DNEVNI PREGLED BR. 14 19.1.2001.

RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 17. I. 2001. Tonino Picula, hrvatski ministar vanjskih poslova: Nema trgovanja načelima (Razgovarao Mladen Mali) - U razgovorima s glavnom tužiteljicom Haaškog suda, koja su po Vašoj ocjeni pitanja izoštrena u odnosima sa sudom i koji su problemi riješeni? = Pa upravo je to na tragu naše ambicije da odnose s Haagom izoštravamo, a to znači da vidimo gdje možemo poboljšati suradnju, ali da generalno odnose s Haagom ne zaoštravamo. Ja mislim da će biti znatno bolja suradnja na ovom dnevnom planu, to znači kontakti oko razmjene određenih dokumenata, ali u oba pravca, znači informiranje o aktivnostima suda, i ja mislim da, generalno uzevši, ovaj razgovor je bio jednako tako potreban kao što su i poštovanja vrijedni njegovi rezultati. To je za nas izuzetno bitno, jer poštujemo i razloge osnivanja suda i naravno želimo da taj sud uspije. Mislim da je uspjeh suda u Haagu u dobroj suradnji s Hrvatskom nešto što i nama olakšava identifikaciju i onoga lošega što je bilo u našoj nedavnoj prošlosti. - Da li to znači da Vlada u suradnji sa sudom i dalje ostaje pri onih svojih 13 točaka dokumenta, koji je usvojila u prosincu? = Nema nikakvog razloga da vlada od njih odustaje. To nije bila neka privremena proteza koja nam je trebala pomoći da se bolje pripremimo za sastanak s haaškom tužiteljicom. To je izraz jednog trajnog izbora ove Vlade da sud u Haagu zaista doživi kao ozbiljnog sugovornika u vrlo osjetljivim temama. Ali, mislimo da je potreba da se dobro surađuje obostrana potreba i ja vjerujem da mi tih 13 točaka možemo slobodno zadržati nakon odlaska haaške tužiteljice. - Mnogi kažu da je tužiteljica učinila jednu gestu prema Hrvatskoj u odnosu na generala Stipetića, a kako je hrvatska strana uzvratila? = Pa mi uzvraćamo našom zaista velikom ozbiljnošću prilikom planiranja suradnje s Haagom. Mislim, a to se u razgovorima i potvrdilo, da je Hrvatska naročito tijekom 2000. godine na novi način pristupila suradnji sa sudom, i uspjela je realizirati veliki dio onoga na što se obvezala. I to je nešto što je dobar kapital kada planiramo odnos sa sudom tijekom ove godine. Mislim da će ovakvih sastanaka kao što je bio ovaj biti sve manje. Odnosno da oni, ako do njih bude dolazilo, bit će prije svega usmjereni na rješavanje tehničkih pitanja suradnje. - Bilo je prigovora da haaški sud doprinosi određenoj nervozi u Hrvatskoj. Spominjao se kod toga zamjenik glavne tužiteljice Graham Blewitt. Da li je tome možda pridonijela i američka državna tajnica gospođa Albright stajalištem da se Slobodanu Miloševiću može suditi u Beogradu? = Ja mislim da smo mi nakon susreta s haaškom tužiteljicom uspjeli na kreativan način izbjeći zamke dva pristupa toj suradnji koji su jednako loši. Jedan je pasivnost, a drugi je panika. Nema mjesta ni pasivnosti ni panici. Naprosto Hrvatska ima identitet u toj suradnji, ali identitet mora zadržati i haaški sud. Što mislim kad kažem identitet? Nema trgovanja načelima. Haaški sud je utemeljen na određenom vrijednosnom sklopu i on se mora odnositi jednako prema svima onima nad kojima ima nadležnost. Prema tome ne može vrijediti jedan set pravila za Hrvatsku, drugi za BiH, a treći za SRJ. Naravno, taj odnos je nužno i dinamičan. Uvijek se može na dobar način riješiti ono što možda pravila ili statut nisu do kraja definirali. Ali, u ovim krupnim pitanjima ? tu ne smije biti dvostrukih kriterija. Prema tome, kao što dobroj suradnji s haaškim sudom mogu mnogi doprinijeti, mogu mnogi također i komplicirati tu suradnju. - U Washingtonu uskoro dolazi do smjene administracije. Kakve promjene očekujete u politici administracije g. Busha prema ovom dijelu Europe? = Sigurno je da je posve legitimno očekivati da će nova administracija donijeti i određene promjene, vjerojatno prije svega kadrovske. Da li će one ujedno značiti ozbiljnije mijenjanje političkog smjera, nisam siguran. Mislim da interese SAD-a u ovom dijelu svijeta ipak definira situacija, a ta situacija će biti za Ameriku interesantna i u sljedećem razdoblju. Samo ako dođe do bitno promijenjenih okolnosti na ovom terenu, za očekivati je da će nova administracija predsjednika Busha bitnije mijenjati postojeći smjer. Ne vjerujem da će doći do znatnijeg američkog političkog, vojnog ili gospodarskog deangažmana u Hrvatskoj ili u hrvatskom susjedstvu. Dapače, za vjerovati je da u slučaju nešto ozbiljnijeg razvoja situacije čak dođe i do povećanja interesa SAD- a. - Kako u tom svjetlu gledate na buduće hrvatsko-američke odnose? Vi ste se u proteklih godinu dana nekoliko puta sastali s gospođom Albright. Da li očekujete takve intenzivne sastanke i odnose i u razdoblju koji predstoji? = Doista vjerujem da smo u proteklih godinu dana razinu odnosa između Zagreba i Washingtona doveli na tu točku da je posve neovisno koje administracije i vlade trenutačno imaju odgovornost nad političkom sudbinom Hrvatske i SAD-om. Vjerujem da to partnerstvo ima trajniji karakter, a to je definirano prije svega činjenicom jedne opće demokratizacije prilika u samoj Hrvatskoj. Mislim da možemo biti i zahvalni za zanimanje SAD za situaciju u ovom dijelu Europe, što je nama u mnogome olakšalo i početne nastupe na međunarodnoj političkoj sceni. Ne vjerujem da će odnosi između Washingtona i Zagreba stagnirati, a još manje da će biti unazađeni. Na nama je u Hrvatskoj da iskoristimo sve mogućnosti nešto hrabrijeg i argumentiranijeg nastupa na američkom tržištu, ali to će naravno ovisiti o našoj sposobnosti da transformiramo jednu, ja bih rekao, oštećenu ili nedovoljno propulzivnu privredu u ono što se zove moderno europsko gospodarstvo. To će potrajati, ali značajan partner u toj rehabilitaciji naših privrednih potencijala svakako leži u suradnji sa SAD-om. Ja tu vidim negdje potencijale i još boljih političkih odnosa. - Nakon summita zemalja EU i država u tranziciji, Vi ste najavili početak 'Zagrebačkog procesa stabiliziranja i poboljšanja odnosa u regiji'. Pripremljena je platforma za odnose sa Slovenijom, najavili ste skori nastavak pregovora s jugoslavenskom stranom o granicama, i pitanje je kako Hrvatska sada kani razvijati odnose sa svojim susjedima? = Ja bih ovako ukratko odgovorio. Povijesni neuspjeh jugoslavenskog koncepta dugo će opterećivati odnose na jugoistoku Europe. Naš cilj je da dobrom, kvalitetnom bilateralnom pa i multilateralnom suradnjom sa svim zemljama sljednicama bivše Jugoslavije, odnose s tim državama s vremenom izjednačimo na razinu odnosa koje imamo posebice s europskim zemljama. Ako u tome uspijemo, onda ćemo vjerojatno i ova preostala opterećenja moći 'arhivirati' i staviti negdje u nekakav 'povijesni herbarij'. To je ukratko negdje i moja ambicija da 2001. godinu zaključimo sa znatno boljim odnosima s našim susjedima, nego što su oni bili recimo prije godinu dana. Jer, dobrosusjedstvo je jedan od dva temeljna vanjskopolitička cilja ove Vlade. Drugi je naravno priključivanje euroatlantskim integracijama. (RFE) BRITANSKI RADIO - BBC 18. I. 2001. Nakon brojnih špekulacija u hrvatskim medijima tko bi mogao zauzeti tri mjesta u Upravnom sudu Republike Hrvatske još je navečer saborski Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav objavio imena čak 23 kandidata. To međutim ne znači kraj zanimanja za konačni izbor sudaca, a koji će biti u veljači, nego pravi početak, kaže Rosa Grce koja nam se javila iz Zagreba. "Izbor sudaca Ustavnoga suda ovaj put neće izazvati onoliku buru kao prošli put, kada je u posljednjim mjesecima HDZ-ovske vlasti došlo do imenovanja novih sudaca i u tijeku kojega je, kako su tvrdili hrvatski mediji, došlo do trgovine između HDZ-a i tadašnje oporbe, što je omogućilo položaj ustavnog suca, recimo, Vici Vukojeviću. No i ovaj puta javnost već danima nagađa tko bi mogao biti najpogodniji izbor za nove suce kojih je, prema novom Ustavu 13, a ne 11 kao dosad, a popunjava se još i mjesto suca Velimira Belajca koji je najavio odlazak u mirovinu. Evo što o tome misli bivši predsjednik Ustavnoga suda Jadranko Crnić: = U tome sudu nemate u ovom trenutku nikoga tko je ozbiljno bio sudac, a istodobno morate imati ljude koji se bave i znanstvenim radom. Kad je to u jednoj osobi spojeno - to je još bolje. Dakle trebalo bi u svakom slučaju pokušati iz reda sada predloženih kandidata naći one koji imaju takvo sudačko iskustvo. Među 23 predložena kandidata koje je istaknula struka ili su se sami predložili, ima aktualnih sudaca poput Borisa Gutmana, Neve Šibl i Vesiljka Šeparovića, ili bivših sudaca kao što su Anđelko Bušić, Hrvoje Momčinović i Marijan Svedrović. Znanstvenika također ne manjka. To su četvorica profesora Pravnog fakulteta u Zagrebu Dragan Medvedović, Alan Uzelac, Siniša Rodin i Željko Potočnjak, zatim profesor riječkog Pravnog fakulteta Vladimir Đuro Degan i Ivan Pađen sa zagrebačkog Fakulteta za politologiju. Važno je da na položaj suca Ustavnog suda, inače za hrvatske prilike odlično plaćen posao, dođe stručnjak koji je po moralnim kvalitetama dostojan toga mjesta, kaže bivši predsjednik toga suda Jadranko Crnić. Javnost izbora mora odigrati ulogu, drži i predsjednik sudačke udruge Vladimir Gredelj. Njegova je udruga predložila tri bivša suca Ustavnoga suda Jadranka Crnića, Mladena Žuvelu i Hrvoja Momčinovića, od kojih su Žuvela i Crnić odbili kandidaturu. Vladimir Gredelj drži da oni koji su napali odabir sudačke udruge, imaju svoju računicu: = Jer, velim, uz ovakvu trojicu kandidata mnogi su se uplašili da za njih nema izgleda. Među manje poznatim kandidatima je i Agata Račan, zamjenica ministra za europske integracije, inače bivša žena premijera Ivice Račana. Osim nje i Neve Šibl kandidirala se još jedna žena, Marta Vidaković-Mukić. Hoće li saborski Odbor za Ustav i Poslovnik koji prvi put nakon ustavnih promjena predlaže Zastupničkom Domu trojicu sudaca, predložiti i jednu ženu? Ma koga Odbor preložio, kako kaže Jadranko Crnić, čovjek koji je vjerojatno najzaslužniji što je Ustavni sud od marginalne institucije postao relevantni pravni korektiv, važno je da se pritom osigura javnost: = Ja se nadam da će sada i Odbor za Ustav koji ide kao prvi filter, a zatim i Zastupnički Dom u cjelini, to činiti javno. Osobno sam se uvijek zalagao - svakog kandidata treba metnuti na stup. Hoće li to biti stup časti ili stup srama, ovisit će o tome što će se o njemu sve saznati da bi se moglo izabrati prve ljude." Pregled tiska "Odluka Europskog parlamenta kojom se preporuča zabrana korištenja oružja s osiromašenim uranom nalazi se tek na vanjskopolitičkim stranicama. 'Financial Times' uz to prenosi kako je Njemačka poduzela neobičan korak pozivajući američkog veleposlanika u Berlinu da bi se uručila žalba Amerikancima zbog nedostatka informacija o osiromašenom uranu. Dopisnik 'The Guardiana' iz Jugoslavije u svom komentaru pod naslovom 'Gotovo ista stara Srbija', piše o promjeni vlasti u Beogradu i da li to znači korjenite promjene srpske politike. Gillian Sandford kaže da za ono što se događalo početkom listopada prošle godine nije siguran je li bila pobuna naroda ili policijski, odnosno vojni puč. Odgovor vjerojatno nećemo uskoro saznati, ali je jasno da su zgrade skupštine i televizije zauzete ponajprije zahvaljujući ljudima koji su borbeni zanat naučili u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, odnosno koji su bili članovi raznih paravojnih skupina. Najvažnija uloga se pripisuje specijalnim policijskim postrojbama, Crvenim beretkama, koje nisu poslušale zapovijed da preuzmu televiziju. Zapovjednik te postrojbe je bio pripadnik nekadašnjih 'Tigrova' koje je predvodio Željko Ražnatović-Arkan. Dopisnik piše kako sve to potiče sumnje da su novi srpski čelnici dužnici ljudima koji su vjerojatno optuženi za ratne zločine. Sandford podsjeća na pobunu građana u Istočnoj Njemačkoj, kada je glavna meta bila zgrada tajne policije 'Stasi'. U Beogradu toga nije bilo - šef tajne policije Rade Marković i dalje je na vlasti. Slobodni tisak koji dobiva obilnu zapadnu pomoć ne javlja o pojedinostima haaškog suđenja generalu Radislavu Krstiću za pokolj u Srebrenici, nedavno otkriće masovne grobnice kod Višegrada nije ni spomenuto. Novinar pita bi li se tako nešto ignoriralo da ispod smeća leže kosti poubijanih Srba". (BBC) ITALIJA LA REPUBBLICA 18. I. 2001. Tuđmanovi tajni spisi UN-ovu sudu "Zagreb je popustio. Cijeli tajni arhiv bivšega hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana bit će predan haaškom Međunarodnom sudu za zločine u bivšoj Jugoslaviji. Milijuni papira, zabilješki i državnih zapisnika, stotine sati telefonskih i osobnih razgovora preminulog predsjednika koji su opsesivno snimani te potom zapisani u vrijeme sukoba najprije sa Srbijom a zatim s Bosnom, njegove odluke za vojne snage i službe sigurnosti, bit će na raspolaganju istražiteljima tužiteljice Carle Del Ponte. Dogovor je postignut u ponedjeljak u Zagrebu, nakon šest sati razgovora Carle Del Ponte, hrvatskoga predsjednika Mesića i premijera Račana. Hrvatska, sve u svemu, pristaje otvoriti sef koji čuva ratne tajne. Maknuti, dakle, oznaku državne tajne koja je stavljena nakon Tuđmanove smrti na cijelu dokumentaciju na razdoblje ne kraće od 30 godina. Ta je odluka plod osjetljiva kompromisa s Haagom, ostvarena kroz tumačenje hrvatskih ustavnih zakona. Sa zadovoljstvom ju je pohvalila Florence Hartmann, glasnogovornica Carle Del Ponte, koja sad govori o ?povratku odnosa između Haaga i Hrvatske na pravi kolosijek?. Kako bi se zaobišla prepreka tajnosti arhiva i preduhitrila navala vjerojatne reakcije nacionalista, predsjedništvo i vlada u Zagrebu složili su se s Haagom da je, iako hrvatski ustav nameće tajnu, isto tako istina da ista ustavna povelja to pravilo podvrgava poštivanju međunarodnih obveza zemlje. Dakle, tajna i zabrana predaje arhiva nastavit će vrijediti u Hrvatskoj, no Haaškome sudu, koji se smatra punopravnim dijelom međunarodnih obveza koje je potpisao Zagreb, neće spriječiti uvid u materijal (mada s obvezom daljnjeg neširenja). Pregovori nisu bili jednostavni i deblokirala ih je mogućnost koju je iznijela Carla Del Ponte u ime međunarodne zajednice: da se hrvatsko ustrajanje na tajnosti arhiva shvati kao odbijanje suradnje, uz posljedice na planu gospodarske pomoći zemlji. To je argument koji je, kako se čini, Carla Del Ponte sad spremna iznijeti u skorim razgovorima u Beogradu (od 23. do 25. siječnja) i koji bi mogao razbiti, ili bar okrnjiti, nacionalističku frontu odbijanja predaje Miloševića, Karadžića i Mladića." *** Carica etničkog čišćenja: "Govorit ću protiv Miloševića" "(?) Biljana Plavšić, sedamdesetogodišnja bivša predsjednica bosanske srpske republike, vladarica, biolog koji je pristao uz balkansko klanje u ime i za račun Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića (?), ta je žena donijela odluku. Govorit će. ?Spremna sam surađivati s međunarodnim sudom. I to ću činiti dok to neće štetiti mojim osobnim interesima?. To je rekla Biljana. ?Jer?, dodala je, ?nedužna sam i ne mogu se optužiti za ono za što nisam kriva?. (?) Biljana Plavšić je počela igrati svoju igru. (?) Ali nije promijenila ponašanje. Nikad ne napustiti pregovarački stol, makar i onaj sudski, dok se ne postave uvjeti. Danas su njezini problemi prostori zatvora u Scheveningenu, gdje je zatvorena od prije Božića.(?) Sada, kad je Biljana donijela odluku, odvjetnik i njegovi pomoćnici imat će posla: ?Najprije mi dajte spise, onda ću početi govoriti?. Djelatnici tužiteljice Carle Del Ponte već su u njezinoj ćeliji ostavili desetke listova vezanih uz optužnicu. Tisuće listova koji opširno iznose strahote koje su između 1992. i 1993. počinile paravojne postrojbe bosanskih Srba koji su veličali njezino ime (?Vladarica?) i klanjali se njezinim zapovijedima, dok su čistili sela istočne Bosne od života bilo kojeg nesretnika u kojemu je tekla hrvatska ili muslimanska krv. U tim su spisima, između ostaloga, dokazi koji pokazuju kako je slika pokolja na terenu visjela o čavlu političke odgovornosti.(?) Dakle, pitanje: u pogledu koga i čega je Biljana Plavšić spremna surađivati? I kako, s obzirom na to da se odlučila izvući od vlastitih odgovornosti, izjasnivši se nedužnom? Svojem odvjetniku Simiću, tužiteljičinu uredu, Biljana je već neformalno iscrtala prvu mjeru svoje suradnje. ?Svjedočit ću protiv Miloševića, Karadžića, Krajišnika, ljudi koji su se igrali životima Srba iz Bosne. Koji su opljačkali bogatstva?. Ljudima, daje naslutiti, koji su se igrali i njezinim životom i njezinim ?iskrenim i demokratskim protukomunističkim nacionalizmom?. Istim što je, misli Biljana, pokretalo drugog krvnika na pozornici bosanskih operacija, generala Ratka Mladića. ?Pošten čovjek?, kaže, ?žrtva političkih igara između Pala i Beograda. Nedužan.?. Danas ga se može vidjeti slobodnoga na ulicama jugoslavenske prijestolnice i očito je predodređen ostati izvan skupa glava na koje će pasti njezina osobna sudska osveta. Vladarica je oštroumno proučila i pomno pripremila svoj scenarij. Čija pozadina, između ostaloga, počinje uznemirivati sliku jedne od glavnih osoba međunarodne diplomacije: američke državne tajnice Madeleine Albright. Fotografije na kojima se vidi nasmiješena s Plavšićkom u danima daytonskih sporazuma, kada je Zapad računao da će Vladarica naslijediti ludog paljanskog psihijatra Radovana Karadžića, počele su kružiti svijetom. I nije uopće isključeno, Biljana je to štoviše dala naslutiti, da će sada, kad demokratkinja Albright prepustiti dužnost republikancu Colinu Powellu, i pozadina te veze biti bačena na stol igre koju Plavšićka igra za svoje preživljavanje. Vremena, uostalom, Biljana ima. Po planu ?rada? koji su si postavili uredi tužiteljstva prvi će termin biti na proljeće. Dotad Del Ponteova želi ustanoviti koliko je Plavšićka odlučila svjedočiti o sebi samoj ali, poglavito, o svojim bivšim drugovima Slobodanu Miloševići, Radovanu Karadžiću, Momčilu Krajišniku. I tek će tada Vladarica znati vrijedi li cijena njezine suradnje moguće pogodbe. Pogodbe, s tužiteljicom Carlom Del Ponte i Sudom, koja će možda doživotni zatvor pretvoriti u kaznu od 30 godina. (?)", piše Carlo Bonini AUSTRIJA DIE PRESSE 19. I. 2001. Prednost proširenju "Zaključak o proširenju Europske unije već je odavno donesen, treba računati s postupnim pristupom zemalja kandidatkinja između 2003. i 2010. Često se i opširno pojašnjavalo da će Austrija u gospodarskom, sigurnosnom i stabilizacijskom pogledu pripadati skupini glavnih korisnika toga procesa pa ga zato mora potpuno poduprijeti. Pojedini problemi mogu se riješiti prijelaznim mehanizmima. Predstojećim valom pristupa proces proširenja ipak još nipošto nije završen. Albanija, Hrvatska i druge države sljednice bivše Jugoslavije pripadaju Europi jednako kao Austrija i imaju jednako pravo na članstvo u uniji. Nitko ipak neće biti tako naivan i vjerovati da će to za sve slučajeve biti moguće u bližoj budućnosti. Na temelju iskustava u srednjoeuropskim reformskim državama znamo i da europska perspektiva predstavlja najvažniji ako ne i jedini motiv reformskih napora. Na nedavnoj konferenciji na vrhu u Zagrebu, EU i države regije usvojile su program koji predviđa sklapanje posebnog sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, paket pomoći EU-a u visini od 4,6 milijarda eura, slobodan pristup tržištu za izvoze iz regije u EU te regionalnu suradnju balkanskih zemalja na svim područjima, uključujući i slobodnu trgovačku zonu. Očito je da su Austrija zajedno s Grčkom i Italijom najviše zainteresirane za uvođenje jugoistočne Europe u integracijski proces pa ga zato moraju podržavati u najvećoj mjeri. Od odgovora na pitanje proširenja manje je jasan odgovor na pitanje produbljivanja i konačnog cilja integracije. Čak su i najuvjereniji Europljani svjesni da vrijeme za europsku saveznu državu još nije sazrijelo. Nacionalni egoizmi ali i želja za očuvanjem vlastitog identiteta u svim su dijelovima Europe još uvijek presudni čimbenici. Držanje partnera EU-a prema Austriji u prošloj godini pokazalo je koliko je u europskoj obitelji još i danas slabo razvijeno načelo solidarnosti. I po iskustvima proteklih godina može se zaključiti da povećanje ovlasti zajednice na svim područjima nije dobitak. I činjenica je da će se suradnja prekograničnih regija povećati. Za iduće godine jasno su obilježene glavne teme EU, a time i prioriteti austrijske europske politike: brza provedba procesa širenja, gospodarska obnova i demokratska transformacija na Balkanu kao i uvođenje zemalja regije u proces integracije, nužnost da se unija oblikuje funkcionalnije, transparentnije i bliže građanima i to mjerama poput pojednostavljenja ugovora, promišljanja strukture na tri stupa i ponajprije razumne podjele ovlasti između zajednice i država članica, uzimajući u obzir ulogu regija. U taj bi proces rasprava zemlje pristupnice bile uključene u cijelosti, kao da su već sada članice Europske unije", piše Albert Rohan, glavni tajnik ministarstva vanjskih poslova. NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 18. I. 2001. Tvar koja traje "Stručnjaci to odmah nazivaju novinskom patkom: tragovi plutonija u uranskom streljivu - nemoguće. Uran iz tvornica koje prirodnu sirovinu obogaćuju za gorive elemente i 'osiromašeni' ostatak pripremaju za prodaju, ne može sadržati plutonij. Pa ipak primjerice bečki list 'Der Standard' navodi američko ministarstvo energetike rečenicom (iz siječnja 2000.): 'Vjerujemo da u osiromašenom uranu može biti neznatnih količina plutonija'. To je moguće samo ako uran ne potječe iz tvornica urana nego iz reciklaže. Takvu glupost nitko ne želi pripisati vojsci koja bi već morala nešto znati o plutoniju. Ako je na Kosovu ili u Zaljevskom ratu uistinu ispaljeno streljivo koje sadrži plutonij, imat će to naknadne posljedice za tamošnje stanovništvo. Jer kontaminacija je izrazito trajna, budući da je poluživot plutonija 239 više od 24 tisuće godina. Osim toga, taj je umjetni element i kemijski ekstremno otrovan. Od zračenja se doduše iz vana može dobro zaštititi. No udahnut i u neznatnim tragovima, plutonij 239 djeluje razorno. To znači da nisu ugroženi vojnici koji ispaljuju streljivo, nego mnogo više naraštaji ljudi koji moraju živjeti na kontaminiranom području i onda kad se više nitko ni ne sjeća da je bio rat. Pod pretpostavkom da su, kako je rečeno, obavijesti točne. To se može dokazati ili opovrgnuti ispitivanjem materijala kao i ispitivanjem tla s ratnih područja. No čini se da NATO to dobro zna i bez toga", zaključuje komentator. RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 18. I. 2001. Slavenske države ZND-a pred najezdom 'atlantskih vrijednosti' "Danas je teško ne primijetiti 'škare' između ruske vanjske politike, čiji je vektor usmjeren k Europi, i naše vanjske politike na europskom poslijesovjetskom prostoru, uvjetno rečeno na njegovoj 'zapadnoj bojišnici'. Ako u prvom slučaju možemo govoriti o nekim uspjesima (koji su ponekad prijeporni) u odnosima s Engleskom, Njemačkom, Italijom i drugim zemljama, na poslijesovjetskoj 'zapadnoj bojišnici' bilježe se samo porazi, pogledamo li odnose s Bjelorusijom, Moldavijom ili Ukrajinom. Paradoks je sljedeći: u Europi, pa čak i u Latinskoj Americi govorimo o obnovi ugleda (najbolji je primjer Kuba), a na poslijesovjetskom prostoru odjednom sve ostavljamo i upuštamo se u utrku (Bjelorusija, Podnjestarje i drugdje). Ima li logike u sličnom teturanju? I zašto, kao i prije, imamo nekoliko 'vanjskih politika' za jednog predsjednika koje se međusobno potiru? Takve 'škare' djelomice svjedoče da predsjednik Vladimir Putin nema pouzdanu momčad koja razmišlja strateški, što će se nedvojbeno odraziti na ruskim interesima. Sadašnje se prilike dijelom tumače nekim obmanama o našem novom duhovnom jedinstvu s Europom koje su pogibeljne za Rusiju. No odvažio bih se, govoreći danas o odnosima Rusije s europskim zemljama, kao i s našim 'europskim' partnerima na postsovjetskom prostoru, izraziti ih sve jednom formulom, vodeći računa o našim unutarnjim problemima: Rusija uoči najezde. Otvorene najezde tzv. atlantske civilizacije. Premda ta najezda i u svom današnjem 'baršunastom' obliku ugrožava samu rusku državnost, kao i druge slavenske (ali ne samo slavenske) države ZND-a i dovodi u pitanje samo postojanje ruske države. Govorim upravo o 'atlantskim vrijednostima', tj. o vrijednostima saveza koji djeluje pod nazivom NATO, o 'vrijednostima' koje jedna država agresivno nameće ostatku svijeta, premda one, bez obzira na verbalnu krinku, nemaju ništa zajedničko s temeljnim europskim vrijednostima. Nažalost, i sama se Europa danas udaljila od njih, jer je izložena pogibeljnoj 'atlantističkoj' eroziji koja ju potkopava iznutra, a da europske zemlje za sada nisu pokazale aktivnu volju da se odupru toj eroziji. Što se tiče Rusije, odnos Zapada prema njoj nažalost uglavnom nije doživio bitne promjene. Zato smo se, gledajući kolo ljudske povijesti, objektivno približili opetovanju te etape koja se već dogodila: kada je slavenska država na istoku Europe, zbog jačanja vojnog i osvajačkog raspoloženja Zapada, bila mastan zalogaj od kojeg se uvijek moglo malo ugrabiti ili otkinuti. Tada su započinjali križarski pohodi protiv naše domovine u kojima su se istrjebljivali Slaveni. Te invazije koje su Rusiju stalno gurale u povijesni ponor nepostojanja, opetovale su se i u XIX. i u XX. stoljeću, a najtragičnije su bile Napoleonova i Hitlerova invazija. Danas to što se događa na istoku Europe jako podsjeća na Europu iz 1937., 1939.-1940., kada je Hitlerova Njemačka, prije napada na Sovjetski Savez, zauzela Poljsku, 'podijelila' Čehoslovačku, a zatim je zauzela, prije čega je pripojila Austriju, a kao završni korak neutralizirala Jugoslaviju, nakon čega je Sovjetski Savez bio bez saveznika na Balkanu. Rumunjska, Bugarska, Mađarska tada su već bile njemački sateliti... Pogledamo li na zemljovid i promotrimo NATO-ovo širenje na istok - širenje koje proturječi službenim i neslužbenim obvezama europskih država u 1990. - vidjet ćemo da su u taj novi blok već primljene Poljska, Češka i Mađarska, dok Rumunjska, Bugarska, Hrvatska i mnoge druge države osim... Jugoslavije, mole da uđu, ali su za sada u čekaonici. Jugoslavija je jedina zemlja koja nije stala u red 'privrženika' Sjedinjenih Država, zbog čega je i platila ceh... Kada je riječ o ZND-u, gotovo su sve zemlje Zajednice na europskom području već izložene širenju 'atlantskih vrijednosti'. U politici, kulturi, gospodarstvu, tisku, javnom životu, to širenje traje odavno (osobito u Rusiji i u Ukrajini), no danas smo pred novom prijetnjom VOJNO-POLITIČKOG ŠIRENJA. Sve ovisi o tome u kakvom se obliku ono može provesti. Drugi čin jugoslavenske tragedije u 2000. daje dosta uvjerljiv odgovor na to pitanje: zašto bombardirati europske gradove i zemlje, kad možemo jednostavno provesti 'demokratske izbore'? I jeftinije i brže i humanije - bez ikakvih žrtava, osim nestanka same države sa zemljovida svijeta. Savez također izvlači zaključke iz jugoslavenskih pouka, iskušavajući razmjerno novu tehnologiju: 1999. bombardiranje, a već 2000. Jugoslaveni su 'sve učinili sami', pa i 'baršunasti' državni prevrat. Slična je sudbina uskoro namijenjena i Rusima: 'svojeručno' učiniti to što želi Savez. Scenarija za 'baršunasto' (i ne jako baršunasto) širenje ima puno i nije isključena mogućnost da će i u nas u Rusiji (ili Bjelorusiji) dobro plaćeni građani, skrivajući se iza 'pobunjenog naroda', odjednom zauzeti dvije-tri državne ustanove, osobito ako tamo slučajno ne bude službe sigurnosti... Strategija 'pete kolone' pokazala se vrlo uspješnom ne samo u Jugoslaviji, Rumunjskoj i u bivšem SSSR-u - ona nije iscrpila svoje mogućnosti i u novom će se tisućljeću aktivno primjenjivati protiv Rusije, Bjelorusije, Ukrajine, a onda i drugih država ZND-a. Naši atlantski partneri vrlo predano rade u Ukrajini, a zahvaljujući njihovu snažnom utjecaju, politički pravac te zemlje nipošto nije usmjeren na jačanje slavenskog jedinstva na istoku Europe: naprotiv, Ukrajina postaje svojevrsni 'pufer' između Zapada i tog jedinstva. Izvlačeći korist iz objektivnih razlika između ruskog i gospodarstava zapadnih država, Ukrajina, vješto igrajući ulogu umiljatog janjeta, gradi nekakav pravac koji je svima odan, a ponajprije ide za vlastitim probitkom. To se danas smatra pragmatizmom, no bojim se da će Ukrajina, oduševljavajući se svojim 'pravcem' koji će Zapad tu i tamo podnositi, na koncu više izgubiti nego što će dobiti, ako se zauvijek udalji od Rusije. Ne bih se začudio da je negdje u visokim hodnicima SAD-a već izrađen plan za odcjepljenje i osamostaljenje zapadne Ukrajine, kako bi se zadao iznenadan i nepopravljiv udarac ukrajinskoj državnosti, za kojim će doći i drugi. (...) U Bosni su, primjerice, Republika srpska i Hrvatsko-muslimanska federacija proglašene dvama entitetima jedne države, a međunarodna je zajednica zapravo napravila korak prema njihovu priznanju kao posebnih država. Zato mislim da su danas mnogi političari u Moskvi u napasti da 'brzo' i 'jednostavno' riješe zamršene (bar kako danas stvari stoje) probleme nepriznatih republika - to je napast koja se vješto i umjetno potiče izvana. (...) Primjećuje se težnja da se ruski geopolitički probici što prije prenesu na OESS-ovu 'vanjsku upravu' (zapravo, na isti NATO). Kao da je Rusija odjednom zapala u staračku nemoć, pa tobože ne može sama obaviti mirovnu zadaću na području svoje odgovornosti. Moram reći da nam se u zadnje vrijeme nameće nemali broj pogibeljnih obmana. Jedna je među njima da postoji lijek za sve nevolje, kao što je OESS, a mi moramo stvoriti neke 'mirovne snage OESS-a' i pod zastavom te organizacije slati postrojbe na mirna i spokojna područja kakvo je, primjerice, danas Podnjestarje! OESS se iz nepoznata razloga ne žuri u Ulster ili u Baskiju, gdje bi njegovi napori vjerojatno bili opravdani, a kamo se - moram primijetiti - puno teže, za razliku od Rusije, puštaju predstavnici europskih struktura. (...) Dobro su nam poznati rezultati 'prvih slobodnih izbora na Kosovu' pod pokroviteljstvom OESS-a, u kojima nije i nije ni mogao sudjelovati srpski puk. Slično 'ispunjavanje međunarodnih obveza' OESS-a danas malo koga može obmanuti, a osim toga obrazac te organizacije stalno se iskorištava za poticanje proturuskog raspoloženja među našim partnerima u ZND-u. Zašto Rusija, pod izlikom 'europske suradnje' stalno pristaje na ponižavajuću ulogu žrtvenog jarca? To još jednom svjedoči da su izjave novog ruskog predsjednika i njegovi napori u očitoj opreci s još 'kozirjevskom' politikom ruskog ministarstva vanjskih poslova koju to ministarstvo, kao i prije, slobodno provodi na europskom poslijesovjetskom prostoru. To je napose pogibeljno zato što se Rusija na samom početku novog stoljeća, zajedno s drugim slavenskim zemljama ZND-a, našla pred kobnom granicom - ona doista može biti žrtva NATO-ova otvorenog vojno-političkog upletanja. Pobjeda Rusije u toj povijesnoj bitci vrlo je upitna, no spriječiti opasnost nije nemoguće. Za to je potrebna politička volja čelnika i osviješteno djelovanje građanskog društva", piše Sergej Baburin, predsjednik Ruskog svenarodnog saveza i zamjenik direktora Instituta Ruske akademije znanosti za društveno-politička istraživanja. ŠVICARSKA LE TEMPS 18. I. 2001. Tony Blair, 'siroče' Billa Clintona, morat će pokazati akrobatsku vještinu s Georgeom W. Bushom "U subotu će u Washingtonu, na svečanosti za koju kažu da će biti veličanstvena, George W. Bush položiti prisegu. Za Tonyja Blaira, dolazak teksaškog republikanca na vlast znači, među ostalim, gubitak 'posebnih odnosa' s predsjednikom najmoćnije države na svijetu. Kako će washingtonski šaran i londonski zec uskladiti svoje sklonosti? Hoće li par koji je stup Sjevernoatlantskog saveza ući u razdoblje napetosti? Britanski premijer i Bill Clinton za četiri su godine izgradili političko prijateljstvo koje se nedvojbeno temelji na njihovim osobnostima, a napose na njihovim ideološkim uvjerenjima. Američko-britanske odnose učvrstio je, dakako, 'treći put', ali i zajednička predodžba o glavnim smjernicama strategijske politike (NATO, Partnerstvo za mir, europsko proširenje, Kosovo) i o ulozi Sjedinjenih Država u svijetu. Očitujući veću sklonost Europi od svojih prethodnika, vlada New Laboura ostala je najvjernija saveznica Bijele kuće, u dvostrukoj igri koja je to lakša što je Bill Clinton uvijek davao prednost multilateralnom pristupu u vanjskoj politici. S Georgeom W. Bushom, prilike se čine bitno drukčijima: unatoč ublažavanju stajališta, ograničenje američke nazočnosti i povratak bilateralizmu i dalje su na istaknutom mjestu u njegovu programu. Osjetljiva pitanja već se pojavljuju: nacionalni sustav proturaketne obrane (NMD) i nekoliko trgovinskih sukoba (napose novčana pomoć Airbusu i genetski promijenjeni organizmi). Predviđaju li se napetosti? Pitaju se u Londonu. Čini se da se postojanost englesko-američkog para mora oduprijeti svakom nedostatku osobne privlačnosti, misli većina promatrača. 'Unatoč svemu, Blair je prije tri godine odlučnije uključio Ujedinjeno Kraljevstvo u europsku obranu. Ako Bush bude činio pritisak radi brze provedbe 'Star Warsa 2', London će se naći između dvije vatre', komentira Nigel Jashton, profesor međunarodne povijesti na London School of Economics. Neki su članovi NATO-a jako suzdržani prema proturaketnom programu u koji bi se Velika Britanija morala više uključiti, jer su na njezinu području postavljeni neki radari tog sustava - što podsjeća na zgodu o raketama Pershing iz doba Thatcherove. 'No može li si Blairova vlada, u takvom slučaju, dopustiti da bude djelić slagalice koji nedostaje?', pita se Nigel Jashton. Ako se 'viši državni obziri budu nametali u svakoj prilici', kao što primjećuje Denis MacShane, laburistički zastupnik, član Foreign Officea, dat će se povoda unutrašnjim raspravama. Robinu Cooku, britanskom ministru vanjskih poslova, napose se pripisuje da je snažan protivnik proturaketnog štita. William Hague, predsjednik Konzervativne stranke, htio je pak - nespretno - iskoristiti tu podjelu potvrdivši jasno i glasno svoju potporu toj inicijativi. Denis MacShane, sa svoje strane, traži moguće dodirne točke između Blaira i Busha: 'Bush neće odbaciti Clintonovo nasljeđe, koliko god bi konzervativci htjeli prihvatiti antiblairovsku politiku, dođu li na vlast', kaže zastupnik koji je u rujnu 1999. napisao predstavku o mogućem Bushovu izboru u čast Tonyja Blaira. MacShane ističe da novi američki predsjednik ima osobine 'new republicana': integracija etničkih manjina, otvorenija ženska politika i politika useljavanja. 'George W. Bush shvatio je da neće biti čimbenik ujedinjenja ne bude li išao prema centru. Daleko je od Newta Gingricha i Pata Buchanana'. Denis MacShane misli čak da će 'Star Wars', kad se dokaže njegova djelotvornost, biti obrambena tehnologija koju države neće moći uskratiti svom puku. Ukratko, je li par Bush-Blair izniman par? Simon Reich, direktor istraživačkog odjela u Kraljevskom institutu za međunarodnu politiku, ne misli tako: 'posebni odnosi' između Londona i Washingtona, na koje su Britanci ponosni, nisu kulturne naravi. To je spoj pojedinačnih sličnih interesa (ratovi, sukobi), institucijskog sustava (NATO, Bretton Woods) i osobne i ideološke simbioze (Churchill i Roosevelt, Thatcher i Reagan, Blair i Clinton). Trenutačno ne vidim ništa od toga", iz Londona izvješćuje Thierry Meyer. SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 18. I. 2001. Bush se udaljio od centra "Imenovanjem Johna Ashcrofta za glavnog državnog tužitelja, a Gale Norton za ministricu unutrašnjih poslova, George W. Bush zanemaruje ono što je u proteklih deset godina posto prvi zakon američke politike: ne udalji se od centra. Newt Gingrich i republikanci iz Kongresa platili su kršenje tog pravila (Gingrich svojom političkom karijerom). Ako Bush ustraje na izdaji centra koji mu je pomogao da pobijedi na izborima i on će platiti - slabijim predsjedničkim mandatom (...). Novi politički centar Amerike, koji se odražava u sve većem broju neovisnih birača, iznenađujuće je širok i dubok. Oko 35 posto Amerikanaca sada kaže da su neovisni, u usporedbi sa samo 33 posto onih koji tvrde da su demokrati i 31 posto onih koji se očituju kao republikanci, pokazala je Gallupova anketa provedena početkom ovog mjeseca. Uz velik broj republikanaca i demokrata sklonih centru, ti neovisni birači nisu ni konzervativni ni liberalni u tradicionalnom smislu. Oni predstavljaju stvarni novi centar u američkoj politici (...). Ti novi pripadnici centra društveno su tolerantni, ali ipak podržavaju zakon i red, fiskalno su konzervativni, ali prihvaćaju vladine intervencije radi ostvarivanja gospodarskog poštenja i sigurnosti, zabrinuti su za gospodarstvo, ali se brinu i za okoliš. Novi centar pokazuje sve veću moć na biralištima, u skupinama za zaštitu okoliša i potrošača te u vjerskim organizacijama. Kao što smo imali prilike vidjeti na posljednjim predsjedničkim izborima, utjecaj centra raste dok se sve više smanjuje utjecaj vjerskih konzervativaca i liberalnih posebnih interesnih skupina. Imenovanje Johna Ashcrofta i Gale Norton znak je slabosti, ne zato što bi bili mete liberala nego zato što su na položajima koji su u suprotnosti s vrijednostima ovog sve jačeg centra. Protivljenje Johna Ashcrofta pobačaju - čak i u slučaju silovanja ili incesta - suprotno je stajalištu birača koji se zauzimaju za slobodu izbora pojedinca. Njegov vjerski utemeljen pristup javnoj politici potiče zabrinutost za njegovu predanost sili zakona i odvajanju crkve od države - što su sve važna načela novoga centra. Ne čudi što najnovije ankete pokazuju kako se sve više Amerikanaca protivi Ashcroftovu imenovanju, za razliku od onih koji su za to. Isto tako, prijašnji postupci Gale Norton u pogledu zaštite okoliša suprotstavljaju se stajalištima većine Amerikanaca pripadnika centra. Oni su fleksibilni u pristupu zaštiti okoliša, ali neke kritike koje je gospođa Norton uputila zakonima o javnom zemljištu pokazuju da bi ona dopustila mnogo više sječe drva i kopanja rude nego prije, čemu se protivi većina pripadnika centra. Njezinu se imenovanju protive čak i republikanci koji se zauzimaju za zaštitu okoliša. (...) Bush se kandidirao kao suosjećajan konzervativac, a ne kao član desnog krila svoje stranke. Tijekom kampanje je povremeno zvučao kao uvjereni pripadnik novoga centra. Elkoventno je govorio o obnovi svrhe života Amerikanaca i rušenju zidova koji dijele Ameriku. Njegova nastojanja da pomiri progresivne ciljeve s konzervativnima upućuju na potencijalnu veličinu i njegova predsjedničkog mandata i zemlje. No udaljavajući se od centra, imenovanjem Johna Ashcrofta i Gale Norton, Bush bi mogao izgubiti potencijal za uspješno obavljanje svoje dužnosti", piše Ted Halstead, predsjednik New America Foundation. *** Jugoslavija: tri muškarca, još planova i mnogo pitanja "Tri najvažnija muškarca u Jugoslaviji - Milo Đukanović, Vojislav Koštunica i Zoran Đinđić - sastali su se u Beogradu kako bi započeli formalne pregovore između Srbije i Crne Gore (posljednje dvije republike koje čine Jugoslavensku federaciju), što će biti ispit za budućnost same federacije. Pregovori, koji će vjerojatno trajati nekoliko mjeseci, mogli bi promijeniti Ustav i dovesti do reforme saveza koji trenutačno ne funkcionira, ili, pak, dovesti do konačnog raspada Jugoslavije. Milo Đukanović, crnogorski predsjednik, stigao je u Beograd sa zahtjevom za neovisnost njegove sićušne republike na moru kao i za unijom u kojoj bi Crna Gora imala jednaki status kao Srbija. No, kazao je kako je 'otvoren za pregovore'. Vojislav Koštunica, jugoslavenski predsjednk, ovoga je tjedna iznio svoju viziju, prema kojoj neovisnost ne dolazi u obzir i predlaže fedeaciju koja dvjema republikama dopušta priličnu autonomiju. Plan podupire savez koji se sastoji od 18 stranaka, a koji je pobijedio na srpskim parlamentarnim izborima prošloga mjeseca. No Zoran Đinđić, koji stvara novu srpsku vladu (tijelo koje ima stvarnu moć u Jugoslaviji) mogao bi se pokazati najodlučnijim u pregovorima. Ta tri čovjeka pregovarat će o budućnosti Jugoslavije, ali i o vlastitom udjelu u državničkoj moći. Đukanović je (...) svojim političkim protivnicima ponudio prijevremene izbore u ožujku, pod uvjetom da nova vlada održi referendum u lipnju. On misli da bi mogao pobijediti na izborima, čak i na referendumu, jer njegovi pristaše tvrde kako 50 do 55 posto Crnogoraca danas podupire neovisnost. Ovoga je tjedna dodao kako bi pregovori sa Srbijom o budućnosti saveza mogli biti gotovi za dva mjeseca, što bi mu omogućilo da svom narodu objavi sadržaj sporazuma prije izbora. Koštunica, čovjek koji je smijenio Miloševića i obećao novu stabilnost na Balkanu, mora razmišljati o tome kakvo bi posljedice na Kosovo - gdje albanska većina želi neovisnost - ostavilo odcijepljenje Crne Gore. Republika Srpska u Bosni u tom bi slučaju mogla poželjeti promijeniti postojeće granice i pripojiti se Srbiji. Koštunica se (...) u međuvremenu mora brinuti i za svoju budućnost. Članovi njegove vlade danas su izjavili kako će, ne uspije li zadržati Crnu Goru u okrilju Jugoslavije, automatski postati suvišan, dok bi vrlo labava federacija ozbiljno smanjila njegove predsjedničke ovlasti. 'Mislimo da mora postojati zajednička država', kazao je tajnik jugoslavenskog Ministarstva za informiranje, Slobodan Orlić. 'Za nas je vrlo slobodna federacija prihvatljiva, slobodna konfederacija koja bi imala vrlo malo federalnih tijela, samo vojsku, ministarstvo vanjskih poslova i zajedničku valutu.' Orlić je kazao i to kako bi sporazum sa Crnom Gorom mogao biti postignut, i to za otprilike dva mjeseca. No Đukanović, koji se pokorio zahtjevima Zapada da ne gura svoj zahtjev za neovisnost tijekom posljednjih godina Miloševićeve vladavine, sada je odlučan da za svoju republiku izbori neovisnost. Crnogorski političari ljutito su reagirali na Koštuničine ponude, posebice na promjene koje je predložio za gornji dom Parlamenta, za koje tvrde da bi Srbiji dale još veću moć", piše Carlotta Gall. SLOVENIJA DELO 18. I. 2001. Dva brijega "Prošlo je dobrih deset godina otkako je SFRJ počela pucati. Ubrzo se zatim raspala u krvi i završila na federaciji Srba i Crnogoraca. Poznati je režiser Srboslavije u tom smjeru išao i dalje. Na posljetku je lani u srpnju formalno poništio ravnopravnost Crnogoraca u ustavu Savezne republike Jugsolavije koja je prije nepunih devet godina nastala na crnogorskom Žabljaku prema dogovoru vodećih stranaka obiju republika. Možda je tada Beograd prešao Rubikon koji nacionalno svjesnim Crnogorcima nalaže da puta natrag nema - unatoč padu Miloševićeva režima. To ne mogu ili ne žele razumjeti novi vlastodršci na saveznoj i republičkoj razini u Beogradu kojima je Đukanović posljednjih godina davao utočište. Što više, za Koštunicu su slovensko i hrvatsko osamostaljenje još danas odcjepljenje. Možemo li se onda čuditi što na težnje Crnogoraca za osamostaljenjem gleda jednako, s usputnom napomenom da sada Beograd svima, a ponajprije Podgorici, pokazuje ljubaznije lice? A kad je riječ o budućnosti srpsko-crnogorskih odnosa unutar žabljačke federacije, štošta je još u gustoj magli. Đukanović doma gubi potporu u parlamentu a kakav će biti ishod referenduma o sudbini Crne Gore ne može se predvidjeti, jer su dosad svi izborni rezultati između crnogorskih i prosrpskih sila u Crnoj Gori bili tijesni. I zato dosadašnji razgovori i nesporazumi o preustroju zajedničke države koja kao takva iznutra djeluje samo još na papiru, neugodno utječu na raspoloženje Srba prema Crnogorcima i obratno. Ispitivanja još nema, ali se u svakodnevnom životu golim okom može primijetiti porast nesnošljivosti. Dvojbe u dobre namjere jedne ili druge strane prvi su znak da su posljedice već tu. Beograd i poslije trojnog susreta Koštunica - Đukanović - Đinđić ustraje na federaciji jedinstvene države, a Podgorica na zajednici samostalnih, međunarodno priznatih država Srbije i Crne Gore. Bitno je što su razgovori o međusobnim odnosima u tijeku iako će na kraju svatko ostati pri svojem. Samo da ne dođe do novog prolijevanja krvi, a to na Balkanu dosad još nitko nije uspio izbjeći", piše Peter Potočnik u rubrici "Tema dana".