DNEVNI PREGLED BR.23 1.2.2001.

RADIO SLOBODNA EUROPE - RFE 31. I. 2001. Zagreb: strane investicije i liberali Prilog Milan Gavrović: "'Strani su investitori potpuno nezainteresirani za Hrvatsku'. To je izjavio ministar gospodarstva Goranko Fižulić na gospodarskom forumu koji je organizirala njegova Hrvatska socijalno-liberalna stranka. Izjava ministra, Goranka Fižulića, koji se nedavno vratio s puta u Aziju, pa je još pun svježih dojmova, odudara od svega što je Vlada dosad govorila hrvatskoj javnosti. Dok drugi ministri, uključujući i premijera Ivicu Račana, u stranim investicijama vide glavno oružje za prevladavanje krize, gospodin Fižulić kaže da nikoga u svijetu ne zanima ulaganje u Hrvatskoj. Dok se Vlada oslanja na Međunarodni monetarni fond, Svjetsku ili Europsku banku, kao i ljubazne komplimente njihovih dužnosnika prilikom posjeta Hrvatskoj, njezin ministar gospodarstva spominje potpunu nezainteresiranost 500 multinacionalnih kompanija. Gdje su Sony, Intel, IBM, Microsoft..., pita. To je dobro zazvučalo u javnosti. Suočavanje s istinom za ljude na vlasti uvijek je bolna operacija. Manje je uvjerljiva akcija koju je najavio gospodin Fižulić. Predstavnici njegova ministarstva razgovarat će s multinacionalnim tvrtkama kako bi ih uvjerili da ulažu u Hrvatsku. I to ne u bilo što, već u izgradnju novih tvornica ili pogona u prerađivačkoj industriji, gdje se otvara najviše novih radnih mjesta. Pitanje je, međutim, zašto strane banke nije nitko morao ni u što uvjeravati, a one su ipak došle u Hrvatsku i pokupovale cijelo hrvatsko bankarstvo? Ili, kako to da su strani trgovački lanci navalili u Hrvatsku, iako ih nitko iz ministarstva nije ništa molio, niti s njima obavljao informativne razgovore? Što bi stranci mogli pitati u tim razgovorima? Samo jedno: koliko mogu zaraditi u novim tvornicama koje bi sagradili u Hrvatskoj. Odgovor je, nažalost - malo ili ništa. HDZ je svojom ekonomskom politikom uništio uvjete za proizvodnju, a pogodovao je trgovini i bankarstvu. Zato u Hrvatskoj nema ulaganja u proizvodnju, iako je štednja u bankama narasla na 14 milijardi maraka. Zašto bi se strancima isplatilo ono što se ne isplati domaćem kapitalu? Nova se vlast još nije odlučila to promijeniti, vjerojatno u strahu od povratka inflacije zbog drukčijih uvjeta privređivanja kojima bi se poskupjeli uvoz i trgovina, a pojeftinili proizvodnja i izvoz. Tražeći rješenje bez pravih promjena, dakle kako da vuk bude sit, a ovce na broju, liberali su se opet dosjetili nekih posebnih pogodnosti koje bi trebalo dati strancima. Stručnjaci su, međutim, odavno upozorili da strani investitori baš to neće. Za njih vrijedi pravilo: u Rimu kao Rimljani. Sve je drugo sumnjivo, nesigurno i opasno." (RFE) NJEMAČKI RADIO - RDW 31. I. 2001. 'Nema više romantike', komentar Gerde Meuer o njemačko-francuskim odnosa pred strasbourški susret "Oni su nekad bili 'tim snova' europske integracije: Helmut Kohl i Francois Mitterand, jamci uspješnog njemačko-francuskog odnosa, koji su obojica političara inscenirali s mnogo patetike i osjećaja. Kohl i Mitterand su bili pokretač Europske unije, ubrzavali su njezin razvoj u teškim vremenima, jer su znali da na velikom projektu Europe obje strane moraju imati jedan, egzistencijalni interes. Pri tome se nisu bojali velike geste - s rukom u ruci simbolizirali su njemačko-francuski savez. Ipak takvi su se odnosi promijenili, pa je i romantika mogla jednog dana otići. Niko danas više ne može zamisliti da kancelar Schroeder i predsjednik Chirac nastupe s rukom u ruci. 'Stanje više nije tako romantično', smatra francuski europski ministar Pierre Moscovici. Ali koliko je duboka pukotina, pitaju se promatrači još od susreta na vrhu Europske unije, održanog u prosincu prošle godine u Nici. Tamo je Francuska ljubomorno upozorila da u okviru reforme Europske unije Njemačka neće imati veći broj glasova u Ministarskom vijeću kao 'velika nacija'. S obzirom na demografske činjenice, a u odnosu na broj stanovnika, bilo bi ispravno da Berlin ima više glasova u spomenutom tijelu, međutim Njemačka se povukla i samim time dobila samopouzdanja i spremnosti na kompromis, čime je ojačala svoju položaj u klubu Petnaestorice, odnosno Europskoj uniji, dok je Francuska sa svojom arogancijom, i tvrdoglavošću, izgubila na širem području. Unatoč tome diplomati obje strane od tada jednoglasno tvrde da su bilateralni odnosi dobri. Iako cijeli svijet sumnja da se iza intimne večere političkog vrha Njemačke i Francuske u alzaškom restoranu poznatom po specijalitetima skriva krizni susret na vrhu, tada je to pogrešno. Bez obzira na sve špekulacije, susret na vrhu u selu Blaesheim kod Strasbourga ima svoj smisao. Nekadašnji romantični odnosi dvije zemlje trebaju novu definiciju. Stanje u Europi se od kraja 'hladnog rata' i njemačkog ponovnog ujedinjenja promjenilo. Njemačka traži novi položaj u temeljnim pravima Europske unije. Ona je ujedno i najveća zemlja Europske unije i ima najjaču monetu. Pariz se boji da bi Berlin mogao ojačati svoju nadmoć. Schroeder želi više integracije, dok Chirac ne želi izgubiti suverenost. Pritom se postavlja pitanje mogu li, ili žele, Berlin i Pariz raditi na zajedničkoj europskoj politici. Odgovor na to pitanje dat će današnji susret kod Strasbourga." Pregled tiska "Pregled pisanja današnjeg njemačkog tiska počinjemo komentarima njemačko-francuskih odnosa. 'Sueddeutsche Zeitung' iz Muenchena bilježi da Europa i njemačko-francuski par moraju što prije razmisliti o svojoj ulozi jer je riječ o identitetu, suverenitetu i stupnju integracije. Pri tome bi obje strane morale jasno izraziti svoje interese jer će u suprotnom nepovjerenje uništiti ono što je dosad postignuto. Možda će se nakon iskrene analize i u njemačkoj postići suglasnost oko ključnih problema bilateralnih odnosa sa susjedima u Europskoj uniji: kako uopće integrirati Njemačku u Europu, koliko će prostora ostati nacijama, a koliko će ga zauzeti federacija, i treba li Njemačkoj uopće ministar vanjskih poslova u europskoj Njemačkoj, pita se 'Sueddeutsche Zeitung'. O njemačko-francuskom susretu na vrhu piše i duesseldorfski 'Handelsblatt'. Prema listu najjasnije se izrazio francuski ministar za europska pitanja Pierre Moscovici: Ne možemo se više svaki dan miriti jer smo se već odavno pomirili. Povijesni temelji njemačko-francuskih odnosa podrhtavaju. I to vidno. No još se ne vidi odgovor na pitanja imaju li posebni odnosi dviju zemalja još nekadašnji smisao i treba li ih i ubuduće njegovati. Sigurno bi se lako moglo zamisliti da Njemačka i Francuska oko različitih pitanja europske integracije traže i različite partnere. Zašto ne bi bila moguća osovina Berlin-London oko pitanja proširenja unije na Istok ili zašto ne bi bila moguća francusko-španjolska kooperacija oko agrarne politike? Bila bi to svakako drukčija Europa; Europa čija je integracija i bila moguća zbog francusko-njemačke bliske suradnje, zaključuje list. Uz tradicionalni susret njemačkog kancelara i francuskog predsjednika ovdašnji tisak komentira i zaključke ministara poljoprivrede zemalja članica Europske unije o uporabi antibiotika u prehrani svinja. 'Neue Osnabruecker Zeitung' piše: 'Ako se uzmu zaključci EU-ministara o općoj zabrani korištenja antibiotika u tovu svinja kao mjerilo, lako je primjetiti da odlučnost za ozbiljnijim promjenama u agrarnoj politici zbog interesa potrošača nije još dovoljno očita. U studenom ove godine Povjerenstvo Europske unije predstavit će prvi prijedlog novih mjera, a onda će trebati četiri-pet godina dok ti zaključci konačno i stupe na snagu. To je ipak predugo razdoblje. Ako su ti antibiotici doista tako sumnjivi kakvim ih se trenutno predstavlja, u interesu potrošača i njihova zdravlja zabranu bi trebalo provesti znatno prije, mišljenja je komentator 'Neue Osnabruecker Zeitunga'. 'Berliner Kurier' analizira prvi nastup nove njemačke ministrice za zaštitu potrošača i poljoprivredu, Renate Kuenast u agrarnom vijeću Europske Unije. Borba protiv zahtjeva kolega iz ostalih zemalja članica često je borba protiv vjetrenjača. Već su se mnogi njemački ministri iz Bruxellesa vratili poraženi, jer su morali odustati od visoko postavljenih ciljeva. Gorku je pilulu sada morala progutati i Renate Kuenast. No ipak pritisak većine nije uspio slomiti i borbeni duh plavokose političarke stranke Zelenih. Prvi je put agrarna Njemačka pokazala svoje novo, samopouzdano lice. Neiskusna ministrica je na svome prvom europskom nastupu suvereno pokazala kako je Berlin, nekadašnji kočničar, sada počeo diktirati tempo, smatra berlinski list." (RDW) FRANCUSKI RADIO - RFI 31. I. 2001. Pregled tiska "U restoranu u alzaškom selu Blaesheimu nedaleko od Strasbourga večeras uz jelovnik na kojem će biti kiseli kupus i guščja pašteta u briošu, predsjednik francuske republike Jacques Chirac, premijer Lionel Jospin i ministar vanjskih poslova Hubert Vedrine, primit će njemačkog kancelara Schroedera i šefa diplomacije Joschku Fischera. Tom događaju današnji francuski tisak posvećuje veliku pozornost. I s razlogom, jer kao što je to pokazao posljednji europski summit u Nici, ne pamti da su još od vremena Pompidou- Brandt odnosi Francuske i Njemačke bili na tako niskoj razini. 'Pariz i Berlin između rastave i pomirenja', naslov je članka objavljenog tim povodom u 'Le Figarou'. 'Liberation' koji francusko-njemačkom summitu posvećuje prve tri stranice govori o velikom pravdanju. Stanje odnosa najbolje rezimira komentar u 'Liberationu': 'Od Maastrichta 1991. dvije se zemlje nisu uspjele dogovoriti ni oko jednog projekta. Na summitu u Bruxellesu 1998. Jacques Chirac nije oklijevao poniziti kancelara Kohla. Bilo je to u pogledu dužnosti predsjednika Europske središnje banke. U ožujku 1999. Chirac je tek izabranom kancelaru Schroederu odbio bilo kakvu mogućnost smanjenja udjela Njemačke u financiranju europskog budžeta. U oba slučaja Njemačka je sagnula glavu, ali nije zaboravila. Račun je naplaćen u Nici. Schroeder je uspio nametnuti njemačke interese bez milosti prema paru Chirac- Jospin', piše 'Liberation'. 'Le Figaro' u rubrici 'Rasprave i mišljenja': 'Bivši njemački i bivši francuski ministar obrane, Volker Ruehe i Francois Leotard, zajedničkim istupom i posebno potpunim slaganjem oko dva velika pitanja, pokazuju da njemačko-francuski odnosi suradnje imaju perspektivu bar kad su protagonisti u oporbi i pod uvjetom da bez prigovora slijede 'velikog brata' s druge strane Atlantika. Sam naslov njihova predloška je rječit - 'Europa i NATO, ista vrata'. Oba bivša ministra zalažu se za prijem Turske u Europsku uniju jer bi se tako 'nagradilo Ankara za desetljeća lojalnog služenja Sjevernoatlanskom savezu', i drugo - Europljani bi trebali razmotriti prijedlog Busha juniora o izgradnji zajedničkog proturaketnog štita. 'Ankara kažnjava Francusku', čitamo u 'Le Figarou', ili još 'Genocid nad Armencima - Ankara igra na kartu oružja' u 'Liberationu'. To su naslovi analiza najnovijeg pogoršanja odnosa Pariza i Ankare nakon što je 18. siječnja francuska nacionalna skupština usvojila zakonski projekt kojim se masakr nad Armencima 1915. godine proglašava genocidom. Na reakciju Turske nije trebalo dugo čekati. Jučer u trenutku kad je zakon objavljen u službenom listu u Parizu, turski premijer Ecevit najavio je temeljnu reviziju francusko-turskih ekonomskih odnosa. To značajnije što je Francuska najveći strani ulagač u Turskoj i jedan od najvećih izvoznika oružja u tu zemlju. List precizira: 'Nakon poništenja ugovora s Alcatelom, Turska je jučer najavila i poništenje ugovora o isporuci oružja u visini od 200 milijuna dolara. Turski bojkot ne ograničava se na oružje. Jučer su dvije francuske tvrtke isključene iz javne ponude za prodaju 315 tisuća tona žita. Uz to na diplomatskom planu šef turske diplomacije doveo je u pitanje francusko posredovanje, zajedno s nekim drugim europskim zemljama, u sporu oko Nagorno-Karabaha, sporu između Armenije i Azerbejdžana koji podržava Turska. Današnji 'Le Monde' najviše pozornosti posvećuje novoj američkoj administraciji, a posebno pitanju izgradnje nuklearnog štita. U članku 'Proturaketni štit - panacea ili kaos', naglašavaju se muke novoga tajnika za obranu Donalda Rumsfelda koji je morao objasniti skeptičnoj, dapače i potpuno suprotnoj svjetskoj javnosti, odluku Amerike da, bez obzira na moguće posljedice, krene sama u realizaciju tog projekta. Pod izgovorom potrebe da se neutraliziraju ofenzivne sposobnosti tzv. banditskih država, američki štit bi, na kraju, mogao u slučaju Rusije i Kine, ali i europskih saveznika, potaknuti potrebu za usavršavanjem oružja za masovno uništenje, a da bi se izigrala američka proturaketna obrana. I kao što Amerika razmišlja o novoj generaciji projektila koji će zamijeniti Minuteman 3 i podmorničkih projektila Trident 2D-5 ili još o poboljšanju, poglavito kad je u pitanju brzina sadašnjih krstarećih raketa Tomahawk, tako i Rusija unatoč budžetskim teškoćama nastavlja razmještanje svih interkontinentalnih raketa Topol-M i razvija program krstarećih projektila s klasičnim i nuklearnim punjenjem KH-101 ili KH-102. Drugim riječima, kao što je uvijek bilo u povijesti ratovanja dijalektika odnosa štit-koplje ostaje nepromijenjena. U 'Le Mondeu' možemo pročitati pismo američkog senatora, demokrata iz države Delaware koji po povratku s Kosova, Srbije i Bosne, kako je sam napisao, i pripisujući sebi 'veliko iskustvo u balkanskim pitanjima', poziva predsjednika Busha da izmijeni svoju politiku u pogledu uloge Amerike na Balkanu. 'Uvođenje demokracije u tom dijelu svijeta i nastavak američkog vodstva u krilu NATO-a ovisi o održanju američke vojne prisutnosti u Bosni i na Kosovu'." (RFI) BRITANSKI RADIO - BBC 31. I. 2001. Pregled tiska "U britanskom političkom i javnom životu u posljednje vrijeme gomilaju se skandali, o čemu opširno javljaju današnji listovi. I dalje se pomno analiziraju sporne okolnosti u kojima je nedavno bio prisiljeno podnijeti ostavku ministar za Sjevernu Irsku Peter Mandelson. Od međunarodnih događaja i dalje najviše pažnje privlače posljedice katastrofalnog potresa u Indiji. No, najviše prostora danas se posvećuje novom skandalu u Britaniji. Naime, posljedicama otkrića da su mnoge britanske bolnice uzimale organe umrlih pacijenata, ponajprije djece, bez znanja i pristanka rodbine, odnosno roditelja, a onda ih davale za medicinska istraživanja ili ih čak samo godinama čuvale u bolničkim depoima. 'The Times' piše da vladina istraga pokazuje kako je više od 100.000 različitih organa uskladišteno u britanskim bolnicama i medicinskim institucijama. Tisuće ljudi sad će, kaže list, vjerojatno pokušati doznati jesu li njihovim umrlima uzeti organi i onda će morati proći kroz agoniju drugog pogreba kako bi sahranili preostale posmrtne ostatke. Desecima godina, kaže se u istrazi, bolnice su ignorirale ili kršile zakon o uzimanju dijelova tijela za vrijeme obdukcije. Liječnici su uzimali dijelove tijela mrtvih pacijenata, uključujući glavu jednog 11-godišnjeg dječaka, a onda ih se rješavali kao da je to klinički otpad i to na način koji bi šokirao javnost kad bi izašao na vidjelo, kaže se u izvješću nakon istrage. Vlada je izjavila da će tražiti kažnjavanje odgovornih za kršenje zakona i obećala je promijeniti propise kako se tako nešto više nikad ne bi moglo dogoditi. 'The Guardian' piše o, kako tvrdi, krizi u Svjetskoj banci. List se poziva na tajni memorandum u kojemu se, navodno, tvrdi da osoblje banke živi u strahu od njezina autokratskog direktora Jamesa Wolfensohna. U trenutku kad se banka suočava s kritikama protivnika globalizacije i desničarskih članova američkog Kongresa, koji traže smanjenje proračuna, memorandum je porazna kritika najveće svjetske razvojne instutucije, piše list. U memorandumu se za Wolfensohna, bivšeg bankara s Wall Streeta, kaže da je odvojen od stvarnosti, da ne tolerira drukčija mišljenja od svojega te da ponižava svoje suradnike pred ljudima izvana. Također se tvrdi da se banka suočava s proračunskom krizom, zbog čega su u opasnosti radna mjesta, kaže među ostalim 'The Guardian'. 'The Daily Telegraph' osvrće se na izjavu britanskog generala Grahama Messervy-Whitinga, koji kaže da će europski kontingent za brze intervencije konkurirati NATO-u kad bude potpuno opremljen. General Messervy-Whiting je šef novog Vojnog stožera EU-a. On kaže da će europske snage, koje će imati 60.000 vojnika najprije obavljati humanitarne zadaće koje se NATO-u ne sviđaju, poput pomoći prilikom prirodnih katastrofa i evakuacije građana, a onda će postupno prijeći na ambicioznije operacije slične onima kakve je NATO obavljao u Bosni. General kaže da će u tom trenutku EU i NATO morati ozbiljno razgovarati o tome što će tko činiti. 'The Independent' piše o pokušajima Francuske i Njemačke da učvrste strateško partnerstvo koje je u posljednje vrijeme na kušnji, na današnjem sastanku na vrhu u Strasbourgu. Jaljaju se znakovi da dvije strane žele izgladiti svoje razlike i obnoviti osovinu iz 80- ih i početka 90-ih godina. Taj se susret održava nakon susreta britanskog premijera Blaira s njemačkim kancelarom Schroederom, pa će britanska vlada u tome vjerojatno vidjeti udarac svojim ambicijama da uspostavi tješnje veze s Francuskom i Njemačkom. No, francuski i njemački službenici odvraćaju kako se time samo potvrđuje stvarnost, jer dok je Britanija izvan tzv. 'eurozone' poticaji za europsku politiku moraju dolaziti iz Pariza i Berlina, zaključuje list". 'The Guardian' još piše o jučerašnjim sukobima stotina Albanaca s francuskim vojnicima iz sastava mirovnih snaga u Kosovskoj Mitrovici i kaže kako je to najgore nasilje u tom gradu u proteklih nekoliko mjeseci. Nasilje je izbilo nakon pogibije jednog 15- godišnjeg Albanca u bombaškom napadu u srpskom dijelu grada. I službenici UN-a očekuju nove probleme uoči subotnjeg obilježavanja godišnjice pogibije 6 Albanaca koje su u njihovim domovima ubile srpske bande. Šef uprave UN-a u Mitrovici, Tony Walch, tvrdi da su sadašnje nasilje izazvale skupine Srba u sjevernom dijelu grada koje su, kako kaže, željele iskušati novu brigadu KFOR-a koja je onamo stigla. On je pritom mislio na subotnji incident u kojemu je jedna skupina Srba pucala na francuske vojnike koji su pokušavali zaštititi dva Albanca od napada". (BBC) BELGIJA LE SOIR 31. I. 2001. Novi slučajevi raka u belgijskih vojnika "Nismo otkrili nikakvu neuobičajenu bolest koja bi bila povezana s Balkanom, ustvrdio je prije petnaest dana ravnatelj belgijske zdravstvene službe general Van Hoof, predsjednik NATO-ova Liječničkog odbora (Comeds). Bilo je to nakon sjednice Comedsa na kojoj je zaključeno da, kako sada stvari stoje, balkanski sindrom od kojeg boluju veterani koji su služili u bivšoj Jugoslaviji, ne postoji. Prije tri mjeseca, belgijska je vojska tvrdila da se svaki peti vojnik koji je služio na Balkanu žali na različite tegobe. Sredinom siječnja je ministarstvo obrane priopćilo da je nakon boravka u bivšoj Jugoslaviji od raka oboljelo devet vojnika. Petorica su umrla. Svi se prijavljeni slučajevi tiču plavih kaciga iz Bourg-Leopolda koji su 1995. bili u Dardi i u Belom Manastiru, u Baranji, u istočnoj Slavoniji (Hrvatska). Danas doznajemo da je od raka oboljelo još šest veterana iz istočne Slavonije: ovaj put svi pripadaju 12. pješačkoj postrojbi stacioniranoj u gradu Spa i svi su od 1992. do 1994., jednom ili više puta, boravili u Dardi i u Belom Manastiru. Darda je na jugu Baranje. Tu su od travnja 1992. do listopada 1997. belgijski vojnici iz Belbata boravili u dvorcu koji su gađali Srbi i Hrvati, možda i kemijskim oružjem. U blizini je bila tvornica kemijskih proizvoda gdje se, prema nekim mišljenjima, tijekom rata skladištilo kemijsko oružje. Riječ je o silosu za žito, kaže belgijska liječnička ekipa koja je prošle godine posjetila mjesto kako bi uzela uzorke, čija analiza nije dala nikakve rezultate. Vojnici iz Bourg-Leopolda oboljeli od raka rekli su da su spavali u blatu, u podrumu dvorca, kada je granatiran 1995. Poslije je jedan od njih (sada pokojni) primijetio osip po rukama. 'Obaviješteni smo o tomu u ponedjeljak, kaže dr. Alain Vilet iz ureda za obranu. U Spau imamo tri različita slučaja raka s točno utvrđenom dijagnozom: leukemija, sarkom kostiju i rak debelog crijeva. Imamo i dva potencijalna slučaja raka (čvorići na štitnjači) i jedan nekancerozni benigni tumor (u visini štitnjače). Dvojica tih vojnika u dva su navrata boravila u Dardi. Druga trojica bila su tu na zadatku u trajanju od četiri mjeseca. Šesti je boravio u Belom Manastiru. Kod novih slučajeva provest ćemo pretrage, proučiti povijest bolesti i provesti usporedna istraživanja. 'Kada dobijemo potvrdu od odbora za praćenje, zatražit ćemo od dotičnih vojnika - koji su svi medicinski zbrinuti i čije stanje u ovom času zadovoljava - da pristanu na 'screening', dodaje dr. Vilet. Pukovnik Thierry Babette, zapovjednik 12. pješačke postrojbe, znao je da trojica njegovih ljudi imaju rak. 'U jednom se slučaju bolest pojavila prije prve misije u Slavoniji, dodaje, rekavši kako je u ponedjeljak obaviješten da liječnička udruga započinje istragu o drugim slučajevima'", piše Rene Haquin. FRANCUSKA LE FIGARO 31. I. 2001. Pariz i Berlin između rastave i pomirbe "Čini se da je francusko-njemački par pred raskidom. Kao kod svake rastave, uzalud je govoriti tko je kriv. Umor od zajedničkog života i želja za otkrivanjem novih vidika podmuklo nastavljaju svoj podrivački posao. Francuska i Njemačka žele i dalje biti pokretači u izgradnji Europe, ali jedna drugoj predbacuje da je izvor nesporazuma i sve većeg nerazumijevanja. Nijemci imaju dojam da su Francuzi teška srca prihvatili njihovo ujedinjenje. Večeras dvije zemlje imaju prigodu reći Europi u lice da je, unatoč prividu, njihov savez još čvrst. Bračna će se scena dogoditi iza zatvorenih vrata, bez točno utvrđena dnevnog reda. Razgovarat će se o prijepornim temama, bar se nadamo. Na prvom je mjestu poziv Gerharda Schroedera da se 'preispitaju' francusko-njemački odnosi. Francuzi žele znati što kancelar pod tim misli. Nijemci se pitaju jesu li Jacques Chirac i Lionel Jospin na istoj valnoj duljini i, ako jesu, kamo žele povesti Europu. Hoće li dvije strane napokon riješiti nesporazum? Korijeni svađe su duboki. Sežu u 1989., a pothranjivao ih je osjećaj Nijemaca da su Francuzi nerado prihvatili njihovo ujedinjenje i strah Pariza od moćne Njemačke u srcu ujedinjene Europe. Neće li Berlin iskoristiti proširenje na istok kako bi nametnuo svoj europski obrazac? Ogorčenje, koje se u početku skrivalo iza snažne osobnosti bivšeg kancelara Helmuta Kohla, čije je europsko opredjeljenje bilo protuteža pojavi novog njemačkog nacionalizma, pokazalo se nakon izbora Gerharda Schroedera 1998. Čim je došao na vlast, socijaldemokratski čelnik zatražio je da se s Njemačkom, najbogatijom i najnapučenijom državom u Uniji, postupa kao s 'normalnom' zemljom. Bio je to težak udarac za Francusku koja je bila sklona sebe vidjeti kao glavu obitelji. Dakako, kad su posrijedi francusko-njemački odnosi, pretjerivanja su uobičajena. Kad par uspješno ide naprijed, dvije zemlje optužuju da žele stvoriti direktorij kako bi vladale Europom. Kada dođe do zastoja, bez razmišljanja se kaže da je europski motor u kvaru. No, susret Europskog vijeća u Nici u prosincu 2000., dokazao je da bez francusko-njemačke sloge izgradnja Europe uzmiče pred sebičnošću pojedinih država. Francuski su čelnici, povrijeđena ponosa, vrlo teško podnijeli napade na 'njihov' sporazum kojemu se zamjera očit nedostatak ambicije. Zapravo, Njemačka i Francuska su u Nici, više ili manje, postigle ono što su htjele. Susret na vrhu koji je imao osrednje teme, bio je ponajprije žrtva nespretnog tumačenja. Ambicija Nice nije bila da izgradi idealnu Europu, već samo da omogući proširenje na dvanaestak novih država članica u sljedećih deset godina. Izazov je uglavnom prihvaćen. Berlin je sačuvao obraz, jer je prihvaćen njegov zahtjev za pokretanje nove reforme ustanova u 2004. Otvara se golemo polje rada. Petnaestorica su odlučila da će ograničiti ovlasti Unije, država članica i njihovih područja, da će se dogovoriti o statusu europske povelje o temeljnim pravima, da će pojednostavniti europske ugovore i utvrditi ulogu parlamenata pojedinih država u izgradnji Europe. Preuzevši inicijativu u Nici, Nijemci su ostavili dojam da žele predvoditi raspru o reformi Unije. Na to ih potiču Laenderi (savezne pokrajine) koje žele u svoju korist smanjiti ovlasti Bruxellesa. Francuzi su se uzrujali zbog njemačke ofenzive. Joschka Fischer već je rasrdio Pariz, kada se u svibnju 2000. javno očitovao za 'federaciju nacionalnih država', za koju se zauzimao Jacques Delors. Nekoliko mjeseci kasnije, Hubert Vedrine će upozoriti na kušnju da se ide u stopu za 'neodgovornim vođama'. Schroedera za to nije briga. Tek što se stranica iz Nice okrenula, on već poziva Pariz da razmisli o 'ustavnim temeljima' Unije. Poziva Francusku i Njemačku da 'odlučno' rade na političkoj integraciji Europe. Čini se da se Nijemci brinu kako ne bi odveć povrijedili Francuze. 'Svaki pokušaj da se Francuska izolira, imao bi kobne posljedice', upozorio je Joschka Fischer. 'Ne možemo si dopustiti da prijeđemo crvenu crtu iza koje bi europska Njemačka postala njemačka Europa'. U Parizu šute. Kohabitacija ne daje puno mjesta popustljivosti, napose s približavanjem izbora 2002. U Elizejskoj palači, kao i u Quai d'Orsayju, ističu da ne treba žuriti, jer je sljedeći veliki europski susret planiran za 2004. Jacques Chirac podsjeća da je već prošle godine u Bundestagu zacrtao glavne smjernice svoje predodžbe o Europi. U Matignonu oklijevaju. Europski govor koji je Lionel Jospin trebao održati u siječnju, odgođen je za razdoblje nakon općinskih izbora. U međuvremenu, premijer je poslao ministra za europska pitanja Pierrea Moscovicija da ga zastupa. Ovaj se potonji u prošlu subotu očitovao za europski Ustav. 'Siguran sam da bi taj temeljni dokument bio koristan, politički važan i da bi dostojno odrazio zajednički projekt', izjavio je na sastanku u Aix-la-Chapelle. Ministar je predložio da se 'politički uzdignu' tri sastavnice europskog institucijskog trokuta, Povjerenstvo, Vijeće i Parlament. Čini se ipak da su Francuzi tomu skloni, jer je 55 posto njih, prema nedavnom istraživanju, sklono federalističkim zamislima. Na koncu, što žele Francuska i Njemačka za Europu? Ako ništa drugo, euro ih prisiljava da zajedno idu naprijed. Sljedeća je etapa institucijskog razotkrivanja predviđena za prosinac: Belgija, koja će tada predsjedati Europskom unijom, želi da se na susretu na vrhu u Laekenu donese izjava koja će pripremiti veliki susret 2004. Večerašnja bi večera mogla bar pomoći da se raspra organizira. Očekivati više bilo bi pretjerivanje", piše Luc de Barochez. NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 31. I. 2001. Davos - Porto Alegre 1:0 "Industrijalci i političari koji su se ovih dana sastali na svjetskom gospodarskom forumu u Davosu, slijede zajednički interes: očuvanje svojih unosnih djelatnosti. To je temelj koji drži na okupu. I golema prednost ispred svih onih koje obično nazivaju 'protivnicima globalizacije'. Sve te sindikaliste, zaštitnike okoliša, seljake, maoiste, kršćane, marksiste i gerilce koji su otputovali na svjetski socijalni forum u brazilski Porto Alegre, ujedinjuje samo to što su protiv globalizacije. Izvan toga sudionici dijele izrazito različite interese, djelomično čak suprotne. Tu južnoameričke seljačke udruge promiču da poljoprivredna proizvodnja za domaće tržište ima prednost. Istodobno razvojne udruge kritiziraju da Europska unija napokon mora svoje tržište otvoriti poljoprivrednim proizvodima iz Južne Amerike. Kritički ekonomisti raspravljaju o mogućnostima kako regulirati financijska tržišta dok drugi sudionici ne žele prihvatiti ni 'ukroćeni' kapitalizam nego zahtijevaju posve drukčiji sustav. Neke zasvrbe šake čim vide McDonaldsov izlog a drugi odbijaju svaki oblik nasilja. Karakteristična je odluka da se ne sastavi zajednička zaključna izjava, zbog straha da bi 'netko bio isključen' - ili da će dobiti tek nekoliko mekih općih mjesta. Karakteristično je također što su posljednjih dana trošili vrijeme na rasprave o temama foruma iduće godine. Tako uistinu ostaje dojam koji su organizatori željeli izbjeći: novi Woodstock, simboličan događaj bez spomena vrijednih posljedica. Šteta, velika šteta. Jer zamisao 'Porto Alegre' - ne prosvjed, nego konstruktivni prijedlozi za poboljšanje - bila je i jest besmislena. I daje povoda nadi da će neoliberalna era ipak jednoga dana završiti. No kraj još nije na vidiku. Uz sve objavljeno 'razumijevanje za globalizaciju', sudionici susreta svjetskog gospodarskog foruma u Davosu 'na rubu su susreta' oglasili novi krug svjetske trgovine. A to znači: globalizaciju treba nastaviti. 1:0 za Davos", piše Katharina Koufen. SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 31. I. 2001. Američka nenadzirana granica "Zračne su snage nedavno napravile pravodoban korak prema pripremi za ratovanje 21. stoljeća i ispitale ranjivost američkih vojnih satelita u zamišljenom budućem sukobu. Sjedinjene Države su ovisnije o satelitima od bilo koje druge države - u komercijalnoj uporabi kao i u nadzoru vojnoga kretanja i obavještajnom djelovanju. Čuvanje tih svemirskih sustava od raznih oblika napada ključno je za očuvanje vojne snage države. Na sreću, za to se posebno brine Donald Rumsfeld, koji je predsjedao stručnim povjerenstvom za to pitanje, neposredno prije nego što je imenovan za ministra obrane. S njegovim vodstvom Bushova će vlada vjerojatno biti ozbiljno zainteresirana za zaštitu američkih vojnih svemirskih sustava. No ciljevi administracije moraju biti isključivo obrambeni. Washington nema interesa u pretvaranju svemira u poprište borbe. Američka vojna nadmoć velik dio svoje dominacije duguje onom što obrambeni planeri nazivaju informacijskim bojnim poljem. Koristeći konstelaciju vojnih i civilnih satelita i računala na zemlji te postaja za praćenje, zapovjednici u Pentagonu često mogu viriti kroz poslovičnu ratnu maglu. Mogu pratiti kretanje neprijateljskih snaga, štititi američke vojnike od opasnosti i vrlo točno navoditi napade bombama i projektilima. No te su mogućnosti krhke. Satelite za globalno navođenje koji vode američke projektile prema cilju može se onesposobiti. Obavještajni i komunikacijski sateliti podložni su i ometanju i krađi podataka. Satelite se može gađati projektilima ili zaslijepiti laserom. Postaje za praćenje na zemlji mogu biti napadnute, a vješti hakeri mogu provaliti u njihove računalne sustave. Nedavna vježba zračnih snaga upozorila je na neke od tih slabosti. Ona je simulirala napade koji mogu onesposobiti zemaljske postaje, računala ili zaslijepiti satelite za fotografsko izviđanje. Pentagon je već poduzeo važne korake za zaštitu vojnih satelita. Budući sateliti bit će opremljeni posebnim napravama protiv ometanja. Osjetljive vojne komunikacije šifrirane su i šalju se odvojenim kanalima kako bi se izbjeglo piratstvo. Izviđačke slike najvećeg uvećanja napravljene iz svemira, kakve su najkorisnije u vojnom ciljanju, nisu dostupne za komercijalnu uporabu, mada manje detaljne slike sada prodaju privatne tvrtke. U slučaju mogućeg laserskog napada, mogu se zatvoriti blende na osjetljivim optičkim sustavima nekih satelita. Ti su koraci ispravni, uz stalno istraživanje novih načina zaštite satelita. Pentagon bi isto tako morao pratiti aktivnosti mogućih neprijatelja na tom području. Jednog dana svemir može postati vojno bojno polje. Washington se mora pripremiti za taj dan, ali ne mora ništa činiti da bi ga požurio." LOS ANGELES TIMES 31. I. 2001. Obvezna je pravda za Miloševića "Zapadne su vlade dale novom jugoslavenskom vodstvu široku potporu, tiho pomažući tijekom izbora prošle jeseni, ukidajući gospodarske sankcije protiv Beograda i dajući milijune dolara pomoći. Cilj je bio da se Jugoslavija poslije Miloševića opet postavi na noge i da joj se pomogne vratiti u međunarodnu zajednicu. Zauzvrat se očekivalo da će novi jugoslavenski predsjednik Vojislav Koštunica bar poštovati obveze prema međunarodnim institucijama i predati bivšeg predsjednika Slobodana Miloševića i druge osumnjičene UN-ovu sudu za ratne zločine. Koštunica, međutim, odbija surađivati s Haaškim sudom, igrajući na nacionalističke osjećaje koji se protive 'kolektivnom kažnjavanju' Srba i skrivajući se iza ustavne zabrane izručivanja. On i drugi u njegovoj koaliciji žele da se Miloševiću sudi na jugoslavenskom sudu i samo za njegove brojne financijske zločine. Koštuničini argumenti možda se sviđaju ekstremnim nacionalistima, no ispitivanja javnog mišljenja pokazuju da većina Srba osjeća kako svrgnuti diktator mora odgovarati ne samo za korupciju nego i za ratne zločine, ako Srbija želi jasno raščistiti s prošlošću. Neki članovi Koštuničine vladajuće koalicije, uključujući srpskog ministra pravosuđa Vladana Batića, najavljuju neizbježnost predaje Miloševića i drugih optuženih za ratne zločine, te kažu da vlada to mora što prije ispuniti. UN-ova tužiteljica za ratne zločine Carla del Ponte svjesna je političkih rizika prevelikog pritiska na jugoslavenske navodne reformatore. No, iako spremni na pogodbu s Beogradom, uključujući i seljenje suda u Srbiju, Sud i zapadne vlade ustraju na suradnji i dobivanju dokumenata te na uhićenju osumnjičenih. Vlada SAD-a kazala je da će odgoditi pomoć te da će se protiviti davanju međunarodnih fondova za razvoj Beogradu ako Koštunica do kraja ožujka ne ispuni obveze. Za zapad ne može biti normalnih odnosa sa Srbijom bez potpunog iznošenja zločina koje je počinio Miloševićev režim u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu devedesetih godina i kažnjavanja glavnih počinitelja. Koštunica zaslužuje priznanje za suradnju s NATO-om u nadzoru kosovske granice i suzdržanom odgovoru na napade kosovskih Albanaca. No on mora poštivati UN-ove rezolucije i privesti Miloševića pravdi." ITALIJA LA STAMPA 31. I. 2001. Kako, kada, zašto? "I to se moralo dogoditi u Danteovoj (i Machiavellijevoj) domovini: da se politička rasprava zažari oko election daya, nakon svađa o gay prideu i filibusteringa oporbe u pogledu izbornog zakona. Ništa novo u zemlji u kojoj se svaki stranački skup naziva convention, i gdje čak i obrazovni program državne televizije nosi naziv RAI Educational; no kod građana ipak ostaje poneka dvojba. Što, dakle, znači election day? I čemu služi taj egzotični izraz? U Sjedinjenim Državama se njime sa sigurnošću utvrđuje sastanak na biralištima: točnije to je utorak nakon prvog ponedjeljka u studenom četvrte godine od posljednjeg izbora predsjednika. U Italiji, naprotiv, ništa nije nesigurnije od isteka izbornog mandata, i štoviše, svaki se istek mandata pretvara u ispriku za sukob dviju strana. No tema nadmetanja već je gotovo potrošena, s obzirom na to da su ispitivanja javnog mišljenja proglasila pobjedu Berlusconija i njegovih saveznika. Budući da je već odlučeno 'za koga' glasovati, sukob se premjestio na pitanje 'kako' glasovati i izazvao muke oko reforme izbornog zakona, a s tog se pitanja prešlo na pitanje 'kada' glasovati, odnosno na zlosretni dan izbora. Samo jedan dan za i parlamentarne i lokalne izbore? Ili dva različita izborna termina, u inat election dayu? U stvarnosti u sretnoj Americi election day uopće nije gomilanje svih različitih glasovanja. To bi ionako bilo nemoguće: tamo Kongres traje dvije godine, predsjednik 4, Senat 6. Što se tiče guvernera, o njima odlučuju zakoni pojedinih država. Sve u svemu različiti izborni sustavi, s različitim vremenima. Zašto? Kako bi se što bolje jamčila podjela vlasti, vladanje bilo koje demokracije, stare ili suvremene. Drugim riječima, kako bi se postiglo to da tijela vlasti budu različita (i da se međusobno uravnoteže) ne samo po funkciji koju obnašaju, nego i radi njihovih različitih potvrda iz naroda. A ta je potreba živa i u odnosu na naš slučaj: kad bi, zapravo, zastupnici i gradonačelnici bili izvučeni iz jedinstvene izborne juhe, federalizam o kojemu se toliko govori mogao bi se u njoj utopiti, mogao bi izgubiti svoja posebna obilježja. Eto, dakle razloga za podjelu parlamentarnih od lokalnih izbora. Potom, naravno, postoji i strah da bi se birači mogli zbuniti sa sedam listi koje moraju ubaciti, no bar smo na to mi Talijani cijepljeni, jer smo na referendumu 1995. dobili 12 listi. Osim ako election day nije zapravo protuotrov za slab odaziv na glasovanje koje se ponavlja na svakim izborima. Uostalom, kad se već utvrdilo za koga, kako i kada glasovati, birač si mora ostaviti i posljednje pitanje: 'zašto' glasovati", piše Michele Ainis. Šerif kojega progoni zakon "Nemojte se bojati: neće biti recesije a gospodarstvo SAD-a i dalje će biti snažno. 'No pripazite', upozorava Bill Gates, 'nastupit će možda pad - dulji i dublji nego što se vjeruje'. 'New Economy' je snažna i trajat će, uvjerava vlasnik Microsofta: u sljedećih pet godina tehnologija će nas iznenaditi više nego u posljednjoj četvrtini ovoga stoljeća, kad je Microsoft bio samo jedan neuredan 'band' čupavih u jednoj hali na zapadnoj obali. No pripazite: revolucija ima granicu. 'Samo radite kod kuće', moto je za zaposlenike Microsofta, 'ali tek kad ste ovdje u uredu odradili svojih 50 sati tjedno?'. William Gates III., zvani Bill, jučer je u Rimu predstavio novo lice 'New Economy': grubog sustava u kojemu prevladavaju čvrsti ljudi. Naravno, još ima mjesta za sanjare Mreže, za najsretnije pojedince izvan pravila koji su izazvali carstvo softwarea u Seattleu. No burzovni pad presudio je iluzijama: za razliku od stock optionsa vrijednih milijardi 'u ovom razdoblju, umjesto da gubimo osobe, imamo ljude koji nam se, kad su stvorili nove tvrtke, vraćaju jer kažu da je vani teže'. Nakon vremena utopije, došao je trenutak uzmaka: nesputane se ideje sada kanaliziraju na razini institucije i tvrtke. I tko to može činiti bolje od tisuća softwareskih stručnjaka koji slažu Microsoftove programe, dok Bill nastoji proširiti mrežu saveza što pokriva svaki komunikacijski sustav, od palm-pilota do mobitela, od osobnog računala do digitalne televizije? Neki su, antitrust povjerenstva i sud, posumnjali da se iza djelotvornosti digitalne tvornice skriva sablast monopola. No vrijeme će, uvjerava Gates, presuditi tim tumačenjima i osigurati Microsoftu 'razumnu' presudu. Zaslugom Bushova imenovanja? Predsjednik s tim nema veze (ne valja sumnjati u neovisnost američkog pravosuđa). Ali sigurno ima ozračje koje vlada s druge strane oceana: ulaganja su predodređena na pad, naziru se teške godine u kojima će biti važni kapital, čvrsti živci i sposobnost da se pred divljom kreativnošću postave pravila. A za ulogu šerifa na Netu nitko se ne čini prikladnijim od velikog Billa, najbržeg softwarea Zapada. Poglavito ako se poderati antitrust 'nagrada s tjeralice'?", piše Ugo Bertone. AUSTRIJA DER STANDARD 31. I. 2001. Novo razmišljanje u Beogradu "Multietnička i demokratska zajednica u kojoj se poštuju ljudska i manjinska prava: tako srpski podpredsjednik vlade Nebojša Čović opisuje cilj mirnog rješenja sukoba u južnosrpskoj tampon zoni prema Kosovu. Pri tomu Beograd želi postupiti u tri etape: najprije suglasnost o nenasilnom uređenju bez promjena granica i posebnog statusa za prijeporno područje, integracija nastanjenih Albanaca uz puno očuvanje njihovih ljudskih prava. Zatim postupno razvojačenje područja i kao treće izgradnja gospodarstva i obnova političkih i društvenih struktura u nedovoljno razvijenoj graničnoj regiji. Ti tonovi koji dolaze iz Beograda posve su novi i na stanovit se način razlikuju od dosad poznatog držanja novog jugoslavenskog predsjednika Vojislava Koštunice. Susretom sa svojim prethodnikom Slobodanom Miloševićem i njegovo strogo odbijanje da ga kao optuženog za najteže ratne zločine izruči UN-ovu sudu, Koštunica je pojačao sumnje u dobru volju da uistinu prekine s prošlošću. Za mnoge Srbe Koštunica utjelovljuje tako reći nacionalizam s ljudskim licem koji ih pošteđuje neugodnog obračuna s najnovijom prošlošću. Ta je nada varljiva i što duže se održi, to će biti teža integracija Jugoslavije u europske strukture. No Koštuničino stajalište, kako je poznato, odavno ne dijele svi u novom političkom vodstvu Srbije i Jugoslavije. Prijedlozi rješenja za južnosrpsko granično područje imaju posve jasan umjeren rukopis. Da je Beograd postupao po tim maksimama kad je kosovska kriza postala akutnom, ne bi došlo do NATO-ovih napada. Albanski borci 'oslobodilačke vojske Preševa, Medveđe i Bujanovca' imaju očito istu strategiju kao nekad OVK na Kosovu: povećan broj napada na srpske snage sigurnosti koji izazivaju jače napade jugoslavenske vojske i koji bi zatim trebali izazvati međunarodnu vojnu intervenciju. Pri tomu treba znati da je OVK nastao tek kao posljedica potpune nepopustljivosti Miloševićeva režima prema političkim zahtjevima kosovskih Albanaca koje su do tada iznosili samo mirnim sredstvima. Milošević je upao u kosovsku zamku. Njegovi su nasljednici čini se prepoznali zamku koja ih čeka na jugu Srbije. Problem su iznijeli čak i pred UN-ovim Vijećem sigurnosti - i ojačali svoj položaj. To može koristiti vjerodostojnosti novog razmišljanja u Beogradu samo ako poslije općih prijedloga podpredsjednika vlade Čovića uslijede posve konkretne ponude albanskom stanovništvu južne Srbije", zaključuje komentator Josef Kirchengast. RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 31. I. 2001. Neovisnost prema vremenskom rasporedu "Svi napori zapadnih diplomata koji uvjeravaju crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića da odustane od neovisnosti i da ne ruši jugoslavensku federaciju, čine se uzaludni. 'Naš je cilj da budemo izravno zastupljeni u svim međunarodnim organizacijama, počevši od Ujedinjenih naroda. Ni na kakav drugi oblik saveza sa Srbijom nećemo pristati', izjavio je crnogorski vođa, dočekujući u Podgorici skupinu zapadnih novinara. Đukanović je iznimno jasno izrazio svoje nakane. Njegove riječi ne mogu se dvojako tumačiti. Ako Crna Gora bude članica UN-a, jedinstvena će Jugoslavija prestati postojati. Tomu i teže vlasti u Podgorici. I, kako se pokazalo, nikakvi razlozi sugovornika iz Amerike i Europe ne mogu ih prisiliti da promijene mišljenje. Suzdržanost Zapada prema zamisli o crnogorskoj neovisnosti lako je protumačiti. Nakon svrgnuća režima Slobodana Miloševića, Beograd više nije 'neprijatelj broj jedan'. Više nema smisla igrati na 'crnogorsku kartu' u borbi sa srpskim nacionalizmom. Zapad nije zaniteresiran za slabljenje sadašnjeg jugoslavenskog predsjednika Vojislava Koštunice. A odlazak Crne Gore ne bi samo oslabio njegovu vlast, nego bi poremetio i krhku ravnotežu koja je uspostavljena na Balkanu. Ako se Crna Gora odvoji od Srbije, zemlja imenom Jugoslavija zapravo će prestati postojati. To znači da će biti još teže riješiti kosovsko pitanje i uvjeriti Albance da bar formalno ostanu u istoj državi sa Srbima. Đukanović pozorno sluša sve te razloge, ali radi po svome. Republika neizbježno ide k neovisnosti. I dok je prije zamisao o izlasku iz Jugoslavije podupiralo manje od polovice Crnogoraca, danas je za odvajanje, prema zadnjim istraživanjima javnog mišljenja, 55 posto stanovnika ove republike. Opirući se na mišljenje sugrađana, Đukanović slobodno može zanemariti preporuke Zapada. Ako referendum o samoodređenju bude jasan, pošten, bez prijevare, međunarodna zajednica morat će priznati njegove rezultate. Inače će morati priznati da ima dvostruka mjerila: ispada da Slovenci i Hrvati imaju pravo o svojoj sudbini odlučivati na referendumu i odvojiti se na temelju očitovanja narodne volje, a Crnogorci ne. Plan izlaska Crne Gore iz Jugoslavije već je utvrđen. Đukanović se najprije dogovorio s predstavnicima glavnih stranaka u republici da će se 22. travnja održati izbori za parlament. To će biti svojevrsna provjera, lakmusov papir. Ako pobijede pristaše predsjednika koji se otvoreno očituju za neovisnost, referendum o samoodređenju organizirat će se vrlo brzo. 'Do konca lipnja', obećavaju u Đukanovićevu okružju. A već u ljeto 2001. na zemljovidu Europe možda se pojavi nova suverena država Crna Gora sa šesto pedeset tisuća stanovnika", piše Maksim Jusin. SLOVENIJA DELO 31. I. 2001. Slovenska igra na autogol "Predstavnici štediša u nekadašnjoj zagrebačkoj podružnici Ljubljanske banke zagrebački odvjetnik Milivoje Žugić i poduzetnik iz Opatije Božidar Vukasović pišu pisma i šalju ih na sve moguće adrese. Kako je jučer izvijestio naš zagrebački dopisnik, zbog navodno nezakonitoga postupka slovenske vlade pri 'saniranju' dugova 'stare' LB i utemeljenja NLB nadasve su se ozbiljno pritužili i izaslanstvu povjerenstva EU-a u Zagrebu i Ljubljani te glavnom pregovaraču za Sloveniju Garciji Lombarderu. Priča bi zbog osjećajne i financijske pogođenosti obojice predstavnika i nekoliko tisuća prevarenih hrvatskih štediša (birača) koji ih odano slijede, mogla biti rubna i nevrijedna ozbiljne diplomatske pozornosti. Nešto poput Jorasove perilice rublja. Ako u podtonu ne bi dakako skrivala tihu usklađenost sa stajalištima hrvatske diplomacije i posve ozbiljne pritiske na Banske dvore da zbog tri glavne prijeporne teme između država - LB, NEK i granica na moru - pokušaju podmetnuti klip slovenskom uključivanju u Europsku uniju. Ako sjećanje ne vara, i s Italijom se - isto smo tako predugo oklijevali i čekali odgovarajuću vladinu kombinaciju s kojom bi se moglo lakše zaigrati europski - počelo zaplitati na sitnicama kakve su talijanske mirovine i kućice na Primorskom a svršilo s Oglejom. A i sa susjednom Austrijom stvari se već neko vrijeme razvlače na sličan način. Strah da se poslije dugotrajnog odguravanja problema i bezbrojnih propuštenih prilika sada na posljetku otvara i treća susjedna fronta, čini se dakle opravdanim. Manevarskog prostora za uzmak i zavlačenje sve je manje zbog lani u Nici potvrđenog europskog rasporeda, a zakašnjeli protunapad mogao bi brzo srušiti sve one moguće temelje za kompromis na kojima se susjedi nisu znali sporazumjeti - unatoč srodnoj sudbini osamostaljenja, istim europskim ambicijama i dugogodišnjem međusobnom poznavanju, napokon ni unatoč objema razumljivoj osuđenosti na susjedstvo. Ima li dakle smisla unedogled se prepirati o granici koja će sutra ili najkasnije preksutra ionako biti europska i opet je (kao nekad) tako reći više neće biti? Isplati li se uistinu igrati na argumente tko će biti bliže EU i NATO-u i uzajamno se zamjerati u korist trećega koji nikad u povijesti nije bio pravi prijatelj ni jednoj ni drugoj strani? Zar Zagrebu i Ljubljani zbilja nije jasno da su se stabilizacijskim sporazumom za jugoistočnu Europu okolnosti promijenile, da je važna samo kooperativnost i da je cijeli smisao približavanja euroatlantskim organizacijama ponajprije stabilizacija (ili opkoljavanje i izolacija) jezgre nestabilnosti na poluotoku? Zar slovenski i hrvatski pregovarači nisu svjesni da je to dakle dugoročni projekt u kojem su sitničave međususjedske igre beznačajne? A i besmislene i štetne. Ponajprije za sitničare. To vrijedi i za Hrvatsku kao i za Sloveniju koja se svojom taktikom odgađanja i čekanja možda našla čak u težem položaju nego što je bila u doba Tuđmanova jednoumlja kad se od nemirnoga susjedstva još mogla odvojiti nekim odlučnim potezom (ako je bila kadra) i tada još primjetnom europskom prednošću. Sada je naime prisiljena igrati europski i defenzivno. Daleko više nego Hrvati koji su svih proteklih godina unatoč minimalnom napretku u pregovorima s politikom svršenih činjenica spretno osvajali prostor i još si mogu priuštiti i neki 'prljavi' hitac. Pritužbe zagrebačkog odvjetnika i opatijskog poslovnog čovjeka s već neko vrijeme primjetnim i usklađenim medijskim i diplomatskim razvlačenjem 'paketnoga pristupa' u rješavanju zajedničkih problema neke već podsjećaju na novo promišljeno pripremanje terena. Čak i da zanemarimo činjenicu da je i državama s daleko većim aparatima nemoguće bosti na tri susjedne strane na jedanput, opasnost za mogući novi autogol slovenske diplomacije opet je osjetno veća", zaključuje Damijan Slabe.