine protiv civila. 'Independent' iz Beograda izvješćuje kako je posjet Javiera Solane, koordinatora EU-a za vanjsku politiku pokazao da opada javna podrška bivšem jugoslavenskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću. List to potkrepljuje tvrdnjama da su Beograđani jučer uglavnom ignorirali prosvjede skupina nacionalista koji su prosvjedovali zbog Solanina posjeta i koji su ga, kao bivšeg glavnog tajnika NATO-a, nazivali ubojicom djece. Na jednom od organiziranih prosvjeda pojavilo se samo nekoliko desetaka, uglavnom starijih, prosvjednika, a na skupu kojeg su ispred hotela 'Hayatt' organizirali ljevičari Mire Marković i Šešeljevi radikali, nije bilo nikoga, piše 'Independent'. List napominje i da su predstavnici EU-a vlastima u Beogradu dali do znanja da je financijska pomoć Jugoslaviji povezana sa suradnjom s Haaškim sudom, iako je naglašeno da Unija ne slijedi politiku Amerike koja je pomoć od 100 milijuna dolara uvjetovala time da se do kraja ožujka Miloševića izruči Haaškom sudu". (BBC) NJEMAČKI RADIO - RDW 9. II. 2001. Pregled tiska "U središtu pozornosti komentatora njemačkih dnevnih novina, danas je, među ostalim, financijska afera Kršćansko-demokratske unije. 'Die Welt' iz Berlina komentira ponudu državnog odvjetništva da odustane od istražnog postupka u CDU-ovoj aferi, ako bivši kancelar Helmut Kohl plati novčanu kaznu u iznosu od 300 tisuća maraka: 'Stranka još nije izašla iz najveće krize u njezinoj povijesti. Naprotiv. Što se treznije u međuvremenu promatra pravnu stranu CDU- ove financijske afere - a tome je znatno pridonijelo neovisno pravosuđe - to je vidljivija politička strana. Sada se s velikom jasnoćom pokazalo da se kaotično stanje Unije ne može objasniti samo kao gorka posljedica kršenja Zakona o strankama, za koje je lako utvrditi krivca. I koliko god su suci bili milostivi prema CDU- u, oni su mu istodobno oduzeli alibi. Sada više nema afere, sada je ponovo na redu politika', analizira berlinski 'Die Welt'. 'General Anzeiger' iz Bonna bilježi: 'Čim se odluka državnog odvjetništva i sudski potvrdi, Kohl se više ne mora brinuti zbog ružne riječi 'kažnjavan'. A republika ostaje pošteđena kažnjavanog bivšeg kancelara. Nije uznemirujuće što se to ne sviđa jednom Hans- Christianu Stroebelu iz parlamentarnog istražnog odbora. Taj političar iz stranke Zelenih Kohla je progonio sa starozavjetnim bijesom. Ali, vjerojatno ima i drugih koji se pri tome ne osjećaju dobro. Jer, jesu li stvarno svi jednaki pred zakonom? Nije li taj Helmut Kohl možda ipak 'jednakiji' nego bilo koji Kohl iz telefonskog imenika? Ništa ne govori u prilog tome. No, Kohl je počinjenu štetu popravio bar materijalno', podsjeća bonnski 'General Anzeiger'. No, komentator dnevnika 'Badische Zeitung' iz Freiburga zastupa nešto drukčije mišljenje i pita: 'Što je to, molim vas, Kohl popravio? Najveći dio štete nije materijalne prirode i zato se ne može popraviti. Ona se sastoji od toga što je ovdje visoki državni predstavnik namjerno prekršio zakone, koje je sam potpisao i time istodobno pogazio državnu prisegu. A onda je, kad je sve izašlo na vidjelo, samo slegnuo ramenima i govorio o 'pogreški', a uopće nije shvatio koliko se nemoguće ponio kao državnik i političar. Tako si ni najveći cinici nisu predstavili duhovno-moralne promjene kojima je Kohl zaprijetio pri dolasku na vlast. Osim toga, Kohl i danas odbija podnijeti račun o podrijetlu dobrovoljnih priloga. On se poziva na svoju časnu riječ donatorima. Iz toga se može zaključiti: časna riječ, koju je Kohl dao milijunima birača, potpuno mu je nevažna', zaključuje 'Badische Zeitung' iz Freiburga. U današnjem njemačkom tisku riječ je i o reakcijama na posjet europske trojke Beogradu. Berlinske novine 'Die Tageszeitung' o posjetu iz Europe pišu da u normalnim okolnostima posjet visoke delegacije EU-a Srbiji ne bi izazvala neke osobite reakcije srpske javnosti. Švedska ministrica vanjskih poslova Anna Lindh i povjerenik EU-a zadužen za vanjsku politiku Chris Patten, bili bi rado viđeni gosti u Beogradu, gosti koji novim vlastima mogu pomoći u obnovi zemlje koja je socijalno, privredno i politički razorena u vrijeme režima Slobodana Miloševića. Ali treći predstavnik Europe izazvao je u zemlji veliko uzbuđenje i ponovo oživio gotovo zaboravljenu ksenofobiju. Riječ je o Javieru Solani, visokom predstavniku EU-a za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku. Za vrijeme zračnih napada NATO saveza na Jugoslaviju u proljeće 1999. godine, on je bio glavni tajnik zapadne alijanse. U Srbiji ga nazivaju 'anđelom smrti'. Mnogi Beograđani jednostavno ne mogu razumjeti što onaj koji je, po njihovu mišljenju, odgovoran za rat, smrt, patnju, razaranja i veliku nepravdu koja im je učinjena, traži u Srbiji. A novi ljudi na vlasti pokušavaju sve prikazati u povoljnom svjetlu. Njima je naime jasno da bez pomoći EU u zemlji nema napretka, piše komentator lista. Komentator lista 'Frankfurter Allgemeine Zeitung' drži da je ovisnost Zapada i Srbije obostrana. Ako nova srpska vlada ne uspije pronaći izlaz iz ekonomske krize, postoji velika opasnost da socijalisti i ultranacionalisti ponovo dobiju veliku potporu. Zbog toga je EU spremna davati novac Srbiji, a predsjednika Koštunicu je primila u zagrljaj kao da je on oduvijek dio obitelji. Međutim arogantan odnos Koštunice prema glavnoj tužiteljici haaškog suda Carli del Ponte za njenog boravka u Beogradu, otvorio je oči svima koji su držali da je odlaskom Miloševića s vlasti uklonjeno sve zlo u Srbiji. Promjena u Srbiji je ograničenog dosega. Novo vodstvo objašnjava svoje odbijanje izručenja Miloševića sudu u Haagu tvrdnjom da bi joj to oslabilo položaj. Na Zapadu taj argument ne ostaje bez utjecaja jer se postavlja potanje - tko će doći nakon toga na vlast. Ali međunarodna zajednica ne može prihvatiti da Beograd po svojoj volji odlučuje u kojoj će mjeri surađivati s haaškim sudom. Zbog toga je krajnje vrijeme da EU traži da se Milošević izruči, i to odmah. Na tome će se vidjeti koliko je revolucija u Beogradu stvarno duboka, drži FAZ. Komentator austrijskog lista 'Der Standard' osvrće se na ukupni položaj Srbije unutar međunarodne zajednice, u tekstu pod nazivom: 'Država pod uvjetnom kaznom'. List piše da si Srbija, koja je za vrijeme vladavine Slobodana Miloševića proglašena za pokretača ratova, i faktički se nalazi pod uvjetnom kaznom, sada više ne može priuštiti nijednu pogrešku. Zato se srpska policija i vojska moraju svladavati kada borci albanske ekstremističke organizacije 'Oslobodilačka vojska Preševa, Bujanovca i Medveđe' pucaju na njih iz područja zone razdvajanja prema Kosovu. Tijekom deset godina međunarodne izolacije u Beogradu se shvatilo da bez pomoći Zapada ništa ne može ići naprijed. S druge strane, ako se napadi intenziviraju, Zapad će se naći pred dilemom: da li jugoslavenskoj vojsci dopustiti da vodi tzv. antiterorističke akcije protiv dojučerašnjih saveznika Zapada. Za diplomaciju ima sve manje vremena, upozorava austrijski list. (RDW) NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 12. II. 2001. 'Hoćemo nove izbore' "U Hrvatskoj se zaoštravaju napetosti između vlade socijaldemokratskog predsjednika Stipe Mesića i nacionalističkih pristaša njegova pokojnoga prethodnika Franje Tuđmana. Više od sto tisuća nacionalista prosvjedovalo je u nedjelju u Splitu protiv istrage o bivšem generalu Mirku Norcu, osumnjičenom za ratne zločine. Srdita gomila vikala je 'Idemo u Zagreb' i 'Hoćemo nove izbore'. Središte Splita paralizirali su prosvjednici koji su autobusima doputovali iz svih dijelova zemlje. Na obali i u zaleđu Dalmacije za vikend su se osim toga nastavile njihove blokade cesta. Prosvjed je usmjeren protiv naloga za uhićenje Norca. Tridesettrogodišnji Norac nije se odazvao pozivu istražnoga suda u Rijeci, gdje je trebao biti saslušan zbog ubojstva oko 40 srpskih civila 1991. u Gospiću. Vlada u Zagrebu nije koristila policiju protiv blokada koje od četvrtka priječe promet na jadranskoj obali i na prometnicama koje vode u unutrašnjost. Predsjednik vlade Ivica Račan govorio je o 'napadu na demokratski i pravni poredak', predsjednik Stipe Mesić o 'organiziranoj destrukciji predstojeće turističke sezone'. Prosvjede su organizirale udruge hrvatskih veterana i invalida rata od 1991. do 1995. Podupire ih i stranka osnivača države Franje Tuđmana, koja je nakon njegove smrti prije godinu dana izgubila vlast. Postupak zbog ubojstava u Gospiću počeo je prošle godine. Tijekom procesa Norac je okrivljen da je kao zapovjednik brigade zapovijedao i vodio smaknuća. Među prosvjednicima Norac slovi kao ratni junak i branitelj Gospića. Grad je do ponovnog oslobađanja krajine 1995. bio pod srpskom okupacijom. Norčev zamjenik Milan Čanić se predao. Vladajuća koalicija šest stranaka u Zagrebu zbog svoje je suradnje s UN-ovim sudom u progonu ratnih zločinaca u Hrvatskoj izložena silovitim napadima političkih protivnika. Početkom mjeseca Vrhovni je sud naložio novi proces protiv pet vojnika koji su pod Tuđmanom bili oslobođeni optužbe da su 1991. u Pakračkoj poljani pobili uhićene Srbe. Izaslanstvo parlamenta EU pod vodstvom Njemice Doris Pack u međuvremenu je od Beograda poslije razgovora s predsjednikom Vojislavom Kopštunicom zatražilo izručenje trojice časnika sudu, kao 'znak dobre volje'. Traženi časnici Mile Mrkšić, Veselin Šljivančanin i Miroslav Radić, optuženi za pokolj kod Vukovara 1991., nesmetano borave u Beogradu. Doris Pack je izjavila da je pomoć EU 'povezana s uvjetima'. Jugoslavenski predsjednik vlade Zoran Žižić izjavio je da svrgnuti vlastodržac Slobodan Milošević neće biti izručen 'sve dok sam ja načelu savezne vlade'", izvješćuje Bernhard Kueppers. ITALIJA LA STAMPA 11. II. 2001. "Rusija, prijetnja Zapadu" "'Iskreno mislim da Rusija predstavlja prijetnju za Zapad općenito, a posebno za naše europske saveznike', kazala je u jednom interviewu francuskom listu 'Politique Internationale' koji je djelomice prenio 'Le Figaro Magazine', Condoleezza Rice, savjetnica za sigurnost američkog predsjednika Georgea W. Busha. U interviewu Condoleezza Rice otkriva i to da se protivila 'motivacijama' i načinu na koji se vodila misija na Kosovu. 'Ni Europljani, ni Amerikanci', nastavila je, 'ne paze dovoljno na opasnosti koje predstavljaju nuklearni arsenal i balistička sredstva Kremlja. Imamo sve razloge da se bojimo mogućih prijenosa nuklearnih tehnologija od Rusa'. Rusiji je posvećen velik dio interviewa Condoleezze Rice, koja kaže kako se 'ne protivi zamisli o potpori tranziciji u Moskvi', ali 'Rusi moraju jasno pokazati volju da idu naprijed na putu reformi, koliko god bio opasan'. 'Problem je', to je dijagnoza Condoleezze Rice, 'što je Clintonova administracija s Borisom Jeljcinom imala tako privilegirane odnose da je zaboravljala što se događa na razini vlade i u samoj zemlji. Rezultat: vizija Washingtona bila je potpuna kriva'. Vanjska politika Kremlja, nastavlja, dovest će Moskvu 'do sve većeg približavanja arapskim državama, uključujući Irak, a taj će je razvoj dovesti do odbijanja doprinosa određenim mirovnim naporima'. Glede američke vanjske politike Bushova savjetnica kaže da je protiv 'olako odlučenih' vojnih intervencija SAD-a. Na jedno pitanje o uključenosti Sjedinjenih Država u neke operacije NATO-a za mandata Billa Clintona, Condoleezza Rice je odgovorila kako je 'za vojnu intervenciju Sjedinjenih Država u slučaju potvrđene ili potencijalne opasnosti za naše saveznike'. No da je 'protiv bilo kakvog olako odlučenog uključivanja radi zahtjeva obavljanja humanitarne misije', kao što se dogodilo na Kosovu. Condoleezza Rice je podsjetila da nova administracija namjerava ispitati, u suglasju s Europljanima, nazočnost američkih snaga na Balkanu." LA REPUBBLICA 10. II. 2001. Karadžić i poprišta užasa - tako Bosna skriva prošlost "(...) Nalozi za uhićenje 19 policajaca i paravojnika koje je izdao haaški sud, potvrđuju da su optuženi ubijali radi zabave, silovali i mučili najsadističkijim metodama. Nije bilo okrutnosti koja bi bila zabranjena, dakle koja nije bila neizravno ohrabrivana. (...) Omarska predstavlja ono najbliže Auschwitzu što je Europa proizvela od 1945. do danas. Pa ipak se danas događa ovo: nacrt podjele Bosne, zbog koje je Omarska i stvorena, ponovno se vraća na obzor mogućnosti. 'Meka' podjela: jedan dio Srbiji, jedan dio Hrvatskoj, a ono što ostaje pretvara se u muslimanski protektorat NATO-a. To u jednom uvodniku sugerira 'The New York Times', na tragu želja Bushove vlade da se povuče s Balkana. Za tim otvoreno idu srpski i hrvatski nacionalizam, a potajno i ne mali broj čelnika polu-nove Srbije, uvjereni da će u budućnosti Beograd moći mijenjati dvije trećine Kosova za teritorije koje danas zauzima republičica bosanskih Srba. U Sarajevu 'guverner' Bosne za račun zapadnjaka, Austrijanac Wolfgang Petrisch, ponavlja nam da ponovno stavljanje granica u raspravu znači riskiranje novog rata na Balkanu. No neke zapadnjačke diplomacije ne izgledaju tako svjesne te opomene, sudeći po lakoći kojom se poigravaju s idejom neovisnog Kosova, odnosno podijeljene Bosne. Tako naš put u Bosnu, od Omarske do planina kod Foča gdje se Radovan Karadžić, već legendarno, skriva, put je preko zemlje koja već ima opasno poljuljanu ravnotežu, čiji su razlozi za nadu, koji ipak postoje, ugušeni očitošću da je gotovo istodoban nestanak Tuđmana i Miloševića, ponovno pokrenuo, umjesto da zauvijek pokopa njihov nacrt podjele. 'Završilo je prvo poluvrijeme', čut ćemo kako se ponavlja između Banje Luke i Pala od bezbrojnih poštovatelja Karadžića, koji su sad uvjereni da nova srpska demokracija može uspjeti tamo gdje Milošević nije uspio. Baš je to 'drugo poluvrijeme'. U kojem će i Bosna i sjećanje na logore propasti, ili će se zajedno spasiti. Zapravo je sjećanje to koje nameće jednu nepodijeljenu Bosnu. I povratno, samo jedina moguća jedinstvena Bosna, pravna država, može jamčiti sjećanje, na prvom mjestu u sudnicama. (...) Međutim, pogriješio bi onaj tko bi Srbe iz Omarske, i Bosne općenito, optužio da su bili spremni Miloševićevi krvnici. Za razliku od Nijemaca u Drugom svjetskom ratu, oni nisu imali aktivnu ulogu u pokoljima u logorima. Njihova je krivnja bila (i još je) što su šutjeli. Radi moralne neosjetljivosti, iz koristi, radi plemenskog duha. No poglavito radi utemeljenog straha. 'Naravno, znali smo da se u rudniku događa nešto ružno', priznaju u Omarskoj oni koji se ne boje kompromitirati razgovarajući sa zapadnim novinarom. 'No znali smo i da je bilo riskantno istraživati'. I još je. Zbog toga je Jelko Kopanja završio u invalidskim kolicima. Kopanja vodi banjolučki neovisni dnevnik, u prijestolnici srpske bosanske republičice, 25 kilometara od Omarske. 27. listopada mu je bomba odnijela noge. Sada je uvjeren da je atentat odlučen u Beogradu, iz vrha tajne policije. Razlog: list je gurao nos u odnose tog aparata i paravojnih milicija tijekom rata. I tako je narušio državnu tajnu: etničko čišćenje nije bilo spontani proizvod mržnje, nego organizirana operacija. (...) U međuvremenu se Karadžić pojavljuje iza narančaste Zastave na području Foče, dva sata od Sarajeva, duž cesta koje izbjegavaju zapadnjački vojnici. (...) I mogao bi računati na potporu, u Beogradu, važnog dijela bivše srpske oporbe, koja sada vodi zemlju. Osobe s vrha, institucionalne figure poput predsjednika Koštunice, nekad su prema njemu pokazivali veliko prijateljstvo i još ga drže domoljubom, Miloševićevom žrtvom. 'Guvernera' Bosne Petrischa podsjećaju na one austrijske i njemačke konzervativce koji su dvadesetih godina fašizam uzeli za politički prihvatljivo stajalište. 'Ne želim izjednačavati srpski nacionalizam i nacionalsocijalizam. No ponovno vidim u tim političarima istu nesposobnost shvaćanja da je agresivni nacionalizam nekompatibilan s pravnom državom'. Drugim riječima: može li Srbija sebe smatrati demokratskom i istodobno se praviti da previđa logor u Omarskoj i sustav koji ga je proizveo?", piše Guido Rampoldi. FRANCUSKA LE MONDE 10. II. 2001. 'Trenutačno nema francusko-njemačke bliskosti' Laurent Zecchini razgovarao je s bivšim francuskim predsjednikom Valeryjem Giscardom d'Estaingom o francusko-njemačkim odnosima: "- Francusko-njemačka neslaganja danas su očita. Ne ovise li ti odnosi, koji su puni uspona i padova, o povijesnim vezama između dviju zemalja i o činjenici da Njemačka danas može steći ugled u Europi bez francuskog političkog pokroviteljstva? = Dodao bih treću stvar: danas se francuski i njemački europski projekt više ne podudaraju i ne idu prema istom cilju. Dakako, odnosi između dviju zemalja cikličke su naravi, s većim ili manjim oscilacijama koje su četrdeset godina u stvari bile slabe. No ne treba se čuditi što su neka razdoblja bila srdačnija od drugih. Ona nisu bila toliko srdačna dok je predsjednik bio Georges Pompidou; za mog mandata, a zatim i Francoisa Mitterranda, ponovno su postala toplija. No istina je da njemačka strana zadnjih godina nije jasno vidjela potrebu za francusko-njemačkim parom. Ne u trenutku ujedinjenja, nego sedam do osam godina kasnije. Njemačka je postala svjesna svoje osobite važnosti u Europi, počela je sređivati račune, a napose voditi računa o puku i o gospodarskoj snazi, a onda je mislila da Francuska kao međunarodni jamac više nije toliko potrebna, pa i da je nekorisna, što prema mom mišljenju nije u potpunosti istina. - Čime se može protumačiti taj nestanak francusko-njemačke 'bliskosti'? = Helmut Schmidt i ja imali smo isti cilj, tj. zamisao da Europa treba imati snažan politički ustroj, i to federativni, i da se njezin identitet razlikuje od atlantskog. U ovom času napose začuđuje, osobito ako pogledate nedavnu konferenciju u Berlinu, da kancelar Schroeder daje veliku važnost, pa i prevlast atlantskoj dimenziji - dok s Francuskom to nije slučaj - i da se planovi o političkom ustroju razlikuju. Uostalom, nijedan plan - i u tome je teškoća - nije prihvatljiv. Njemački je plan u stvaranju federacije. No, budući da smo za proširenje, ujedinit ćemo 'veliku Europu'. A to nije moguće. Na francuskoj strani, mi smo zapravo za međuvladin ustroj u 'velikoj Europi', ali prihvaćamo središnju jezgru, ne želeći da ona bude federalna, što također nije realno! Dakle, riječ je o prilično neuspješnom dijalogu koji prikriva razlike: srdačnost postoji, nema neprijateljstva, ali bliskost se mora temeljiti na podudarnosti interesa. To na žalost nije slučaj i trenutačno nije vjerojatno. - Nije li poziv g. Schroedera nejasan, jer se zna da Laenderi traže podjelu ovlasti u Europi i da to čine kako bi zadržali svoje ovlasti, a ne da bi ih prenijeli Bruxellesu? = Svakako, ali to nije moguće: Nijemci, kao ni mi uostalom, nisu kadri prenijeti veliku moć odlučivanja Europi sa 460 milijuna stanovnika, vrlo šarolikoj, s prilično nejednakim političkim iskustvom. Nitko nije spreman pokoriti se pravilu koje propisuje jaka središnja vlast u takvoj Europi, ni Nijemci, ni mi. Uostalom, dovoljno je promotriti tijek susreta na vrhu u Nici: Nijemci su jako odlučno branili izrazito nacionalna stajališta. Dakle, stajalište kancelara Schroedera ima dobru nakanu - u Europi mora biti više političke vlasti - ali postupak nije vjerodostojan. - Imate li dojam da će 'francusko-njemački motor' biti središnji dio europske građevine, ili će Njemačka s proširenjem doći u iskušenje da potraži druge saveze u Europi? = Ne vjerujem, jer to u stvarnosti nije djelotvorno. Sada postoje dva povijesna pokreta: pokret za izgradnju 'velike Europe' koji neće ići k integraciji, već prema tješnjem obliku suradnje, prema zajedničkom odlučivanju itd. U stvari, po toj shemi Nijemce više neće zanimati francusko-njemačko prijateljstvo, već će tražiti rješenja koja odgovaraju njihovim susjedima, napose onima iz srednje i iz istočne Europe, što je, uostalom, uobičajen politički korak. Naprotiv, ako poput Francuza žele da, kada za to dođe vrijeme, ponovno poduzmu korake radi uspostave jakog političkog entiteta koji će nužno biti više istorodan, jer ne može obuhvatiti cijelu 'veliku Europu' (u svakom slučaju, u roku od pedeset godina), u tom će času to moći učiniti samo s francuskim partnerom. Nema drugog partnera koji bi imao vjerodostojnost, iskustvo i polet za izgradnju takvog političkog sustava." LE COURRIER INTERNATIONAL 8. II. 2001. Koštuničina nemoguća misija "U razgovoru za beogradski tjednik 'Nin' Koštunica je zapravo potvrdio da bi mogući raspad Jugoslavije doveo u pitanje nastavak njegove političke karijere. Jer, unatoč brzoj demokratizaciji SRJ- a i njegovu povratku na međunarodnu pozornicu, budućnost federacije još je nesigurna. I s razlogom. Crnogorski predsjednik Milo Đukanović zdušno brani zamisao o odcjepljenju svoje republike. Prema njegovu mišljenju, 'neovisna Crna Gora zauvijek će pokopati zamisao o velikoj Srbiji'. To više što su 'kroz povijest svi srpski čelnici rabili Jugoslaviju samo kao okvir za ostvarenje nacionalističkih želja'. Odatle i potreba da se ispitaju odnosi između Beograda i Podgorice i da se Crnogorci na referendumu očituju o budućnosti svoje republike. Taj bi referendum Beograd rado izbjegao, ali će se on sigurno ubrzo održati. Ipak, hladan doček koji je nova američka vlada pripremila Đukanoviću za nedavnog posjeta Washingtonu, kao i neke europske izjave koje su išle u istom pravcu, pokazuju suzdržanost međunarodne zajednice. Promjene u Beogradu obvezuju, i čini se da na međunarodnoj pozornici pušu drukčiji vjetrovi. Najnoviji dokaz su odgovori na nedavno djelovanje Vojske za oslobođenje Preševa-Medveđe- Bujanovca (UCPMB) na jugu Srbije. Ova milicija, podružnica Oslobodilačke vojske Kosova (UCK, službeno raspuštena), vodi ofenzivu protiv srpske policije na području uz granicu s Kosovom. No ovaj put - KFOR je to jasno pokazao nakon pojačanja nadzora na kosovskoj granici - albanski gerilci ne mogu očekivati nikakvu pomoć sa Zapada. To više što se, kako ističe analitičar u mađarskom dnevniku 'Magyar Hirlap', i sam podrijetlom iz Jugoslavije, 'nova vlast u Beogradu očito suzdržava kada je posrijedi uporaba oružanih snaga i nudi plan za rješavanje krize'. Plan je izradio dopredsjednik srbijanske vlade Nebojša Čović, a objavio ga je beogradski dnevnik 'Danas'. Imao bi sljedeće tri etape: 1. mirovni pregovori i integracija Albanaca kojima se jamče sva prava: 2. razvojačenje sigurnosnog područja između Kosova i Srbije; 3. pokretanje gospodarstva na tom područjuu uz međunarodnu pomoć. Plan ne ide na ruku albanskim ekstremistima, a Zapad mu je sklon, jer postoji opasnost od mogućeg proširenja sukoba. To očito nije čudotvoran lijek, nego jasan potez koji se uklapa u jugoslavensku unutrašnju realpolitiku s obećanjima o gospodarskoj obnovi koja čekaju na kraju tunela. Još samo treba doznati može li se ta realpolitika proširiti na Kosovoo. I može li spasiti federaciju...", piše Miklos Matyassy. ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 10. II. 20001. Proturaketna obrana između politike i polemike "U širokim krugovima zapadne javnosti američki projekt nacionalne proturaketne obrane u zadnje vrijeme izaziva sve više dvojbe, čak strah. NMD, kratica za National Missile Defense gotovo je već postala sinonim za sve bezobzirniju i riskantniju težnju za moći jedine preostale supersile koja svoj hegemonijski položaj u svijetu sada želi ojačati i time da postane neranjivom. S NMD-om, tako se naime sve češće čuje u Europi, SAD se ponaša kao lakomisleni grobar sigurnosnog poretka koji je ipak nekoliko desetljeća omogućavao stanovitu uračunljivost u odnosu između supersila. Okretanje od te sklonosti moglo imati kobnih posljedica, glasi facit. Ma koliko bila razumljiva stanovita nesigurnost prema američkim planovima, toliko je nužan trijezan obračun s njima i to i u tehničkom i u političkom pogledu. National Missile Defense je, doduše, razmjerno složen projekt za rano upozorenje, određivanje cilja i presretanje, ali s egzotičnim planovima Rata zvijezda iz osamdesetih godina nema puno zajedničkoga. Oslanja se na konvencionalnu tehniku koja naravno zbog ambicioznih ciljeva mora udovoljiti golemim zahtjevima. Izreka o puščanom metku koji drugi mora pogoditi, nije posve isisana iz prsta. U tu svrhu služe testovi koji se već neko vrijeme obavljaju u SAD-u i koji su pokazali da je NMD još daleko od zrelosti za uporabu. U činjenicu da će široka proturaketna obrana jednoga dana biti spremna za uporabu, više ne treba dvojiti. SAD-u je cilj razoriti rakete u napadu raketama za presretanje, na širokoj fronti i s velikim troškovima. NMD je s tim u vezi možda sam najupadljiviji i najprijeporniji sustav, jer je usmjeren protiv letećih balističkih dalekometnih raketa. Ali i na operativnom i na taktičkom području radi se na obrambenim uređajima koji se mogu primijeniti s kopna i s brodova. Tek ta povezanost otkriva stvarnu svrhu NMD-a, koja se sastoji u tomu da se u sve nepreglednijem i nepredvidljivijem sigurnosnom okružju ograniči opasnost napada ili velike štete. U definiciji dugoročnih američkih sigurnosnih interesa je i to da SAD svoj globalni angažman usmjeri na pojavu novih oblika prijetnja. Proturaketna obrana ima za cilj, dakle, mnogo više od same zaštite vlastita teritorija. I saveznici preko mora trebali bi imati koristi od obrambenih mjera, jednako kao i od američkih postrojba razmještenih zbog sigurnosti širom svijeta. NMD je tek jedna cigla te goleme sigurnosne arhitekture koja već odavno postoji u pojedinačnim dijelovima. Daljnji razvoj i usavršavanje iz te se perspektive čine logičnim. Za SAD ima takvo značenje da je spreman potrošiti goleme svote i izložiti se golemoj kritici. Ni predsjednik Clinton se više nije mogao opirati toj logici. George W. Bush to niti neće. Mada je NMD tehnički još u razvojnoj fazi, politička je kontroverzija već u punom jeku, što mnogo toga odaje o značaju međunarodnih odnosa. Posve su izišli na vidjelo na muenchenskom zasjedanju o strategiji. Pri tomu je u središtu sporazum ABM iz 1972. godine koji bi Washington morao otkazati ako postavi sustav NMD. Tim su sporazumom i SAD i Sovjetski savez za slučaj nuklearnog pohoda jamčili sposobnost uzajamnog razaranja i time stabilizirali svoju nuklearnu ravnotežu. Za mnoge je zato sporazum ABM postigao gotovo mitsko značenje, iako su se scenariji prijetnje iz temelja promijenili. Ipak ponajprije europski kritičari prizivaju strah od nove utrke naoružanja ako SAD iziđe iz režima ABM. Svim ih snagama podupiru Rusija i Kina koje već neko vrijeme masovnom propagandnom paljbom obasipaju planove NMD. Pri tomu manje čude prijetnje iz Moskve ili Pekinga nego način kako poslušno čak i dobro obaviješteni krugovi u zapadnoj Europi dopuštaju da utječu na njih. Pri tomu NMD nipošto nije prikladan za promjenu ravnoteže straha između tih atomskih sila. Sposobnost drugog udara, dublji ratio sporazuma ABM, očuvan je čak i u slučaju Kine, a dakako i u odnosu s Rusijom. Što dakle misliti o istočnim i dalekoistočnim prijetnjama i kuda one smjeraju? Ako se pomnije promotri ruska predbacivanja, postaje jasno da je za Moskvu u prvom redu riječ o tomu da spriječi daljnje zaostajanje u visokoj tehnologiji u odnosu na Zapad. Rusija se danas više ne može suprotstaviti američkom sustavu NMD ili se naoružati na klasičnim ofenzivnim područjima. Svaka prijetnja 'protumjerama' je blef. U skladu s tim Moskva s jedne strane polemizira protiv američkih planova, a istodobno Europljanima nudi nebuloznu suradnju u izgradnji vlastite proturaketne obrane. Već iz toga proizlazi temeljno proturječje ruskih argumenata: s jedne strane upozoravaju na obezvrijeđenje ofenzivnih strategija koje sada vrijede a s druge strane najavljuje želju za vlastitom defenzivnom strukturom. Zapravo su Rusi unatoč svim suprotnim izjavama i sami već odavno spoznali problem novih oblika prijetnje. Na njihovoj južnoj granici nalaze se neka od onih područja koja se mogu identificirati kao 'states of concern', kao budući izvori opasnosti. Budući da im nedostaju sredstva za izgradnju vlastite proturaketne obrane i budući da je jasno da se SAD neće upustiti u besplatni transfer tehnologije, Moskvi je stalo samo do toga da po svaku cijenu spriječi daljnji rad Amerikanaca i da zapadnom savezu podmetne klip. Za Europljane koji djeluju vrlo neodlučno, krajnje je vrijeme da progledaju takve manevre i Rusiju potaknu na dijalog na koji neće utjecati prijetnje. Inače će se s američkog stajališta pojačati dojam da više nisu sposobni postaviti političke prioritete saveza. NMD bi mogao uskoro postati sinonimom daljnje transatlantske ljutnje - a stari bi kontinent skupo stajalo ako se Amerika odluči krenuti samostalno", zaključuje komentator. RUSIJA SEGODNJA 10. II. 2001. Beč je izabrao 'NATOlitet' Oksana Jevdokimova razovarala je s poznatim austrijskim politologom Manfredom Velanom o austrijskoj neutralnosti koja je glavna tema posjeta ruskog predsjednika Vladimira Putina Beču: "- Kako gledate na pokušaje Rusije da utječe na raspru koja se vodi u Austriji o njezinu neutralnom statusu? = Vladimir Putin brzo je odgovorio na političke prilike u Austriji. Pohvalio bi očuvanje stalne austrijske neutralnosti i u njezinu je čast čak održao zdravicu. No istodobno je spreman prihvatiti svaku odluku koju donese austrijski narod. Putin zna da, s jedne strane, dvije trećine Austrijanaca podupire neutralnost, da oporba želi da se ona sačuva, a s druge - parlamentarna većina i vlada žele se odreći neutralnosti. Općenito, našli smo se u nejasnim okolnostima. Sve je to jako nerazumljivo, ali mi se čini da je tipično za Austriju. U stvari, Austrija bi htjela dobiti status 'NATOliteta', tj. htjela bi ući u Sjevernoatlantski savez i istodobno biti neutralna. Zapravo, tako je bilo oduvijek. Jednostavno, nisu svi znali da nam je sustav državne obrane slab. Premda su to znali u inozemstvu, kao i u Rusiji, ili u bivšem Sovjetskom Savezu. Sovjetski Savez bio je jamac da su i druge države poštovale austrijsku neutralnost. - Protivnici austrijske neutralnosti tvrde da nakon promjene geopolitičkih prilika u svijetu austrijska neutralnost nema važnost koju je imala prije. = Mislim da Austriji neutralnost više nije potrebna, ali istodobno mislim da je korisno sačuvati je. Nakon Drugog svjetskog rata pojam 'neutralnost' bio je za Austrijance dio državne ideje u nekom smislu, dio našeg identiteta. - Još u svibnju 1999. na snagu je stupio članak 23 austrijskog ustava prema kojemu je Austrija opet dobila pravo da sudjeluje u ratu. K tomu, prema novom shvaćanju državne sigurnosti, Austrija se ne smatra 'neutralnom', već 'nesvrstanom' zemljom. Može li se tada govoriti o Austriji kao o neutralnoj državi? = Nedavno su Švedska i Irska uspjele dobiti status neutralnih država u sklopu Europske unije. I mi smo to pokušavali. S jedne strane, moramo pokazati međunarodnu solidarnost, a s druge, moramo ostati neutralni. Što znači pojam 'neutralnost'? Tek odricanje od sudjelovanja u ratu, u građanskim ratovima, jer su oni stvar svake pojedine zemlje. Već bi samo to omogućilo da se izbjegnu mnogi sukobi našeg doba. To nesudjelovanje u ratu u sklopu solidarnostti s EU-om ili UN-om uvijek je za Austriju bilo neka vrsta problema, jer je Austrija, za razliku od Švicarske, već 1955. uz suglasnost četiriju zemalja sudionica protuhitlerovske koalicije, ušla u UN. No i ta organizacija donosi odluke o nekim vojnim sankcijama. Tako je odluka o prihvaćanju neutralnosti od početka bila nedosljedna. Zato mi se čini da se pojam 'neutralnost' mora protumačiti šire: poštovati nove obveze ne odričući se starih. - Ima li alternative napuštanju neutralnosti? = Naravno, alternativa postoji: integracija u sustav europske sigurnosti. No za napuštanje neutralnosti, u Austrijskom državnom vijeću treba prikupiti dvotrećinsku većinu glasova. Danas te većine nema, jer je stranke na vlasti nemaju. U bližoj budućnosti ne treba očekivati da će se ustavni zakon o stalnoj neutralnosti poništiti. Osim toga, mnogi žele provesti referendum o napuštanju neutralnosti. S formalnog gledišta, to nije obvezno jer je stalna neutralnost proglašena bez referenduma. No iz političkih razloga, treba provesti narodno glasovanje. Sada je tek 35 posto Austrijanaca za napuštanje neutralnosti, a 65 posto je za njezino očuvanje." SJEDINJENE DRŽAVE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 8. II. 2001. Atlantske struje upućuju na razilaženje "Rasprave o raketnoj obrani i planiranim europskim snagama za brzu intervenciju koje su prošlog vikenda dominirale na ovogodišnjoj muenchenskoj Konferenciji o međunarodnoj sigurnosti, i dalje pate od nedostatka iskrenosti. Malo ljudi iz američkih znanstvenih krugova, čak i stručnjaka za strategiju, očekuje da će projekt proturaketne obrane doista rezultirati neprobojnim obrambenim štitom (...). Neizgovoren je cilj projekta opravdati opsežan program istraživanja čiji bi se nepredvidljivi rezultati mogli pokazati zanimljivima i važnima. To bi istodobno održalo vojnu zrakoplovnu industriju, što je glavni element u nacionalnoj industrijskoj politici zadržavanja tehnološkog vodstva. Formuliranje istraživačkog projekta kao programa koji bi štitio od raketa trošak čini politički i psihološki neodoljivim većini glasača. Tko ne bi volio biti zaštićen od mogućih neprijatelja iza neprobojnog štita? Ako američki porezni obveznici, moglo bi se tvrditi u inozemstvu, žele svoj novac dobiven od poreza trošiti na ekstravagantno istraživanje tehnološki nevjerojatnog oružja, pod izgovorom obrane od jednako ekstravagantne mogućnosti prijetnje iz nevažnih država sa slabašnim gospodarstvom i zanemarivim tehnološkim mogućnostima, zašto bi to ikoga moralo zabrinjavati? Očito je da su u inozemstvu zabrinuti, i to s razlogom, jer američka inicijativa potkopava stratešku stabilnost najmoćnijih zemalja koju su od kraja hladnog rata jamčili postojeći sporazumi za kontrolu oružja. Racionalni odgovor Rusije i Kine bio bi jačanje nuklearnih raketnih sustava (...). Ni Europljani nisu iskreni u pogledu motiva koji stoje iza njihove planiranih snaga brzu intervenciju. Izvrgnuti kritikama Washingtona, trenutačno umanjuju značaj svoje odluke da ih realiziraju. (...) Joschka Fischer, njemački ministar vanjskih poslova, ustrajao je u Muenchenu na tome da 'NATO ostaje prvi odabir' Europe. Britanski ministar obrane, Geoff Hoon, uvjeravao je Amerikance nazočne u Muenchenu kako nove snage ne bi imale 'ni strukture za planiranje ni odvojeno zapovjedništvo.' Da je sve ovo istina, Europljani ne bi ni morali osnivati odvojene vojne snage. Komentator u francuskom listu 'Le Monde' napisao je kako su se Europljani u Muenchenu, suočeni s Amerikancima, ponašali kao djeca uhvaćena u nepodopštini. Francuski ministar obrane jedini je iskreno rekao da Europska Unija, 'koja nije država nego nešto više od skupine odvojenih država', želi raspolagati sredstvima koja bi joj omogućila veću međunarodnu političku ulogu i želi instrument kojim bi mogla sama rješavati krize kada to bude potrebno. To nije samo odraz nagona za opstanak niti veličanja samog sebe koji ima svako birokratsko tijelo. To odražava činjenicu da bez NATO-a SAD nemaju institucionalnu bazu u Europi a nemaju ni sredstava kojima bi mogle tražiti ulogu u europskim pitanjima. To Washington prisiljava da usprotivi svim nastojanjima Europljana da stvore vojni instrument koji bi smanjio važnost NATO-a, zamijenio neke od njegovih funkcija i ponudio mogućnost, u budućnosti, da NATO postane nepotreban. Glavni je argument Donalda Rumsfelda i drugih Amerikanca koji se protive europskoj vojnoj sili to da bi ona oslabila NATO. Prijete da bi ova europska inicijativa mogla potaknuti SAD da iziđe iz NATO-a. Pa ipak, to je zadnje što bi Washington želio učiniti. Europljani imaju mnogo dobrih razloga da žele opstanak NATO-a. NATO je postao glavno sredstvo prekoatlantskih političkih i strateških odnosa i suradnje. On predstavlja osiguranje od moguće obnove ruske prijetnje, iako to u Europi malo tko očekuje. Na kraju, zapadna bi Europa, uz veće industrijsko gospodarstvo i brojnije stanovništvo od američkoga, mogla, kada bi morala, opstati i bez NATO-a. Činjenica da je EU odlučila izgraditi snage za brzu intervenciju pokazuje da Europljani to razumiju. Jednom, prije ili poslije, morat će se snalaziti bez NATO-a. U Europi je raširena svijest o postupnom strateškom odvajanju od SAD-a. Potaknuta je dijelom i gospodarskim suparništvom. Jedan od razloga je i zaokupljenost današnjeg Washingtona samim sobom i jednostranost američkih odluka poput nacionalne raketne obrane. Ipak, riječ je najviše o razumijevanju osnovne činjenice: Europa i SAD su različita društva s različitom poviješću, suočena s različitom budućnošću", piše William Pfaff. THE NEW YORK TIMES 9. II. 2001. Srbi bi mogli uhititi Miloševića zbog lokalnog suđenja "Slobodan Milošević, koji je Srbe poveo u četiri rata i 13 godina siromaštva i izolacije, mogao bi uskoro biti uhićen radi suđenja za višestruke zločine, od pronevjere i krađe izbora do diskriminacije manjina i izdaje, kazao je novi srbijanski ministar pravosuđa. Nakon posjeta Carle del Ponte, glavne tužiteljice UN-ova suda za ratne zločine u Haagu, sve se češće raspravlja o mogućnosti uhićenja Miloševića koji je pod stalnim policijskim nadzorom. Ipak, i dalje je mnogo vjerojatnije da će se Miloševiću, koji je i dalje aktivan kao čelnik Socijalističke partije, najveće oporbene stranke u srbijanskom parlamentu, suditi u Srbiji. Odluka o njegovu izručenju - u skladu sa statutom UN (...) - kako bi mu se sudilo u Haagu mogla bi biti donijeta uskoro, ali se sad očito više pozornosti posvećuje lokalnom suđenju. (...) Miloševićev nasljednik na dužnosti jugoslavenskog predsjednika, Vojislav Koštunica, prigodom susreta s Carlom del Ponte izrazio je svoje neprihvaćanje (...) suda, koji je podignuo optužnicu protiv Miloševića 1999. tijekom NATO-ova rata protiv Jugoslavije, za zločine koje su njegove snage počinile na Kosovu. No srbijanski dužnosnici i, sve više, i sami Srbi sve su odlučniji da Miloševića dovedu pred lice pravde. Vladan Batić, ministar pravosuđa u novoj srbijanskoj vladi kazao je kada su ga upitali za moguće uhićenje Miloševića: 'Ne želim određivati rok, ali očekujem da će to biti uskoro'. Velik dio dokaza protiv Miloševića pružili bi njegovi bivši bliski suradnici, od kojih se neke već ispituje, rekao je. To pokazuje da je vjerojatnije kako će se Miloševiću suditi za gospodarske zločine i druge zločine u Srbiji, a ne za zločine koje su počinile njegove snage u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu devedesetih. Srbija je bila uključena i u rat sa Slovenijom. Ministri očito ne misle da su ratni zločini u tim slučajevima prioritet, nego su predložili da se saslušanja za haaški sud održe u Srbiji. Novi javni tužitelji biraju se ovoga tjedna, a srbijanski bi ih parlament morao odobriti u ponedjeljak, kazao je Batić. Jedna od prvih zadaća glavnog tužitelja bit će pokretanje postupka protiv čelnika koji su pali nakon kad je narod 5. listopada Miloševića prisilio da vlast preda Koštunici, koji je osvojio izbore u rujnu, kazao je Batić. 'Srbijanskim je građanima jako stalo do samo dvije stvari: da ljude koji su im uništavali život proteklih 10 godina vide u zatvoru i da im se poveća životni standard', dodao je. Drugi ministri, članovi osamnaesteročlanog saveza koji je porazio Miloševića i njegove saveznike na predsjedničkim a zatim i parlamentarnim srbijanskim izborima prošle godine, iznijeli su slične komentare. Zoran Đinđić, koji kao srbijanski premijer nadgleda moćnu policiju Srbije, prošloga je tjedna kazao kako bi Milošević mogao biti optužen za dva tjedna. 'Želimo da se sve koji su počinili zločine smatra odgovornima; želimo da odgovaraju pred našim institucijama', kazao je Đinđić nakon susreta s državnim tajnikom Colinom Powellom u Washingtonu. Đinđić je dodao kako novi srbijanski čelnici žele 'dati priliku našim sudovima jer su kompetentni'", piše Carlotta Gall.