FRANCUSKA-LE MONDE OD 6.2.01.O AMERIČKOJ POLITICI

FRANCUSKA LE MONDE 6. II. 2001. Washigton ne skriva svoje protivljenje europskoj politici obrane "Nova uprava. Stara poznanstva. Na 37. konferenciji o sigurnosti koja se održavala u Muenchenu od petka 2. veljače do nedjelje 4. veljače okupilo se više europskih ministara vanjskih poslova i obrane, s ministrom obrane Georgea W. Busha Donaldom Rumsfeldom. Njega je pratila skupina članova Kongresa, kako republikanaca, tako i demokrata, poput Johna McCaina, suparnika Georgea W. Busha na izborima za elektore i Josepha Liebermana, kandidata na listi Ala Gorea. Bio je to prvi takav susret nakon američkih izbora, no Donald Rumsfeld koji je bio veleposlanik u NATO-u i ministar obrane za predsjednika Forda, ostavljao je dojam kao da čini dvojac s Henryjem Kissingerom čiji su mnogi prijatelji i učenici u novoj upravi. Govor američkih sudionika o dvjema temama koje su prevladale u raspravi bio je vrlo jasan: s jedne strane, ne žele europsku politiku obrane onakvu kakva je potvrđena na susretu na vrhu u Nici, u prosincu 2000: s druge, odlučili su stvoriti sustav proturaketne obrane, bez obzira na stajalište europskih saveznika, a još manje na stajalište Rusa i Kineza. Pitanje nije hoće li ga, nego kada će ga i kako uspostaviti, rekao je Jo Lieberman. Protivljenje europskom identitetu sigurnosti i obrane (IESD) prati potreban diplomatski oprez. Razlozi koji se ističu uglavnom se ne razlikuju od razloga koje je rabila prethodna uprava u određivanju točnih granica pothvata petnaestorice. Oni su tek odlučnije potvrđeni, a prihvaćaju ih i druge zemlje članice NATO-a koje nisu u Europskoj uniji (EU). Turska koja blokira sporazum o odnosima između EU-a i NATO-a, nada se djelatnijoj potpori iz Washingtona. No nije sama. Kanadski ministar obrane Arhur Eggleton bio je vrlo jasan: 'Nećemo dopustiti, rekao je, da kandska oprema i osoblje koje ju rabi, ne budu pod nadzorom Atlantskog vijeća', drugim riječima pod nadzorom Europske unije, u slučaju europske operacije u koju bi bio uključen NATO. Dodao je da prijedlozi petnaestorice o dogovoru između NATO-a i EU-a 'ne idu dovoljno daleko' i zatražio da strateško planiranje i dalje bude isključivo pravo Sjevernoatlantske organizacije, premda EU želi imati takvu mogućnost. Taj je prijepor izraz NATO-ova, a napose američkog stajališta. SAD ne osuđuje jačanje europskih snaga; čak ih potiče, želeći zbog smanjenja vojnih troškova, ali nastoji da europska politika obrane ne iziđe iz okvira Sjevernoatlantskog saveza i spreman je usprotiviti se svakoj želji za autonomijom. 'Podupiremo napore Europljana koji više ulažu u obranu kako bi potpuno sudjelovali u NATO-u', izjavio je Donald Rumsfeld, ali IESD 'ne smije pokvariti prekoatlantske veze'. Dakle, Amerika je još zabrinuta, unatoč opetovanim uvjeravanjima Europljana. Svi izaslanici petnaestorice koji su nastupili u Muenchenu - uz uglednu iznimku francuskog ministra obrane Alaina Richarda - umanjili su rezultate IESD-a. Nakon Berlina 1996., (kada su Amerikanci prihvatili europski stup u NATO-u), 'nismo učinili ništa drugo, osim što smo slova WEU (Zapadnoeuropska unija) zamijenili s EU', kazao je čak visoki predstavnik za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku Javier Solana. IESD je 'nadopuna NATO-u', a ne suparnik ili zamjena. 'I dalje je prva odluka NATO' (Joschka Fischer, njemački ministar vanjskih poslova). IESD je 'dio NATO-ova strateškog plana' (Gerhard Schroeder). 'Neće biti odvojenih ustanova, ni ustroja za planiranje i za zapovijedanje' (Geoffrey Hoon, britanski ministar obrane). Govoreći o europskoj politici obrane, Alain Richar nije htio rabiti nezgodne riječi, kao što je 'neovisnost', koja je u Nici rasrdila Britance. Ali je vrlo pedagoški obrazložio što su petnaestorica započela. EU - koji 'nije država, nego više od skupa različitih država' - želi dobiti mogućnost da bude politički čimbenik i da može rješavati krize. On tako obogaćuje 'lepezu mogućnosti kojima raspolaže Sjevernoatlantska organizacija'. Zato on mora 'politički samostalno odlučivati i djelovati'. On ne prihvaća 'nekorisno' preklapanje s NATO-om, ali odluke želi donositi sam, u dogovoru sa saveznicima. Tako je Alain Richard tek podsjetio na ono što su petnaestorica odlučila u Helsinkiju 1999. i što su ponovili u Nici. Zašto ne bi otvoreno razgovarali s Washingtonom, a ne ponašali se kao djeca kada ih odrasli uhvate da rade nedopuštene stvari?", piše Daniel Vernet.