SLO 27.I.-DELO-ODNOSI S HRVATSKOM

SLOVENIJA DELO 27. I. 2001. Što na oltar odnosa s Hrvatskom? "U ime normalizacije odnosa s Italijom - pitanje je li konačne - Slovenija je nedavno prihvatila truli kompromis. Zbog 'neriješenih pitanja' s Austrijom, koji opterećuju i pregovore s EU-om, Ljubljana možda razmišlja o još nekoj žrtvi. U dvojbama o cijeni koje ima slovenska vanjska politika je promjenjivost. Budući da ne duguje ništa, dragovoljno plaća. Kad su problemi pravi, njeguje političku oholost. Pogrešno. Značajno promišljanje koje poštuje sve vanjskopolitičke interese, obuhvaća unutarnje odnose i analizira bilateralna pitanja, pokazuje da je obvezatan smjer Hrvatska. To nije put lakši od drugih, najlogičniji je i najprirodniji. Osobito trenutačno. Stanje odnosa s Austrijom koja neće popustiti stisak, naprotiv, sad kad je Zapadu opet draga kao i prije, prema Sloveniji će ga vjerojatno ojačati, te mogući obrat s Italijom prisiljavaju da se izglade odnosi s Hrvatskom. S valova maksimalizama, na kojima je Slovenija dosad jahala, treba sići. Vremenska terapija s pristupom 'nismo zakasnili' nije uspjela. Stari su problemi samo veći i još je poneki uz njih. Prednosti pred Hrvatskom u približavanju EU se smanjuju. Konačno se rasplinuo i zadnji privid da će poslije Tuđmana biti lakše. Ovako ili onako, nema dvojbe da će Hrvati ustrajati na bitnom: ulozima u LB koji su im oduzeti i žele ih natrag. Piranskog zaljeva neće se odreći jer slute da ga ni arbitraža ne bi u cijelosti dodijelila Sloveniji. Jedini čvrsti put prema rješenju međudržavnih odnosa vodi preko smanjenja slovenskih očekivanja i uključuje trpku spoznaju o kompromisu. Neka se državni vrh konačno pribere i razmisli o novcu Ljubljanske banke koji se mora isplatiti te o morskoj granici koja neće biti takva kakvu rišu. Kad raščisti kod sebe, neka pojasni i javnosti. Već će shvatiti, neće biti prvi put. Sigurno je da će boljeti. U glavama i srcima. Recimo, kad odluči Slovencima jasno i glasno reći da se moramo odreći memoranduma državnoga zbora o cjelovitosti Piranskoga zaljeva. Odnosno da su pregovori o određivanju granice mogući samo u smislu nespektakularnog kompromisa, sličnog mariborskom. Bit prijedloga iz 1995. je približavanje stajališta obiju strana, kakvo je inačica morskog razgraničenja oko 270 metara od hrvatske obale. Može se nagađati da bi južna susjeda, jasno uz neki drugi 'poticaj' mogla pristati na rješenje koje bi za trun bilo manje od cijelog zaljeva Sloveniji. Ne bi li to i za jedne i za druge bilo primjereno rješenje? Politiku vjerojatno paralizira strah kako da takvu morsku granicu proda javnosti. Tko joj je kriv: sama je gradila iluzije i šopala nas pojašnjenjima o izvrsnim slovenskim adutima. Zatim je ostala s problemom da je najviše što slovenska država može istržiti, najmanje što bi Slovenci prihvatili. Bez obzira na to, ako je ikad bio trenutak naliti javnosti čisto vino, to je sada, kad je vlada na početku mandata i kad je koalicija jača nego ikad. Isto vrijedi i za bankarske poslove. Logikom da je problematika štediša bivše Ljubljanske banke Zagreb predmet nasljeđivanja, diplomacija neće nikamo stići. A kakvu bi međunarodnu presudu mogla izdržati činjenica da Slovenija ne vraća 300 milijuna maraka neprenesenoga duga hrvatskim štedišama (primjerice kao akontaciju na sukcesijsku masu), onima koji su više vjerovali LB nego vlastitoj državi? Briga za novac poreznih obveznika tu je perverzna. I prijelaz iz suhih financija u politički pragmatizam: ne podmiri li Slovenija dug banke, ne može očekivati gestu dobre volje drugdje. Ukratko, nužan je novi način. Previše je razloga, od europskih do susjedskih, koji nalažu preokret s Hrvatskom. Pritiske s više strana na jedanput teško bismo izdržali: germanski krute Austrije s repertoarom denacionalizacije, 'staroaustrijanaca', nuklearne elektrane. Mediteranski šarmantnije, manje pedantne Italije koja još u smjeru Trsta vidi 'confine mobile', pomičnu granicu. I neriješeni dossier s Hrvatskom. Zato bi bilo razumno rasteretiti bar jednu frontu. Susjeda uz najdulju, 670 kilometarsku granicu je najprimjerenija. Ipak je partnerica s kojom Slovenija može uspostaviti približno jednakovrijedan, najprisniji donos. Ni sa sjevera ni sa zapada ne treba očekivati politiku samoograničavanja. Izvan Europske unije Slovenija će, za Beč i za Rim, vjerojatno biti objekt ucjene. Ono što je u rujnu počelo kao flirt sa Zagrebom, postalo je sličnije boksu. Ministri vanjskih poslova izgledaju nakostriješeno. T. Piculi se sastanak ne čini potrebnim. Dojam je da komuniciraju preko medija. Sredinom siječnja pokrenuo se premijer. Na brzinu i bez reflektora sastao se s predsjednikom hrvatske vlade. Oskudna izjava bila je bezbojna. No saznali smo da je obzoru još jedan 'vrlo ozbiljan pokušaj rješavanja svih pitanja', Svejedno se čini da je sve više na početku nego pri kraju. Ljubljanska je vlada imala početkom mjeseca moždanu oluju. Govorila je o slovensko-hrvatskim odnosima i u pogledu pregovaračke metodologije rekla da neće cjepidlačiti. Da je moguće oboje, paketno ili per partes, pojasnio je ministar. Nedugo potom da za Ljubljanu dolazi u obzir samo prvo, istodobno dogovaranje o 'tehničkom i simboličnom'. Razmišljanja nisu prazna. Postoji strah da bi s pristupom od lakšega prema težem, što Zagreb rafinirano predlaže, riješili pitanje LB, a da bi morska granica ostala u zraku. Ali neki u vladi imaju teškoća i s malograničnim sporazumom. Kao da ga nije pripremila ista Drnovšekova vlada i kao da iza njega ne stoji stručna elita. Razmišljanja o prejudiciranju državne granice svojedobno je imao narodni potpredsjednik vlade. Zatim je SOPS završio na ustavnom sudu. Deveti ministar vanjskih poslova od trenutka kad je još bio kandidat za sedmoga, ne skriva da ga sporazum zabrinjava. Razmišlja li Slovenija naposljetku da bi ratificiranje sporazuma o malograničnoj suradnji utjecalo na hrvatski interes za konačno rješavanje morske granice i problem je u tomu? Da sporazum tako reći slabi pregovaračke adute Slovenije? To je tragikomičan, zbrkan zaplet. Pa ipak je vrijedno pokušati s Hrvatskom. Ne naizgled, kao toliko puta do sada, nego jedanput za ozbiljno. Alternativa nema, odnosno loše su. Po mojem mišljenju će s Bečom biti još teže. Austrija koja je uspješno završila pregovore o odšteti žrtvama holokausta u SAD- u, opet je poželjna kandidatkinja za ulazak u NATO. A za Sloveniju opet teža partnerica", piše Saša Vidmajer.