ĐAKOVO, 21. siječnja (Hina) - Državna lipicanska ergela u Đakovu, za čiji je rad u ovoj godini Hrvatska, kao njezin vlasnik, iz proračuna osigurala dva i pol miljuna kuna, ima 230 najkvalitetnijih lipicanaca koje, po ocjeni direktora
ergele Ivice Mandića, osim vrhunskog izgleda, krasi i visoka radna sposobnost, što je lipicance i dovelo u sam vrh svjetskog konjičkog sporta.
ĐAKOVO, 21. siječnja (Hina) - Državna lipicanska ergela u Đakovu,
za čiji je rad u ovoj godini Hrvatska, kao njezin vlasnik, iz
proračuna osigurala dva i pol miljuna kuna, ima 230
najkvalitetnijih lipicanaca koje, po ocjeni direktora ergele Ivice
Mandića, osim vrhunskog izgleda, krasi i visoka radna sposobnost,
što je lipicance i dovelo u sam vrh svjetskog konjičkog sporta. #L#
Duga tradicija uzgoja lipicanaca na đakovačkom području i
priznatost ergele u svjetskim krugovima, koji uvijek daju najvišu
ocjenu njezinu uzgojnom, selekcijskom, sportskom i rekreativnom
radu s konjima, razlozi su da je država 1997. preuzela ergelu u
svoje vlasništvo kao nacionalno dobro.
Na đakovačkoj ergeli Ivandvoru smješteno je matično stado kobila i
pomladak, tu se provodi odgoj i othrana ždrjebadi do treće godine,
nakon čega muška ždrjebad odlazi na obuku - treninge i dresuru za
konjički i zaprežni sport, rekreaciju i show programe.
Mandić ističe da se prosječna prodajna cijena za kvalitetnog
lipicanca kreće od 15.000 do 50.000 njemačkih maraka. Iako su
đakovački lipicanci traženi u čitavoj Europi, njihovo najčešće
inozemno tržište su Belgija, Nizozemska i Mađarska.
"Po ocjeni stručnjaka naš je uzgoj iznimno cijenjen i visoko kotira
na ljestvici kvalitete u Europi. Priznanje je za to i članstvo
Državne ergele u Svjetskom udruženju lipicanskih uzgajivača
(LIF)", kaže direktor Ivica Mandić, dodajući da današnja svjetska
lipicanska proizvodnja obuhvaća sedam linija pastuha i 32 roda
kobila. "Da je Hrvatska ozbiljan čimbenik uzgoja lipicanaca,
govori i podatak da je jedna od sedam linija pastuha - linija
tulipan - hrvatska autohtona linija. U Hrvatskoj su također
uzgojeni i brojni rodovi kobila, poput rodova - zenta, trofeta,
toplica, krabbe, diana, munja, mima i drugih", kaže Mandić.
Uprava ergele ne želi stati na postignutim rezultatima, a u planu
ima izgradnju zatvorene jahaonice. Projekt je vrijedan 2 milijuna
njemačkih maraka, a za njega je dobivena i potporu Ministarstva
poljoprivrede, no realizacija će morati pričekati bolja
financijska vremena. Država, naime, ni ove godine nije mogla dati
jamstvo za realizaciju tog projekta i on će doći na red tek kada u
proračunu za takve investicije bude više mogućnosti.
Država je stopostotni vlasnik Ergele od 1997. godine, a proračunska
sredstva podmiruju 40 posto godišnjih potreba te svjetski priznate
uzgojno-selekcijske ustanove koja, osim toga, vlastitim prihodima
od prodaje konja, davanja usluga i ratarskom proizvodnjom na
vlastitih 360 hektara, godišnje ostvari prihod od 6 i pol milijuna
kuna.
Osvrnuvši se na pitanje tko ima pravo na autohtonost lipicanske
pasmine, oko čega se međusobno spore Slovenija, Austrija i Italija,
direktor Državne ergele odgovario je da je riječ o srednjoeuropskom
konju, stvorenom na području današnje Slovenije u doba carske
Austrije.
"Počeci lipicanskog uzgoja sežu još u 1580. godinu, kada je
austrijski dvor osjetio potrebu za stvaranjem novog tipa konja koji
će izgledom biti dovoljno atraktivan za protokolarne potrebe
dvora. Napori Beča da dođe do takve pasmine urodili su plodom u
razdoblju od 1580. do 1760., kada se lipicanska pasmina profilirala
na području današnje Lipice u Sloveniji, gdje je bečki dvor
izgradio carsku ergelu", kaže Mandić, dodajući da je prva linija
lipicanskih pastuha uzgojena 1760. godine.
Prvi dolazak lipicanaca u Đakovštinu zabilježen je 1805., kada se
carska ergela iz Lipice sklanja pred Napoleonovom vojskom. I nakon
odlasku carske ergele iz Đakova, 1807., dio kobila i ždrjebadi
ostaje u Đakovu. Organizirani uzgoj lipicanaca u Đakovštini vezuje
se ipak uz ime biskupa Strossmayera, 1856. U početku je đakovačka
ergela vlasništvo Đakovačke biskupije i mijenja u to vrijeme
nekoliko lokacija po Đakovštini. Biskup Ivan Krapac 1912. gradi
ergelu na lokalitetu Ivandvor, gdje je smještena i danas, šest
kilometara izvan grada. Uz nju, ova ustanova od 1946. obuhvaća i
lokalitet u samome gradu nazvan Pastuharnom.
Nakon 2. svjetskog rata ustanova je preimenovana u Zemaljsku, a
zatim u Državnu ergelu, nakon čega mijenja naziv u Centar za
selekciju konja, a od 1970. do 1997. djeluje u sastavu bivšeg PIK-a
Đakovo. Restruktuiranjem PIK-a država prije četiri godine ulazi u
vlasništvo ergele ocijenivši je značajnim kulturnim, uzgojnim,
genetskim i prirodnim dobrom, kazao je Mandić.
(Hina) sžup dd