FR-NOUVEL OBS.-O NJEMAČKO-AMERIČKIMODNOSIMA

FRANCUSKA LE NOUVEL OBSERVATEUR 25.I.2001. Osovina Berlin - Washington "Osim žaljenja koje izaziva odlazak Billa Clintona i zabrinutosti koju potiče dolazak George W. Busha, mi, drugi Europljani ne smijemo zaboraviti vrlo važan čin. Naime, najveće priznanje novom predsjedniku Sjedinjenih Država odao je njemački socijaldemokratski kancelar Gerhard Schroeder: 'Možete računati na nas', rekao mu je pomalo svečano. A da ne bi bilo zabune, kancelar je dodao da 'Njemačka i SAD mogu i žele uspješno početi rješavati velike zadaće XIX. stoljeća', kako bi bolje vodili Europu u izgradnji njezina prinosa pravednijem svijetu. 'Predsjednik Bush i nova uprava znaju da u Berlinu imaju partnera i prijatelja u kojeg mogu imati puno povjerenje'. Podsjetio je na Marshallov plan, govor Johna F. Kennedyja u Berlinu i ulogu Georgea Busha starijeg u ujedinjenju dviju Njemačka. 'Uloga koju nikad nećemo zaboraviti', odlučno je ustvrdio kancelar. To se priznanje nije puno komentiralo. Ponajprije zato što je, baš prije objave amerikanofilnog programa, Schroeder potvrdio kako se nada da će sljedeća francusko-njemačka inicijativa osigurati dobre izglede za veću europsku 'integraciju', što zapravo ne ide u prilog sadašnjoj francuskoj suzdržanosti. Drugo, zato što se u Francuskoj ne drži puno do veza koje spajaju Njemačku i SAD. Nekad smo se više trudili doznati hoće li Francois Mitterrand mudro čekati njemačko ujedinjenje, nego da procijenimo ulogu Georgea Busha u trenutku kad se Margaret Thatcher plašila 'velike Njemačke', Gorbačov se uznemirio, a sam Helmut Kohl dvojio. Što se tiče veza između Washingtona i Berlina koje stalno jačaju, one su očite poslodavcima s druge strane Rajne, kao i američkim multinacionalnim kompanijama. Gospodarska i financijska razmjena između Nijemaca i Amerikanaca nije nikad bila tako brojna ni tako sveobuhvatna. Ulaganja u oba pravca, udruženja poduzeća, uravnoteženje uvoza i izvoza, postupno su se povećali. 'Ozbiljni' ljudi, kako kažu u klubu u Davosu, jednostavno govore o stvarnoj osovini između Amerikanaca i Nijemaca. To nije 'tandem' (izraz se rabi za veze s Velikom Britanijom), niti 'par' (rabi se za veze s Francuskom), već osovina. (...) Amerikanci su vrlo dobro znali da mogu računati na Nijemce prije nego im je Schroeder to opetovao s toliko buke. Kancelar mora pripremiti skup koji će se 31. siječnja održati u Strasbourgu. Skup na kojemu će se Nijemci, zauzimajući se za izrazito federalnu Europu i koristeći francuski neuspjeh na susretu na vrhu u Nici, potvrditi kao prvaci u izgradnji Europe, uz uvjet da ova više ne bude podložna francuskim protuameričkim hirovima. To je nova činjenica koju će Jacques Chirac i Lionel Jospin teško moći odbaciti zbog njihovih uvjerenja i izborne utrke. Amerikanci su bili sigurni u uspjeh, jer su se u odlučnim trenucima mogli uvjeriti da su se Nijemci u osjetljivim pitanjima odlučivali za Europu, često protiv Francuske. O Iraku, o kandidaturi Butrosa- Ghalija za drugi mandat u UN-u, o mogućnosti da se zapovijedanje NATO-om prepusti Europljaninu, o Mobutuovu nasljedniku, njemačka potpora washingtonskim stajalištima bila je iza kulisa odlučujuća. Danas Gerhard Schroeder, koji je ipak, kao i njegov ministar Joschka Fischer, stari ljevičar, otvoreno ističe: 'Europska unija nije moguća bez oslonca, potpore i jamstva prekoatlantske suradnje'. (...) Čini se da njemačka javnost želi neovisnu Europu i čvrste veze s Francuskom. Napokon, Rajna nije Atlantik i, kao što je govorio De Gaulle, nema čvršće veze od krvi prolivene u zajedničkim nevoljama. Ipak je istina da je europska ambicija, ionako slaba, osuđena da sve više vodi računa o snazi njemačko-američkih veza. A ta ambicija (...) u više pogleda dovodi u pitanje američke interese. To više nisu zadaće iz Jedinstvenog dokumenta i sporazuma iz Maastrichta za dvanaest do petnaest naroda. Ali, velika Europa s dvadeset osam, zatim s trideset tri i, napokon, s trideset i pet članova, morat će osigurati mir, osobito na Balkanu, zahvaljujući 'uskoj suradnji s Rusijom, ne zaboravljajući Ukrajinu, ali i sa zemljama južnog Sredozemlja'. U tu svrhu Gerhard Schroeder, nakon Joschke Fischera, postavlja pitanje ustanova. Kad je riječ o federalizmu, koji on zove integracija, i o odnosima s NATO-om, ne možemo natrag", u uvodniku lista piše Jean Daniel.