DNEVNI PREGLED BR. 17 24.1.2001.

RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 22. I. 2001. Zagreb: političari i pravosuđe ? svađa u kojoj nema nedužnih Prilog Ines Šaškor: "Potpredsjednik Hrvatske vlade Slavko Linić svojom izjavom o 'kriminalnoj' odluci Upravnog suda i o sucima koji 'ne zaslužuju sudačku odoru', a sve zbog poništenja privatizacije riječke Luke, uzvitlao je prašinu i izazvao burne reakcije. Taj je spor tek ilustracija brojnih neriješenih teškoća pravosuđa u Hrvatskoj i još neraskinute pupčane veze s politikom. Potpredsjednik Vlade Linić poznat je po žestokim reakcijama i živopisnim izjavama. Za posljednju, o 'kriminalu pravosuđa', o sucima 'koji rade protiv interesa države' sam je odmah priznao da je neodgovorna, ali, eto, nije se mogao suzdržati, jer je nanesena šteta riječkoj luci nemjerljiva. Dan prije Linića i predsjednik Mesić 'proslavio' se izjavom koja je doticala pravosudno područje. Na sjednici Vlade zauzeo se za što brži izbor državnog odvjetnika koji će 'provoditi politiku koja je pobijedila na izborima'. Gotovo istim riječima pokojni je predsjednik Tuđman provjeravao bivšeg prvog čovjeka tužiteljstva prije nego se odlučio za njega ? jeste li spremni provoditi državnu politiku, upitao ga je. Naravno ? uslijedio je odgovor. Nakon toga Tuđmanova državnog odvjetnika, koji se inače čudio zašto je razriješen, drugi još nije imenovan. Nova je vlast u sedlu već gotovo godinu dana. Stanje u tužiteljstvu je, blago rečeno, kaotično. Razumljivo je Mesićevo nezadovoljstvo takvim stanjem, ali ? šef države je jamac ustavnosti i zakonitosti. Njemu kao instituciji mora biti svejedno tko je pobijedio na izborima. Teško je breme HDZ- ova nasljeđa u pravosuđu. Nije lako popraviti to stanje, a ne učiniti nove pogreške. Riječ je bila o partijskom pravosuđu, kadrovski pokorenom nizom čistki. Deseci otjeranih sudaca i tužitelja pobjegli su u odvjetnike. Javnost dnevno svjedoči o zamjetnoj stručnoj nesigurnosti neiskusnih sudaca i državnih odvjetnika u brojnim složenim procesima što se trenutačno vode. Hrvatska inače ima, po službenim izvorima, 35 sudaca na 100 tisuća stanovnika, a po najnovijim podacima Pravnog fakulteta taj se broj popeo već na 43. Europski je prosjek od 20 do 25 sudaca. Povećanjem broja sudaca nije smanjen, nego povećan broj neriješenih predmeta. On prelazi milijun predmeta. Broj donesenih presuda po sucu deset je puta manji nego u Njemačkoj. Stvari se ne popravljaju. Udruge sudaca ustale su, u ime neovisnosti sudačkog poziva, u obranu i svoga zaštićena položaja. Ne priznaju neproglašenu, ali efikasno provedenu HDZ-ovu čistku i dominaciju političke podobnosti nad strukom, već upiru prstom na nove pokušaje. Zatečeno stanje je tako zacementirano. Predstavnici nove vlasti sve češće iskazuju frustriranost takvim stanjem koje se sporo ili nikako ne mijenja. Instrumenti promjena su u njezinim rukama. Javnost bi pozdravila da su, naravno, na zakonit način, ali i s jasnom političko-moralnom porukom, obavljene neke smjene za koje evidentno postoji konsenzus u javnosti. Nitko u Hrvatskoj, osim neofašista, ne bi zažalio za Vicom Vukojevićem, ozloglašenim sucem Ustavnog suda. Nekoliko takvih poteza bilo bi pozdravljeno. Bili bi znak odlučnosti i demokratske odgovornosti nove vlasti i poslužili bi moralnoj katarzi nacije. Pravosuđe je osobito osjetljivo područje. Prozivajući suce, ili napadajući konkretne sudske presude, političari svjedoče o svojoj nemoći. Stanje u pravosuđu, a ni u Ustavnom sudu, neće se riješiti novom politizacijom, ali ni trulim kompromisima. (RFE) BRITANSKI RADIO - BBC 23. I. 2001. Pregled tiska "'Zajednička je europska vanjska politika kaotična', prenose svi listovi ocjenu Javiera Solane, visokog povjerenika EU za vanjsku politiku i sigurnost. Prema izvješću koje je podnio Solana, i u kojem se ocjenjuje prva godina europske službene prisutnosti na svjetskoj vanjskopolitičkoj sceni, Unija bi morala biti mnogo opreznija u javnom promicanju strateških ciljeva i morala bi više odluka donositi po načelu kvalificirane većine. Solana tvrdi kako zajednička europska strategija nije zasad pridonijela ugledu Europe kao bitnog igrača na svjetskoj političkoj sceni, te kritizira zemlje članice da provode vlastitu hobi vanjsku politiku, snivajući, kako je rekao, 'snove velikih razmjera umjesto da se usredotoče na doista bitne stvari'. Europska politika prema Rusiji mogla bi se, po Solani, nazvati nedosljednom dok, kaže, europsku vanjsku politiku prema Srednjem istoku karakterizira mnoštvo različitih pristupa i postoji sukob napora za ostvaranjem dugoročnih ciljeva i kratkoročnih ciljeva postizanja mirnog rješenja. Uz sve to, piše današnji 'The Daily Telegraph', gospodin Solana koji izravno odgovara Vijeću ministara, a ne Europskom povjerenstvu, misli da je EU na pravom putu da izgradi koherentnu vanjsku politiku i ne kritizira europskog Povjerenika za vanjske poslove, Britanca Chrisa Pattena. 'The Guardian' piše kako je novi američki predsjednik George Bush Jr. svoje četiri godine u Bijeloj kući počeo prilično kontroverznim potezom. Naime, kao jednu od prvih mjera nakon dolaska na položaj predsjednika odlučio je ukinuti savezne subvencije za savjetodavne centre za pobačaj u okviru humanitarnih organizacija u zemljama 'trećeg svijeta'. Tzv. 'meksičku zabranu', kojom se ukida financiranje takvih ustanova iz centralne blagajne, uveo je republikanac Ronald Reagan. Politiku je nastavio njegov nasljednik George Bush Sr., otac današnjeg predsjednika, a ukinuo ju je Bill Clinton kad je postao predsjednik. Predstavnik za tisak Bijele kuće ovako je objasnio odluku: 'Predsjednik ne odobrava korištenje novca američkih poreznika za financiranje pobačaja'. Vijest je oduševila protivnike pobačaja koji drže da su dolaskom Georgea Busha u Bijelu kuću dobili saveznika na visoku položaju. Pobornici prava na pobačaj drže, pak, da je tzv. 'slučaj Roe protiv Wadea' kad je prije 28 godina odlukom Vrhovnog suda SAD-a ozakonjen pobačaj, u opasnosti kao nikad dosad. A političari, republikanci i demokrati, već su najavili da će stajalište prema toj presudi u tom sudskom slučaju biti jedno od glavnih pitanja u procesu imenovanja novih sudaca. No, napominje 'The Guardian', čini se da je 'slučaj Roe protiv Wadea' u stanju podijeliti u dva tabora i obitelj samog predsjednika. Naime, Bushova supruga Laura jučer je na televizijskoj mreži NBC izjavila kako misli da se tu presudu ne bi smjelo mijenjati, na što je novi predsjednik SAD-a odgovorio kako njegova supruga ima pravo na vlastito mišljenje, no da je irelevantno da li se on s njom slaže ili ne slaže". (BBC) SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 23. I. 2001. Bosna: Dayton ili demokracija? "U Bosni se događa nešto čudno. Ako se pogledate situaciju na današnjem Balkanu, primijetit ćete da se demokratski pokreti javljaju u dvije etnički čiste balkanske države koje su tijekom bosanskog rata izazvale najviše problema: u Hrvatskoj i u Srbiji. Demokracija je najmanje prisutna na mjestima na kojima su NATO i američki vojnici: u multietničkoj Bosni i na Kosovu. Je li NATO donio mir u Bosnu na štetu demokracije? Ne baš, no ova misao nije ni posve netočna. Pogledajmo činjenice: u etnički čistoj Srbiji, pobuna javnosti prošle je jeseni rezultirala rušenjem zlog predsjednika Miloševića s vlasti i potaknula mirnu predaju vlasti pristojnoj, demokratskoj koaliciji koju predvodi Vojislav Koštunica. U etnički čistoj Hrvatskoj, smrt njezina tvrdokorna nacionalističkog čelnika, Franje Tuđmana, u prosincu 1999. godine, rezultirala je porazom njegove korumpirane stranke i pobjedom demokrata na slobodnim izborima. U međuvremenu, međutim, u višeetničkoj Bosni, gdje je daytonski sporazum bosanske Srbe, Hrvate i Muslimane prisilio na suživot u umjetno stvorenoj državi, pluralizam i demokracija idu unazad. Na izborima održanima 11. studenog pod pokroviteljstvom NATO-a, pobijedile su stranke ekstremnih nacionalista i separatista, pokazujući kako pet godina i pet milijardi dolara pomoći nije pridonijelo stvaranju nove generacije bosanskih Muslimana, Srba i Hrvata koji bi mogli živjeti zajedno u višeetničkoj demokraciji koja može preživjeti bez pomoći. Pouka: na području kao što je Balkan, gdje su etnički identitet i mržnje izrazito duboko ukorijenjeni, lakše je stvoriti samoodrživu demokraciju u etnički homogenim zemljama, poput Srbije i Hrvatske nego u etnički raznolikima, poput Bosne. Zašto? Jer demokracija znači pristanak i na to da vaša skupina ili stranka dobije manje glasova pa moć pripadne suparničkoj skupini ili stranci, ističe stručnjak za vanjsku politiku Sveučilišta Johns Hopkins, Michael Mandelbaum. Međutim, da bi do toga došlo, stranka ili skupina koja je izgubila mora vjerovati novoj vodećoj stranci i biti sigurna da će njezini osnovni interesi biti i dalje zaštićeni te da se nema čega bojati nakon predaje vlasti. To povjerenje, kazao mi je viši zapovjednik NATO-a, 'u Bosni jednostavno ne postoji'. Korumpirane nacionalističke stranke, objasnio mi je, još manipuliraju znatnom količinom 'straha i bola naroda' pa niti jedna etnička skupina nema povjerenja u eventualno vodstvo koje bi činili predstavnici neke druge etničke skupine. Stanje u Bosni se možda i poboljša, no sada situacija nije bolja. Za sada je Bosna i dalje loše složena Rubikova kocka. Djelići se baš i ne slažu: Bosna može biti samoodrživa demokracija, no samo ako se zemlja odrekne ujedinjenosti i višeetničkoga sastava. Ili Bosna može biti višeetnička demokratska i ujedinjena država, ali ne i samoodrživa. NATO bi je zauvijek morao držati na okupu. Američki demokratski pluralizam temelji se na pojedincima različita vjerskoga podrijetla koji su dobrovoljno odlučili živjeti zajedno. No Bosna ne počinje s tim. Ovdje imate vjerske skupine koje žive zajedno protiv svoje volje, pod NATO-om, nakon jeziva rata. Daytonski sporazum je pretpostavljao da će se tri etničke skupine koje žive u Bosni naposljetku stopiti u jedinstvenu održivu demokraciju, uz malu pomoć NATO-a i mnogo novca. No to se nije dogodilo. Dayton i demokracija u Bosni ne idu ruku pod ruku. Možemo i dalje koristiti NATO kako bismo prisilili bosanske Srbe, Hrvate i Muslimane da žive zajedno u umjetnoj bosanskoj državi, kako je odredio daytonski sporazum. Ili saveznici NATO-a mogu odbaciti Dayton i umjesto toga se zauzeti za neagresivnu podjelu Bosne, dozvoljavajući da srpski sektor bude pod Srbijom, a hrvatski pod Hrvatskom, dok bi muslimanski sektor postao neovisna državica. Srbija i Hrvatska, dvije moćne sile u regiji, tada bi bile odgovorne za stabilizaciju regije, a NATO bi mogao upravljati malim protektoratom oko sarajevske muslimanske mini-države. No prisiljavanje Bosne da ostane na okupu uz darovanje mnogo novca neće dovesti do pomaka. Višeetnička će se demokracija pojaviti, a globalizacija i gospodarska integracija djelovati stabilizirajuće samo onda kada su riješena druga pitanja - posebice pitanje tko živi unutar kojih granica - tako da ljudi mogu slobodno razmišljati dalje od plemenskih interesa. Nije slučajno što McDonald's ovdje ne želi otvarati restorane. Zato pravo pitanje za Busha i njegove suradnice nije koliko vojnika ostaviti u Bosni, nego što je uopće Bosna: Dayton ili demokracija. Ne može biti oboje", piše Thomas L. Friedman. *** Saveznik desnice: liberalizam "Predsjednik Bush sigurno će upravljati Amerikom više desničarski nego ljevičarski, kako je to pokazala i njegova jučerašnja odluka da ukine novac iz federalnog proračuna međunarodnim skupinama za planiranje obitelji koje podupiru ustanove za pobačaj u inozemstvu. No Bushova sposobnost da uspješno vlada zemljom, uključujući i njegovu sposobnost da dobije potvrdu za svoj odabir kabineta, ovise o toleranciji, opraštanju i, do određene mjere, moralnom relativizmu koji konzervativci povezuju s političkom ljevicom. Doista, samo liberalni optimizam i volja da se pojedincima dopusti pravo da s vremenom promijene mišljenje, omogućuju Johnu Ashcroftu, konzervativcu imenovanom na mjesto javnog tužitelja SAD-a, da tvrdi kako će se zauzeti za primjenu zakona države - bez obzira na to što se s nekima od njih ne slaže. To je prilično velik paradoks jer konzervativci redovito kritiziraju moralnu prilagodljivost ljevice. S konzervativne točke gledišta, apsolutističke koncepcije pogrešnog i pravilnog te i jaka etika osobne odgovornosti, potrebni su kako bi pojedince i društvo zaštitili od skretanja s pravog puta. Konzervativci misle da Amerikanci danas ne žele priznati kako moral zahtijeva mnogo odricanja; kako, želeći oprostiti, prebrzo zaboravljamo, i time ljudima prebrzo dajemo drugu ili treću ili četvrtu priliku. Republikanci poput senatora Ashcrofta morali bi se smatrati blagoslovljenima zbog činjenice da većina Amerikanaca ne zagovara takva stajališta. U našoj kulturi sklonoj opraštanjima, mrzovoljni su samo morbidni i ogorčeni ljudi. Tko želi razmišljati o prošlosti i teškim izborima? Tako su mnogi priznali da će Ashcroft vjerojatno biti prihvaćen iako su ga demokratski senatori oštro kritizirali. Iz perspektive mnogih konzervativaca, ljudi bi morali biti odgovorni za svoja djela. Pa ipak su mnogi konzervativci u slučaju Ashcrofta potpuno voljni previdjeti neke njegove odluke (...). Uz to, naše moralno relativističko društvo Ashcroftu omogućuje sklonost dvostrukim mjerilima. Tako može tvrditi kako je bitna sposobnost, a ne ideologija - iako se protivio nominaciji suca Ronnia Whitea iz Vrhovnog suda Missouria u Federalni vrhovni sud zbog, kako je rekao, Whiteove 'pro-kriminalne ideologije'. Čini se da je Aschroft prihvatio verziju etike situacije po kojoj njemu ne moraju suditi po istim mjerilima po kojima on sam sudi. Činjenica da je Bush nominirao jednog apsolutnog konzervativca govori o moralnom relativizmu: opraštanju i zaboravljanju. Ovo se imenovanje, naravno, dogodilo u kontekstu spornih izbora. Unatoč tome, većina senatora slaže se kako se Bushu može dopustiti da sam bira suradnike i kako većina Amerikanaca (...) prihvaća legitimnost Busha i njegova kabineta. 'Dajmo mu šansu', kazat će većina Amerikanaca za Busha kao što bi, bez sumnje rekli i za Gorea da je pobijedio. I za narod i za predsjednika cilj je bio napokon izabrati vođu države i svima je draže ne brinuti previše o sredstvima kojima se domogao tog mjesta. Zbog toga republikanci imaju koristi od načela 'živi i pusti druge da žive' koji je Amerikance doveo do zaključka kako Bill Clinton, unatoč svim grijesima, nije trebao biti uklonjen iz Ovalnog ureda. Konzervativci obično takvo razmišljanje kritiziraju kao moralno upitno. No ta moralna otvorenost i sposobnost prilagodbe novim uvjetima Ashcroftu će omogućiti potvrdu podijeljena Senata. I zato bi morao biti vrlo, vrlo zahvalan", piše Alan Wolfe, direktor Centra za religiju i američki javni život "Boisi" pri bostonskom koledžu i autor knjige "Moral Freedom" koja će uskoro biti objavljena. THE WASHINGTON TIMES 23. I. 2001. Kosovski političar zauzima se za ostanak SAD-a na Kosovu "Ramush Haradinaj, nekadašnji general OVK, a danas jedan od političkih vođa albanske većine u pokrajini, jučer je upozorio kako bi vojno povlačenje SAD-a imalo izrazito loše posljedice za Balkan. 'Bez američkih vojnika na terenu na Kosovu nema ni pravog mira', kazao je Hardinaj u jučerašnjem intervjuu. 'Kosovski Albanci vjeruju američkim vojnicima više nego vojnicima bilo koje druge države' u sklopu višenacionalnih mirovnih snaga predvođenih NATO- om u ovoj jugoslavenskoj pokrajini, kazao je Haradinaj. Za vrijeme nedavne američke kampanje, Bushovi su saveznici kazali kako on želi smanjiti broj američkih vojnika na Kosovu, koji su tamo od proljeća 1999. godine, kada je počeo NATO-ov zračni rat kojim su istjerni Miloševićevi srpski vojnici. Bushova administracija posljednjih je dana objasnila kako će se savjetovati sa saveznicima prije nego što smanji broj vojnika. (...) 32-godišnji Haradinaj sa svojim je Savezom za budućnost Kosova sa 7,7 posto glasova završio na trećem mjestu općinskih izbora koji su na Kosovu održani u listopadu. Stranka dugogodišnjeg čelnika kosovskih Albanaca, Ibrahima Rugove, akademika, našla se na prvom mjestu s 58 posto glasova, a Hashim Thaci, bivši Haradinajev kolega u OVK-u, na drugom sa 27,3 posto. Kao i gotovo svaki istaknuti čelnik kosovskih Albanaca, Haradinaj se zauzima za neovisnost Kosova, unatoč protivljenju Beograda i rezoluciji UN-a po kojoj konačni status pokrajine ostaje s razlogom neodređen. Ministri vanjskih poslova petnaesteročlanog EU-a, koji su se jučer sastali u Bruxellesu, poslali su još jedan znak potpore jugoslavenskom predsjedniku Koštunici. Ministri su izjavili da su na strani Beograda, a protiv Crne Gore (...) koja se također poželjela odcijepiti. Carl Bildt, izaslanik UN-a za Balkan, kazao je kako izjava EU 'vrlo jasno izražava da međunarodna zajednica nema interesa osnivati nove države u regiji.' Haradinaj tvrdi da njegova stranka pruža najbolje političko rješenje za Kosovo jer Srbima i drugim etničkim manjinama želi dobrodošlicu i jer je usredotočena na izgradnju gospodarskih, društvenih i političkih institucija koje su potrebne za održivu državu. Thaci je poznatiji u inozemstvu, ali njegova Demokratska stranka Kosova sve više gubi popularnost zbog zločina bivših pripadnika OVK-a koji su sada njezini članovi, tvrdi Haradinaj. Rugovina popularnost, pak, iako je još najpopularniji kosovski čelnik, sve više pada otkako su postale očite posljedice rata iz 1999. godine. 'Rugova je imao stopostotnu podršku koja sada iznosi samo 59 posto', kazao je Haradinaj. Cijenjeni gerilski vođa u ratu i zamjenik zapovjednika u vrijeme nakon povlačenja Miloševićevih vojnika, Haradinaj se povezao s američkim vojnim i obavještajnim dužnosnicima za vrijeme sukoba. Ipak, na Kosovu i u Europi, koja se, priznaje, mnogo snažnije protivi neovisnosti Kosova nego Washington, i dalje ga smatraju kontroverznim čovjekom. Haradinaj je ozlijeđen u sukobu s ruskim mirotvorcima prošle godine a ponovno je ranjen granatom u još nerazjašnjenom incidentu koji se dogodio u srpnju (...). Londonski 'The Guardian' u rujnu je izvijestio kako su snage SAD-a pomogle prikriti incident koji se dogodio u srpnju i odbacile navodne tvrdnje o vezi Haradinaja s krijumčarenjem droge i organiziranim kriminalom koji su se pojavili u pokrajini potkraj rata. Haradinaj je zanijekao ikakvu povezanost s bandama na Kosovu. Shirley Cloyes Dio Guardi, izvršna direktorica albansko-američke zaklade i glasnogovornica Haradinajeve stranke u SAD-u, kazala je kako je napad granatom u srpnju u zapadnim novinama krivo prenijet", piše David R. Sands. ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 23. I. 2001. Njemačko-francuska razilaženja "Njemačka bi konačno Francuskoj mogla oduzeti europolitičku inicijativu. Zahtjev saveznoga kancelara Schreodera za novo definiranje njemačko-francuskih odnosa pri čemu se Pariz i Berlin moraju odlučiti za integriranu Europu a ne samo za udruživanje vlada, u proturječju je s većinom dosadašnjih izjava a i s oklijevajućom taktikom francuskoga državnog i vladinog vrha. Moralo bi se misliti i na perspektivu integracije a ne na suradnju vlada, a željena nova kakvoća u njemačko-francuskim odnosima morala bi potaknuti jačanje Povjerenstva EU-a, programatski je izjavio kancelar potkraj tjedna. Time je s francuskog stajališta Fischerova vizija federalne Europe od prošlog proljeća konačno postala službenim njemačkim predmetom pregovora u pogledu na konferenciju vlada EU-a 2004., koja bi prema sadašnjem Schroederovom prijedlogu morala dovesti do europskog ustava. Pariz je, uz faktično odbijanje Fischerovih prijedloga, i prije pokušavao relativizirati njegove predodžbe s pripomenom da se ne radi o službenom njemačkom stajalištu nego tek o pokušaju ministra vanjskih poslova. U prvoj se reakciji na Schroedera francuski ministar vanjskih poslova Vedrine ograničio na opreznu tvrdnju kako se mora očuvati već postignuto i osim toga iskoristiti mogućnosti za široku suradnju svugdje gdje bi zajedničko djelovanje bilo djelotvornije. Suzdržani pragmatizam Francuza kojemu nedostaje idejni plan, u prvom redu smjera samo na ratificiranje sporazuma iz Nice. Njemačko-francuski odnos u međuvremenu se približio niskoj točki iz doba Brandta i Pompidoua početkom sedamdesetih godina. Koliko loše stoji politička koordinacija od stupanja na dužnost lijeve vlade u Parizu, pokazalo se na vrhu EU-a u Nici. Ogorčeno natezanje ponajprije oko težine glasova u Vijeću ministara EU-a između Njemačke i Francuske stvorilo je zlu krv i ima raznih posljedica. Sablast njemačkih hegemonijskih težnja pojavila se u mnogim francuskim komentarima. Da bi se izgladili valovi neraspoloženja i unatoč suprotnoj stvarnosti demonstrativno objavila sloga, nedugo nakon Nice dogovoren je za 31. siječnja poseban sastanak državnih i vladinih vrhova obiju strana u Strasbourgu. Predsjednik Chirac nakon čijeg je stupanja na dužnost prije više od pet godina nastupilo prvo zahlađenje bilateralnih odnosa još u doba Kohla, bez okolišanja je izjavio da je njemačko-francuski odnos 'izvrstan'. Za susret u Strasbourgu, rekao je predsjednik u zabavnoj sporednoj pripomeni u uskom krugu na jednom novogodišnjem prijemu, treba još samo odabrati dobar restaurant. Sadašnje Schroederovo izjašnjavanje za europsku integraciju francusku stranu jednako dovodi u nevolju kao što Fischerov pledoaje za jaku ulogu Amerike u Europi, iznešen u istoj prigodi, mora neizbježno naići na njihovo neodobravanje. Jer ni jedno nipošto ne odgovara francuskom ukusu. Bez obzira na ustrajnu francusku politiku bockanja prema Washingtonu, i Chiracov je berlinski govor u Bundestagu prošlog lipnja kao odgovor na Fischerovu viziju Europe bio zagovaranje ponajprije međuvladinih oblika europske suradnje. Schroederov prijedlog sada prisiljava Francusku da pokaže boju. Koliko je malo proteklih godina bilo zajedničkih njemačko-francuskih inicijativa prije vrhova EU-a, toliko malo je Francuska dosad uz ukočenu kohabitaciju precizirala svoje europolitičke predodžbe. Predsjednik vlade Jospin kojega se, čini se, još manje može pridobiti za europsku integracijsku politiku nego Chriaca, dosad je stalno odgađao načelni govor o Europi. Ministar vanjskih poslova Vedrine, koji taktičkom vremenu daje prednost pred programatskom žurbom, u jednom je načelnom članku prošlog mjeseca objavio svoje predodžbe o 'novom tumačenju francuske vanjske politike'. Članak se sastojao od realpolitičkog opravdavanja trajno važne uloge nacionalnih država koje nisu 'hladna čudovišta' a europske je težnje za ujedinjenjem samo letimično spomenuo. Nacionalno-državna temeljna sklonost Vedrinova vanjskopolitičkog creda u izrazitoj je suprotnosti s klasičnim idealom integracije dosadašnje njemačke europske politike koju i Schroeder, kako se čini, opet provodi. Obnovljeno izjašnjavanje Berlina za Europu može dakako i u dnevnopolitičkoj kućnoj uporabi služiti za ublažavanje svih prigovora u vezi sa sastankom u Nici da se Njemačka kod cincarenja oko glasova i utjecaja također ponašala ponajprije egoistično i time potpirila stare strahove od hegemonije. Da Berlin putom forsirane integracije teži toj hegemoniji, podsvjesna je francuska optužba koja se čini jednako polemičnom kao i neopravdanom. Susret u Strasbourgu čiji organizacijski okvir već ukazuje na smanjenje prvotno očekivanog značenja, može biti prvi ispit Schroederova prijedloga. Činjenica da je kancelar u raspravi Bundestaga o Nici Francusku i dalje nazivao neizbježnim i presudnim partnerom a Fischer govorio o njemačko-francuskom 'stupnju uzleta', ne može zavarati da u europskoj opisnoj simbolici sada ne može biti ni govora o motoru ili tandemu. Francuzi i Nijemci sve više podsjećaju na dvojicu pijanista koji se stalno grade da četveroručno na koncertu intoniraju isti koncert, ali zapravo sve lošije sviraju različite partiture", zaključuje komentator lista Ch. M. FRANCUSKA LE FIGARO 23. I. 2001. Schroeder ponovno pokreće raspru o integraciji "Susret na vrhu u Nici nije smanjio osjećaj žurbe u Europljana. Dok se 26. veljače na Promenade des Anglais mora potpisati sporazum koji je još u fazi 'jezičnog dotjerivanja', već se zahuktala rasprava o njegovu daljnjem tijeku. Francuska je uzalud poricala da su slabosti sporazuma iz prosinca 2000. potaknuli ambicije njezinih partnera. Vlade su i dalje oprezne, ali Bruxelles je stavio točku na 'i': 'kratkoročan sporazum', prema mišljenju povjerenika Michela Barniera, 'nepotpun i nedovoljan sporazum', misli Romano Prodi, 'Nica je jasno pokazala što se misli pod najmanjim zajedničkim nazivnikom', kaže predsjednik Povjerenstva. No tu je rasprava ponovno oživjela. Proširenje na dvanaest kandidata nužno zahtijeva reformu ustanova koje su bile predviđene za šestoricu, a petnaestorica su ih dovela u nezgodan položaj. U Nici je utvrđen 'vozni red' do 2004., s putokazima poput podjele ovlasti i pojednostavnjenja sporazuma prije nove međuvladine konferencije. Još se mora utvrditi ciljeve i dogovoriti o postupku. No 'najgore' bi bilo 'ostati' na pokušaju 'razmišljanja koje istodobno mora biti šire i dublje', kaže Romano Prodi. Predsjednik Povjerenstva razotkriva svoje nakane: zauzima se za 'europski obrazac', kojemu daje prednost pred 'međuvladinim obrascem' što vodi prema 'rascjepkanom procesu odlučivanja koji je izvor sukoba'. On želi 'europski Ustav' kojim će se odrediti 'narav Unije'. U toj burnoj raspravi, pristaše veće integracije našli su utjecajna saveznika. Tako njemački kancelar Gerhard Schroeder misli da ćemo 'do konca desetljeća živjeti u drukčijoj Europi (...) koja će u političkom smislu biti povezanija' i koja će imati 'ustavne temelje'. Francuska je 'glavni partner' u izgradnji 'nove Europe'. Kancelar odmah utvrđuje njezine obrise: 'Samo ćemo se sve većom integracijom moći odupirati centrifugalnim snagama u sve većoj Uniji. Spremni smo, Francuska isto tako', tvrdi. Doista? Jučer je na susretu ministara vanjskih poslova EU-a u Bruxellesu Hubert Vedrine pokušao smanjiti taj zanos: 'Moramo se malo smiriti', rekao je. Hubert Vedrine misli da su se petnaestorica 'dragovoljno složila u Nici oko kalendara prema kojemu je susret predviđen u siječnju 2004.', kao i oko 'tema i procedure'. On dakle poziva Povjerenstvo na odgovornost: 'Nema potrebe, petnaest dana poslije, izmišljati nešto sasvim drugo'. Dakako, rasprava o razdoblju nakon Nice 'vrlo je važna, ali se mora voditi bez paničnog straha'. Prema njegovim riječima, ne čudi što Francuska još nije iznijela prijedloge: 'Tek je siječanj 2001!' (...) 'Ne bojte se, dodaje Hubert Vedrine, nema izgleda da se rasprava proširi, a da Francuska u nju ne uloži sav svoj ugled'. U međuvremenu, 'federalisti' koje predvodi Prodi, dobili su što su zaslužili: napasti međuvladin obrazac 'nema smisla, odlučno kaže šef francuske diplomacije. Nijedan obrazac ne izuzima od konačne odluke demokratskih vlada'. Kada je riječ o europskom Ustavu, o kojemu je govorio Jacques Chirac u Bundestagu u lipnju prošle godine, 'prvo se mora utvrditi smisao riječi', misli Hubert Vedrine. Petnaestorica za to imaju tri godine", piše Philippe Gelie. *** Carla del Ponte kod Koštunice "Carla del Ponte, persona non grata u doba bivšeg režima, morala je čekati nekoliko tjedana da joj nova vlast dade vizu za ulazak u Jugoslaviju. Unatoč zelenom svjetlu vlasti, glavna tužiteljica Međunarodnog kazenog suda još nije otvorila ured u Beogradu. 'Vlasnici nisu htjeli potpisati ugovor o najmu s nama', žali se. Odnosi između Beograda i UN-ova suda koji su za Miloševića bili jako loši, a za Koštunice su osrednji, još nisu savršeni. Srbi, glavni krivci za ratove koji su pustošili ovo područje nakon 1991., pa su zato dosta zastupljeni na listi optuženika, nikad nisu štedjeli napade na Sud koji u najboljem slučaju smatraju 'prijekim sudom' i 'NATO-ovim produžetkom', a u najgorem 'novim Gestapom'. Čak se ni novi jugoslavenski predsjednik, demokrat Vojislav Koštunica nije naviknuo na njegovo postojanje. Otkako je došao na vlast, stalno upozorava na 'pristranost', 'protusrpsko raspoloženje' i na 'političku narav' Suda. No ovog bi se tjedna stvari mogle promijeniti nakon posjeta Carle del Ponte Beogradu. U nadi da će započeti suradnju sa srbijanskim i jugoslavenskim vlastima, glavna će tužiteljica pokušati ukloniti nesporazume. 'Moramo započeti dijalog s Koštunicom. Nitko tamo ne zna što je Sud', kaže Florence Hartmann, službena predstavnica glavne tužiteljice. (...) 'Nijedan jugoslavenski građanin neće biti izručen Međunarodnom kaznenom sudu. Zapad će moći davati pouke Srbima tek kada bude sudio svojim ratnim zločincima', kaže Koštuničin blizak suradnik Aleksandar Popović, smjerajući na odbijanje glavne tužiteljice da pokrene istragu o NATO-ovu bombardiranju protiv Jugoslavije 1999. No ta iznimno odlučna obećanja dugoročno će biti teško održati. Ponajprije zato što se Jugoslavija povratkom u Ujedinjene narode obvezala da će poštovati njegove zakone. Drugo, zato što nazočnost poluslobodnog Miloševića u Beogradu na koncu kvari raspre i smeta političkoj klasi. I napokon, zato što se čini da se srbijansko društvo mijenja brže nego se to misli. (...) Te su promjene vidljive u govorima političkih dužnosnika. Budući srbijanski ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović želi staviti Miloševića pod stalni nadzor. Ministar pravosuđa Vladan Batić, otvoreno se protivi Koštunici ustvrdivši da nema zapreka za izručenje optuženika Den Haagu. 'Jugoslavenski ustav ne dopušta izručenja u drugu zemlju. No Međunarodni kazneni sud nije državna ustanova, već sud Ujedinjenih naroda. Kao članica UN-a, Jugoslavija mora prihvatiti Sud kao svoj. Svjesni smo da moramo surađivati sa Sudom. Srbija više ne želi patiti zbog jednog čovjeka', rekao je za 'Le Figaro' u prigodi svog zadnjeg posjeta Parizu. Budući je ministar pozdravio i potez Biljane Plavšić, bivše predsjednice bosanskih Srba koja se nedavno predala Sudu. 'Njezin moralni čin, rekao je, pozitivno će djelovati na srpsku javnost. Godinama smo mislili da je jedini cilj Međunarodnog kazenog suda bio da nameće pravdu pobjednika. Činjenica da se gospođa Plavšić predala dragovoljno, pokazuje da ga se više ne moramo bojati. Ona je svima koji bježe pokazala put kojim moraju ići'. Čini se da su srbijanski političari, podijeljeni na one koji odbijaju suradnju i one koji razmišljaju o izručenju glavnih krivaca, zbunjeni i nejedinstveni. Te borbe unutar vlasti oko stupnja suradnje između Beograda i Suda, mogle bi trajati više mjeseci. No zbog zemljopisnog položaja i očekivanja domaće javnosti, Srbija je danas osuđena da bude europska zemlja. Novi čelnici, za razliku od starih, svjesni su toga", piše Isabelle Lasserre. NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 23. I. 2001. Žrtve se nisu same poubijale "Događaji u Račku koji su se odigrali na Kosovu siječnja 1999. i u kojima je umrlo 45 ljudi, dobili su veliko značenje. Jer s tamošnjim je događajima međunarodna zajednica poslije dugog oklijevanja bila prisiljena ipak postati aktivnijom na Kosovu. U zapadnim prijestolnicama zavladalo je uvjerenje da se svim sredstvima mora nastojati dokončati sukob na Kosovu. Pokolj u Račku i prosvjedi protiv politike tlačenja Miloševićeva režima prema kosovskim Albancima proizveli su pritisak koji je na posljetku doveo do pregovora u Rambouilletu - i, kad su propali, do NATO-ove intervencije. Razumljivo je što je taj bombaški rat uzburkao osjećaje, osobito u Njemačkoj. Jer prvi put od svojega utemeljenja, Savezna je republika išla u rat. Pokazalo se teškim raspravljati o opravdanosti te intervencije, jer taj je rat doveo u pitanje političke identitete i vlastite predodžbe. Jedan od žalosnih učinaka: događaji na Kosovu odlaze u pozadinu. Neki su protivnici rata u opasnosti da isključe stvarno stanje kako bi spasili vlastiti politički identitet. NATO-u i (što je možda još gore) Joschki Fischeru priznati da su intervenirali kako bi zaštitili ljudska prava, za mnoge je protivnike rata prevelik zahtjev. No ako se zbog vlastita shvaćanja ide u preradu povijesti, sve postaje čistom ideologijom. Politika tlačenja Miloševićeva režima koja se od pokolja u Drenici u proljeće 1998. nastavila politikom masovnih progona, jednostavno se poriče. Slobo Milošević će se veseliti. 'Berliner Zeitung' postavio se na sam vrh takve tendencije. Kad voditeljica forenzičkog tima Europske unije Finkinja Helena Ranta odbija politički ocijeniti događaje iz Račka, predstavlja se samo kao profesionalka u svojem zvanju. To je naime zadaća suda u Haagu. Ali to nipošto nije dokaz da u Račku nije bilo pokolja. Naime, žrtve se nisu same poubijale", piše Erich Rathfelder. AUSTRIJA DIE PRESSE 24. I. 2001. Vrijeme neorealista "Vladimir Putin počeo je bijeg naprijed - slobodno po geslu: vlastita inicijativa najbolja je obrana. U pismu novom američkom predsjedniku Georgeu Bushu iznosi niz prijedloga kako bi se rusko- američke odnose moglo postaviti na realne, poslovne temelje. Takvim novim početkom i Rusi i Amerikanci trebali bi ukloniti negativne osjećaje koji su se proteklih godina uzajamno nakupili u oba naroda. Pretežna većina Rusa sve se glasnije žalila da im Amerikanci pristupaju kao učitelji, da im nameću reforme 'suprotne njihovom biću' i da istodobno pokušavaju opljačkati Rusiju. Amerikanci su se sve više žalili da američka pomoć Rusiji nestaje u bačvama bez dna i da ponajprije služi još većem bogaćenju korumpirane ruske oligarhije. Dok su na visokoj političkoj razini u Clintonovj eri kontakti između Washingtona i Moskve bili intenzivni, dok su se vrhovnici međusobno rado lupkali po ramenima i izmjenjivali poljupce u obraze, na donjim razinama sve se više trovala bilateralna klima. Nova američka vlada želi izmijeniti stvari - a očito i Putin. Condoleezza Rice, nacionalna Bushova savjetnica za sigurnost i za sada očito arhitektica u oblikovanju buduće politike Washingtona prema Rusiji, već je otvoreno predočila što joj ne odgovara u politici Moskve: očajničko, bezobzirno a time i problematično ustrajanje na držanju velike sile, loše stanje demokracije, pasivnost u gospodarskim reformama, instrumentaliziranje čečenskog rata za političke svrhe. Pa ipak pledira za neorealizam: 'SAD mora priznati Rusiju kao veliku silu i treba biti jasno da ćemo uvijek imati interese koji međusobno kolidiraju i takve kod kojih ćemo se moći složiti.' 'Vot i vse' - to je sve što na to Putin može odgovoriti. Jer i on u svojem pismu Bushu pledira za takav neorealistički početak, naglašava da ni jedna vanjska sila na svijetu Rusiji ne može donijeti demokraciju, da na mnogim područjima postoje mogućnosti za suradnju, ali da su u nekim drugim neizbježne razlike u mišljenjima, upravo stoga što su nacionalni interesi obaju divova djelomično vrlo različiti. Putin je očito već sasma spretan geopolitički šahist: kad primjerice nametljivo pledira za izgradnju rusko-europskog proturaketnog sustava i za pregovore 4 + 1 (SAD, Rusija, Velika Britanija, Francuska plus Kina) o preradi sporazuma o proturaketnoj obrani iz 1972., ne postavlja se samo kao zagovaratelj Kine, nego smjera i na produbljivanje europsko- američkih razlika. I kad novu američku vladu poziva na zajedničku borbu protiv islamskog terorizma u središnjoj Aziji i na Kavkazu, dakako želi za vlastite svrhe upregnuti duboke ameeričke strahove od međunarodnog terorizma. Naravno, Bushov vanjskopolitički tim ne ostavlja dojam da bi se tako lako dao instrumentalizirati. I čini se da se jednako malo kao i Putin boji otvorenog spora o prijepornim pitanjima. U svjetskoj politici bi prema tome mogle ipak frcati iskre - jamačno, protivnici u Moskvi i Washingtonu nipošto ne ostavljaju dojam hazardera. Predstoje napeta vremena" - drži komentator Burkhard Bischof. RUSIJA SEGODNJA 23. I. 2001. Dužnik, ali ne i prosjak Avtandil Culadze razgovarao je s Glebom Pavlovskim, direktorom Zaklade za uspješnu politiku, o ugledu Rusije na Zapadu, o dugovima i drugom: "- Tko se treba baviti stvaranjem ruskog ugleda? = Rusiju čini niz znakovnih skupina, a svaka od njih daje svoj prinos ruskom ugledu. Zadaća je države da jamči sigurnost vlasničkih prava i glavnih sastavnica gospodarskih sloboda, ponajprije u dijelu koji se tiče ulaganja. Trgovina ne može djelovati putem PR-a, rasvjetljujući ove ili one strane gospodarske djelatnosti u Rusiji koje su zanimljive u smislu ulaganja. - Ako država štiti ulaganja, zašto je odbila platiti dugove? = Koliko razumijem, nije rečeno da se dugovi neće platiti. Nije prihvaćena politika iskorištavanja dugova kao biča za rusko gospodarstvo i za rusku politiku. Jasno je rečeno da ćemo platiti dugove, ali nitko neće dugove moći iskoristiti kao političko oružje. Bude li trebalo, sve ćemo dugove platiti. Postoje i druge mogućnosti. - Ne postoji li opasnost da Rusiju isključe iz svjetskih procesa? = Događa se posve oprečan proces. Rusija naglo jača na svjetskoj pozornici, što ne odgovara stvarnim gospodarskim mogućnostima. Taj proces žele na različite načine zakočiti i usporiti. Rusija više nije zemlja koja prosi. Ona je dužnik, ali ne i prosjak. To što primjećujemo je dio igre koju prihvaćaju obje strane. Stvarna podloga sadašnjih događaja nije slabljenje, već jačanje Rusije na međunarodnoj pozornici. - Provodi li se na Zapadu politika 'blaćenja' Rusije? = Ta je politika za sada drugorazredni čimbenik. Na žalost, postoji tromost koju smo sami uzrokovali ranijih godina kada je Rusija imala dvojaku ulogu - zemlje koja odasvud odlazi i pri tom svakoga moli. Takvo je stanje sigurno najjači čimbenik u stvaranju neshvatljivog i lošeg ruskog ugleda. Rusija je u nekom smislu sama odgovorna za proturusku politiku. Dakako, sada se to ismijava. U politici uvijek svaki vaš propust ismijavaju. No to nije glavni problem. Problem je u tomu da nova američka uprava ne dođe u napast da povjeruje u taj mit. To bi bilo jako pogibeljno, jer će se svakako pojaviti napetosti. U Bushovom intervjuu lako je zapaziti da on Rusiju shvaća kao slabu zemlju koja uvijek nešto moli. Bush polazi od potpuno nestvarne predodžbe o našoj zemlji. Ona danas nije tako slaba. No ta predodžba može potaknuti Amerikance da se odvaže na neke pokuse. A to bismo htjeli izbjeći. - Možda bi se mogla preuzeti korisna iskustva sovjetske propagande na tom polju? = Ne vidim razloga za usporedbu. Doista moćna sovjetska agitpropovska politika bila je dio svjetske ofenzive Sovjetskog Saveza. A ona se pak temeljila na prikladnom ideološkom programu. Putin nema program za napad na zemaljsku kuglu. Njegov je program traženje točaka za stvarno sudjelovanje u svjetskim tokovima, u svjetskom gospodarstvu i u globalnim procesima u širem smislu te riječi, uz uvjete koji su povoljni za Rusiju. Toj zadaći nije potrebna dopuna u obliku Agitpropa." ITALIJA LA STAMPA 22. I 2001. Razgovor s Koštunicom "(?) Da jugoslavenski predsjednik Vojislav Koštunica nije baš proamerički raspoložen, i da nije sklon predati stvarne ili pretpostavljene ?ratne zločince? jasno je već dugo, no tri mjeseca nakon preuzimanja vlasti njegova stajališta postaju sve jasnija, a događaji povezani s osiromašenim uranom učinili su ih nepomirljivijima. Prekjučer je kazao novinarima: ?Ispričavam se svima no imam tri stotine zahtjeva za interview i kad bih ih prihvatio, ne bih više imao vremena za rad.' Za Stampu je napravio iznimku. - Gospodine predsjedniče, prije nekoliko dana nazvali ste NATO-ova bombardiranja ?kriminalnom akcijom'. No što je bilo ?kriminalnije': korištenje projektila s uranom, pogođeni ciljevi ili sama činjenica da se bombardiralo? = Bombardiranja su po sebi bila zločin. S tom kampanjom terora prekršeni su Ženevska konvencija, međunarodni zakoni, cijeli sustav odnosa izgrađen nakon Drugog svjetskog rata kao i osnovne moralne norme. Bombardiranje putničkoga vlaka ili kolone izbjeglica ili bolnica i naftnih rafinerija ne može se drukčije nazvati: posrijedi je bio zločin. (?) - Koje je najveće štete pretrpjela vaša zemlja? = NATO-ova bombardiranja oduzela su život 2500 civila, od kojih su četvrtina bili djeca, uz oko 600 djelatnika policije. Broj ranjenih je i mnogo veći, a najveća šteta je nanijeta infrastrukturi zemlje. Jako velik broj poduzeća prestao je raditi. Sve u svemu, cijela je Jugoslavija bila žrtva NATO-ovih bombardiranja i uistinu je cinična pomisao da je Kosovo pretrpjelo najveće štete nakon bombardiranja za njegov ?spas?. - Koliko će vremena trebati da se poprave te štete? = Sigurno još mnogo desetljeća. Pa i ako uspijemo biti posebno brzi i učinkoviti u obnovi, revitalizaciji zemlje, te štete i taj prekid razvoja bit će jako teško prevladati. - ?G17?, skupina nezavisnih ekonomista, procijenila je štete izazvane bombardiranjima na najmanje 3,4 milijarde dolara. Miloševićev je režim kazao 100 milijardi? = Samo štete na elektroenergetskom sustavu Srbije uvelike prelaze 3 milijarde dolara. Stoga mi se sveukupna procjena od 100 miljardi dolara čini realnom, posebice ako se uzme u obzir prekid brojnih sustava proizvodnje. - I vi ćete tražiti ratne odštete? = Pojavi li se mogućnost zahtjeva za ratnom odštetom, najprije će neka međunarodna organizacija morati utvrditi stvarnu prirodu onoga što se eufemistički i cinično nazvalo ?humanitarna zračna kampanja?. U ovom trenutku još si ne možemo dopustiti da zemlju angažiramo u tom Sizifovu poslu, energija koja nam ostaju nakon toliko godina izolacije, lošeg vođenja gospodarstva, gospodarskih sankcija i bombardiranja vrlo je mala. - A kada bi taj ?posao? počeo kako će se Jugoslavija ponašati? Hoće li tražiti odštete na temelju neke ljestvice odgovornosti? = Neka ljestvica odgovornosti postoji, prirodno, u istoj mjeri u kojoj postoje utjecaji moći u Atlantskom savezu i vojna moć pojedinih zemalja. Znamo točno tko je bio tvorac zamisli o agresiji, tko je napravio najveći broj napada. Sjedinjene Američke Države, i nedvojbeno su njihove odgovornosti najveće". IL MANIFESTO 23. I. 2001. Traži se demokracija "(...) Sve do dana izbora jedna golema Maova slika obješena na splavi smiješila se prolaznicima i mušterijama plutajućeg restauranta. 24 sata nakon izbora koji su okrunili DOS a zbacili Miloševića i gospođu Miru Marković, portret Velikog kormilara je kao čarolijom nestao. Chinatown u Novom Beogradu prilagodio se promjenama u Srbiji brzinom ne mnogo drukčijom od one jednog dijela političkog, gospodarskog, birokratskog i vojnog aparata koji je jedno desetljeće napredovao u Slobinoj sjeni. Da se i ne govori o srpskoj pravoslavnoj crkvi, kritičnoj prema Miloševiću ne zato što je zemlju odveo u mnoge ratove nego zato što ih je sve izgubio: akrobatskim skokom, nakon kumanovskih sporazuma, patrijarhat je prešao u oporbu blagoslovivši DOS, te danas šalje račun Koštunici i Đinđiću. Uvođenje obveznog vjeronauka u škole jedna je od tema koje ispunjavaju stranice srpskog tiska. I ovdje se, kao i u mnogim zemljama istoka nakon pada zidova, može pratiti obnova vjerskog pritiska koji se u slučaju Srbije, kako se čini, više vodi iz zgrada vlasti i medija. Mediji su puni samo žute kronike i napada na prošli režim, za razliku od bliske prošlosti kada su svi bili čvrsto svrstani uz vladu, uključujući i Politiku i (nekadašnja) promiloševićevska izdanja. Ukratko, nema više oporbe. Srpska socijalistička partija i ona 'komunistička' Slobine žene kao da su se rastopile poput snijega na suncu. Počeo je obračun koji ne štedi ljude bivše nomenklature koji nisu na vrijeme napravili veliki skok, no ni stare oporbenjake koji se ni nakon Miloševićeva pada nisu odrekli kritičkoga sagledavanja činjenica.(...) Kako (nekadašnji) oporbeni pokret DOS okuplja čak 18 stranka i pokreta, počeo je sukob za osvajanje položaja svih vrsta i razina. Znakovit je slučaj mjesta ministra zdravstva, koje je još slobodno, zbog polemika koje je izazvala namjera Koštuničine stranke da za ministra imenuje liječnika kojega je kritizirala cijela struka i koji je optužen za primanje mita i bogaćenje ratom u Bosni. (...) Teško je zadovoljiti 18 stranaka, to više što nagrađeni nikad nisu zadovoljni. Novi beogradski gradonačelnik Milan Protić, vjeran Đinđiću, priopćio je biračima kako mu je žao što mora napustiti tek osvojeno mjesto prvoga građanina radi viših obveza, a on je vrlo osjetljiv na nacionalne interese: jadnik, morat će u Washington kao veleposlanik. Beograd je težak posao, ovdje je život bijedan i ljudi više ne uspijevaju spojiti kraj s krajem, dok je izborna obećanja teško održati, bolje je u Americi. (...) No prijelaz na 'demokraciju' uvijek je težak. Trebat će dati vremena Srbima da nađu svoj put, Međunarodnom monetarnom fondu da izdiktira svoje zakone: on je već jasno rekao da je prijelaz na tržišno gospodarstvo prespor te da su potrebne drakonske mjere. Dura lex sed lex", piše Loris Campetti.