US-IT-integracije-Politika IT-28.I LA STAMPA- SAD, EU I PROTIVNICI ITALIJALA STAMPA28. I 2001.Europa, siroče bez protivnika"Kad je proglašen za predsjednika, Bush je odmah naveo protivnike koji bi, danas i sutra, mogli ugroziti
Ameriku i njezine ideje o civilizaciji. Posebice je upozorio rusku nukleranu silu: pozvao ju je da prekine agresiju u Čečeniji te da ubrzo počne pregovarati s njezinim zakonitim predstavnicima. (...) I Colin Powell je Kremlju jasno pokazao što Washington ne namjerava prihvatiti: obnovu imperija na istoku Europe, rusko miješanje u poslove bivših sovjetskih republika, zlostavljačko ponašanje prema Ukrajini i Gruziji, lišenih prirodnog plina kako bi ih se prisililo da stupe u savez s Moskvom.Rusija će dobiti financijsku pomoć, dodao je novi državni tajnik, samo ako uništi ofenzivne projektile SS-18, SS-20, u velikoj mjeri zamišljene za napad na Europu i ako se ozbiljno prihvati reformi. Brojne ruske akcije Washington ocjenjuje zabrinjavajućim: rasni rat na Kavkazu, koji je Putin odlučio povjeriti milicijama FSB-a (bivši KGB), plan koji predviđa prodaju nukleranih reaktora Indiji, protuzapadnjačku prirodu približavanja Kini i Sjevernoj
ITALIJA
LA STAMPA
28. I 2001.
Europa, siroče bez protivnika
"Kad je proglašen za predsjednika, Bush je odmah naveo protivnike
koji bi, danas i sutra, mogli ugroziti Ameriku i njezine ideje o
civilizaciji. Posebice je upozorio rusku nukleranu silu: pozvao ju
je da prekine agresiju u Čečeniji te da ubrzo počne pregovarati s
njezinim zakonitim predstavnicima. (...) I Colin Powell je Kremlju
jasno pokazao što Washington ne namjerava prihvatiti: obnovu
imperija na istoku Europe, rusko miješanje u poslove bivših
sovjetskih republika, zlostavljačko ponašanje prema Ukrajini i
Gruziji, lišenih prirodnog plina kako bi ih se prisililo da stupe u
savez s Moskvom.
Rusija će dobiti financijsku pomoć, dodao je novi državni tajnik,
samo ako uništi ofenzivne projektile SS-18, SS-20, u velikoj mjeri
zamišljene za napad na Europu i ako se ozbiljno prihvati reformi.
Brojne ruske akcije Washington ocjenjuje zabrinjavajućim: rasni
rat na Kavkazu, koji je Putin odlučio povjeriti milicijama FSB-a
(bivši KGB), plan koji predviđa prodaju nukleranih reaktora
Indiji, protuzapadnjačku prirodu približavanja Kini i Sjevernoj
Koreji. Od tih se prijetnji Amerika namjerava braniti: ako je
potrebno sa štitom protiv projektila i možda s novim širenjem NATO-
a na istok. Ta se stajališta na operativnom planu mogu odobravati
ili se može ne slagati s njima, no jedno je sigurno: vođenje
politike, ako se pod politikom misli na upravljanje svjetskim
sporovima, određivanje ne toliko protivnika koliko problema, i
obećavanje da će se s njima suočiti odlučno, s vizijom, dakle,
suvereno.
Ništa od svega toga u Europi, gdje se ljevice i desnice bore a da ni
ne bace pogled na okolne zemlje, i na ono što Renato Ruggiero zove, u
jednom članku objavljenom u listu 'Global', nužnim upravljanjem
svijetom i sve užom vezom 'između ljudskih prava, okoliša,
obrazovanja, razvoja, nejednakosti, sukoba, financijske
nestabilnosti' (La Stampa, 26. siječanj). Bez jedinog protivnika
otjelovljenog u klasičnom komunizmu, europski upravljači
automatski su postali ravnodušni prema samom pojmu protivljenja,
koji je nužni sastojak politike.(...) Kad je uklonjena zamisao o
opasnosti, protagonisti predizbornih kamapnja na uspijevaju više
iskazati štetnost protivničke stranke ako ne prekopaju po bližoj
ili daljoj prošlosti. (...)
Tako je i u Njemačkoj, gdje demokršćani zamišljaju da će prevladati
doba skandala demonizirajući Fischerovu prošlost, ili opisujući
Schroedera kao da je traženi s tjeralica. (...) No ako je to grijeh
desnica, još je nepromišljenije ponašanje ljevica, bar u Italiji.
Ovdje su isparili i protivnici i protivnosti, oboje pregaženi
osamdesetdevetom. Toliko je osjećaja krivnje, potreba da se stekne
legitimnost, strah da se to ne postigne, da ljevice na vlasti
osjećaju dužnim reći 'da' svemu, ponašajući se često kao gubitnici:
u gospodarstvu, mondijalizaciji, u odnosima država-Crkva. Tako
prihvaćaju liberalizam ne promišljajući ga, i biraju suparnika ne
osporavajući ga doista u sadržaju. (...)
Italija i Njemačka nisu iznimka u današnjoj Europi. Održavaju
njezin nedostatak vizija, njezinu nesposobnost proživljavanja
oslobođenja 1989. kao što je znala proživjeti ono od 1945. ponovno
stvarajući politiku i ponovno se izgrađujući protiv zajedničke
prijetnje. (...) Ova je Europa slika i prilika zatvorenih
talijanskih i njemačkih sala i ako se ne zna ujediniti, to je zato
što ne zna protiv čega bi se ujedinila: protiv kojih rizika, nesreća
(...)
Još je gore ostati zatvoren u prošlosti ne gledajući sadašnjost i
raditi kao da nema svijeta oko nas: 'Zemlje se odriču suverenosti
samo ako ostanu izolirane. (...)", piše Barbara Spinelli.