CIJELO KINESKO SELO U BEOGRADU

Piše: Davor Kriška BEOGRAD, 11. veljače (Hina) - Svi stanovnici kineskog sela King Tiu, u provinciji Ce Jiang, preselili su u Beograd! Točnije, svi su se smjestili u novobeogradski blok 70 gdje suvereno vladaju uličnom sivom ekonomijom prodajući jeftinu robu široke potrošnje.#L# Iznoseći neke podatke o "životu i radu" Kineza u Jugoslaviji, beogradski list "Večernje Novosti" čak prenosi da je odnedavno to kinesko selo, kako tvrde njegovi bivši stanovnici, sada opustjelo. Koliki je broj ljudi iz tog sela ne zna se, kao što se ne zna ni koliki je točan broj Kineza u Jugoslaviji, no procjene govore da bi ih moglo biti između 75 i 100 tisuća. Kineza u Jugoslaviji zapravo "ima posvuda", osobito u većim gradovima gdje na lokalnim tržnicama, na podu ili na improviziranim "štandovima" prodaju jeftinu bižuteriju, odjevne predmete, svilu sumnjiva podrijetla i aparate za kućanstvo kratkoga vijeka. Njihova najveća koncentracija u Jugoslaviji je ipak u novobeogradskom bloku 70 gdje uglavnom unajmljuju stanove živeći u većim skupinama, a robu plasiraju na tamošnjem golemom tržnom centru. "Okupirali" su i obližnju, kako je u Srbiji nazivaju, "buvlju pijacu". Kineski državljani počeli su masovno dolaziti u Jugoslaviju 1997. godine nakon što je bivši predsjednik SRJ Slobodan Milošević posjetio Kinu i kada je njegova tada utjecajna supruga Mira Marković oduševljena životom Kineza lansirala ideju o "Kineskoj četvrti" u Beogradu. Većini je, međutim, Jugoslavija tek prva postaja na putu za ilegalni prelazak u zapadnu Europu, za što plaćaju na desetine tisuća maraka. Ono što je Marković zamislila i nije baš ono što se sreće na ulicama ili četvrtima u Beogradu, a novobeograđani i srbijanski "trgovci" koji su duboko zašli u zonu sive ekonomije već se žale da će biti prinuđeni otvoriti "srpske čevrti". "Prava kineska oaza je novobeogradski blok 70. Tamo Kinezi nisu stranci. Njihov je cijeli tržni centar. Njihov je i monopol nad trgovinom robom po koju dolaze trgovci iz svih krajeva Srbije. Ovdje nijedna sitnica, a kamoli nešto što bi moglo donijeti sanjanu im zaradu, ne može ući i prodati se mimo nadzora dvije najmoćnije kineske obitelju u Jugoslaviji - Đeng i Vang", tvrdi beogradski tisak. Kinezi robu uvoze u kontejnerima, a s onima koji pokušavaju uvesti robu "zaobilaznim putem" bez milosti se obračunavaju, tvrde dobro upućeni u međukineske odnose. Jugoslavenska policija, međutim, nema većim problema s Kinezima jer njihovi međusobni obračuni ostaju "iza kineskog zida" i nema vidljivih ili opipljivih dokaza obračuna ili kriminalnih radnji. Za četiri protekle godine službeno su zabilježena samo četiri mješovita jugoslavensko-kineska braka, ali znano je da Kinezi jugoslavenskim "udavačama" nude na desetke tisuća maraka za službeno "da" pred matičarem kako bi regulirali boravak na teritoriju SRJ. Kinezi u SRJ borave na temelju "radne vize" koja im se izdaje na godinu dana uz uvjet da im "gazda" izda potvrdu da rade kod njega. Taj "gazda" može biti i Kinez koji je za samo 5 tisuća uloženih njemačkih maraka dobio dozvolu za otvaranje tvrtke u kojoj je dužan zaposliti najmanje dva jugoslavenska državljana i neograničen broj "drugih", odnosno Kineza. Jugoslavenska uprava carina zatražila je 1999. godine od deviznog inspektora ispitivanje legalnosti "kineskog deviznog puta". Djelomičnom kontrolom je ustanovljeno, posredstvom beogradske "Investbanke", da su kineski trgovci, samo tijekom 1998. godine, iz Jugoslavije "u kešu" iznijeli - milijardu dolara! Kinezi u SRJ, odnosno u "kineskoj novobeogradskoj četvrti", poslije prošlogodišnjih političkih promjena u zemlji bili su "ušutjeli", a dijelom i povukli u strahu da bi ih nova vlast mogla vratiti u domovinu. Poslije kratkog zatišja nakon što su utvrdili da i dalje mogu raditi "u istom statusu", ponovno su se "razmiljeli". (Hina) dkr ii