IT-28.I LA STAMPA- SAD, EU I PROTIVNICI

ITALIJA LA STAMPA 28. I 2001. Europa, siroče bez protivnika "Kad je proglašen za predsjednika, Bush je odmah naveo protivnike koji bi, danas i sutra, mogli ugroziti Ameriku i njezine ideje o civilizaciji. Posebice je upozorio rusku nukleranu silu: pozvao ju je da prekine agresiju u Čečeniji te da ubrzo počne pregovarati s njezinim zakonitim predstavnicima. (...) I Colin Powell je Kremlju jasno pokazao što Washington ne namjerava prihvatiti: obnovu imperija na istoku Europe, rusko miješanje u poslove bivših sovjetskih republika, zlostavljačko ponašanje prema Ukrajini i Gruziji, lišenih prirodnog plina kako bi ih se prisililo da stupe u savez s Moskvom. Rusija će dobiti financijsku pomoć, dodao je novi državni tajnik, samo ako uništi ofenzivne projektile SS-18, SS-20, u velikoj mjeri zamišljene za napad na Europu i ako se ozbiljno prihvati reformi. Brojne ruske akcije Washington ocjenjuje zabrinjavajućim: rasni rat na Kavkazu, koji je Putin odlučio povjeriti milicijama FSB-a (bivši KGB), plan koji predviđa prodaju nukleranih reaktora Indiji, protuzapadnjačku prirodu približavanja Kini i Sjevernoj Koreji. Od tih se prijetnji Amerika namjerava braniti: ako je potrebno sa štitom protiv projektila i možda s novim širenjem NATO- a na istok. Ta se stajališta na operativnom planu mogu odobravati ili se može ne slagati s njima, no jedno je sigurno: vođenje politike, ako se pod politikom misli na upravljanje svjetskim sporovima, određivanje ne toliko protivnika koliko problema, i obećavanje da će se s njima suočiti odlučno, s vizijom, dakle, suvereno. Ništa od svega toga u Europi, gdje se ljevice i desnice bore a da ni ne bace pogled na okolne zemlje, i na ono što Renato Ruggiero zove, u jednom članku objavljenom u listu 'Global', nužnim upravljanjem svijetom i sve užom vezom 'između ljudskih prava, okoliša, obrazovanja, razvoja, nejednakosti, sukoba, financijske nestabilnosti' (La Stampa, 26. siječanj). Bez jedinog protivnika otjelovljenog u klasičnom komunizmu, europski upravljači automatski su postali ravnodušni prema samom pojmu protivljenja, koji je nužni sastojak politike.(...) Kad je uklonjena zamisao o opasnosti, protagonisti predizbornih kamapnja na uspijevaju više iskazati štetnost protivničke stranke ako ne prekopaju po bližoj ili daljoj prošlosti. (...) Tako je i u Njemačkoj, gdje demokršćani zamišljaju da će prevladati doba skandala demonizirajući Fischerovu prošlost, ili opisujući Schroedera kao da je traženi s tjeralica. (...) No ako je to grijeh desnica, još je nepromišljenije ponašanje ljevica, bar u Italiji. Ovdje su isparili i protivnici i protivnosti, oboje pregaženi osamdesetdevetom. Toliko je osjećaja krivnje, potreba da se stekne legitimnost, strah da se to ne postigne, da ljevice na vlasti osjećaju dužnim reći 'da' svemu, ponašajući se često kao gubitnici: u gospodarstvu, mondijalizaciji, u odnosima država-Crkva. Tako prihvaćaju liberalizam ne promišljajući ga, i biraju suparnika ne osporavajući ga doista u sadržaju. (...) Italija i Njemačka nisu iznimka u današnjoj Europi. Održavaju njezin nedostatak vizija, njezinu nesposobnost proživljavanja oslobođenja 1989. kao što je znala proživjeti ono od 1945. ponovno stvarajući politiku i ponovno se izgrađujući protiv zajedničke prijetnje. (...) Ova je Europa slika i prilika zatvorenih talijanskih i njemačkih sala i ako se ne zna ujediniti, to je zato što ne zna protiv čega bi se ujedinila: protiv kojih rizika, nesreća (...) Još je gore ostati zatvoren u prošlosti ne gledajući sadašnjost i raditi kao da nema svijeta oko nas: 'Zemlje se odriču suverenosti samo ako ostanu izolirane. (...)", piše Barbara Spinelli.