RU-NEZAVIS.GAZETA.18.1.-RUSIJA I NATO

RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 18. I. 2001. Slavenske države ZND-a pred najezdom 'atlantskih vrijednosti' "Danas je teško ne primijetiti 'škare' između ruske vanjske politike, čiji je vektor usmjeren k Europi, i naše vanjske politike na europskom poslijesovjetskom prostoru, uvjetno rečeno na njegovoj 'zapadnoj bojišnici'. Ako u prvom slučaju možemo govoriti o nekim uspjesima (koji su ponekad prijeporni) u odnosima s Engleskom, Njemačkom, Italijom i drugim zemljama, na poslijesovjetskoj 'zapadnoj bojišnici' bilježe se samo porazi, pogledamo li odnose s Bjelorusijom, Moldavijom ili Ukrajinom. Paradoks je sljedeći: u Europi, pa čak i u Latinskoj Americi govorimo o obnovi ugleda (najbolji je primjer Kuba), a na poslijesovjetskom prostoru odjednom sve ostavljamo i upuštamo se u utrku (Bjelorusija, Podnjestarje i drugdje). Ima li logike u sličnom teturanju? I zašto, kao i prije, imamo nekoliko 'vanjskih politika' za jednog predsjednika koje se međusobno potiru? Takve 'škare' djelomice svjedoče da predsjednik Vladimir Putin nema pouzdanu momčad koja razmišlja strateški, što će se nedvojbeno odraziti na ruskim interesima. Sadašnje se prilike dijelom tumače nekim obmanama o našem novom duhovnom jedinstvu s Europom koje su pogibeljne za Rusiju. No odvažio bih se, govoreći danas o odnosima Rusije s europskim zemljama, kao i s našim 'europskim' partnerima na postsovjetskom prostoru, izraziti ih sve jednom formulom, vodeći računa o našim unutarnjim problemima: Rusija uoči najezde. Otvorene najezde tzv. atlantske civilizacije. Premda ta najezda i u svom današnjem 'baršunastom' obliku ugrožava samu rusku državnost, kao i druge slavenske (ali ne samo slavenske) države ZND-a i dovodi u pitanje samo postojanje ruske države. Govorim upravo o 'atlantskim vrijednostima', tj. o vrijednostima saveza koji djeluje pod nazivom NATO, o 'vrijednostima' koje jedna država agresivno nameće ostatku svijeta, premda one, bez obzira na verbalnu krinku, nemaju ništa zajedničko s temeljnim europskim vrijednostima. Nažalost, i sama se Europa danas udaljila od njih, jer je izložena pogibeljnoj 'atlantističkoj' eroziji koja ju potkopava iznutra, a da europske zemlje za sada nisu pokazale aktivnu volju da se odupru toj eroziji. Što se tiče Rusije, odnos Zapada prema njoj nažalost uglavnom nije doživio bitne promjene. Zato smo se, gledajući kolo ljudske povijesti, objektivno približili opetovanju te etape koja se već dogodila: kada je slavenska država na istoku Europe, zbog jačanja vojnog i osvajačkog raspoloženja Zapada, bila mastan zalogaj od kojeg se uvijek moglo malo ugrabiti ili otkinuti. Tada su započinjali križarski pohodi protiv naše domovine u kojima su se istrjebljivali Slaveni. Te invazije koje su Rusiju stalno gurale u povijesni ponor nepostojanja, opetovale su se i u XIX. i u XX. stoljeću, a najtragičnije su bile Napoleonova i Hitlerova invazija. Danas to što se događa na istoku Europe jako podsjeća na Europu iz 1937., 1939.-1940., kada je Hitlerova Njemačka, prije napada na Sovjetski Savez, zauzela Poljsku, 'podijelila' Čehoslovačku, a zatim je zauzela, prije čega je pripojila Austriju, a kao završni korak neutralizirala Jugoslaviju, nakon čega je Sovjetski Savez bio bez saveznika na Balkanu. Rumunjska, Bugarska, Mađarska tada su već bile njemački sateliti... Pogledamo li na zemljovid i promotrimo NATO-ovo širenje na istok - širenje koje proturječi službenim i neslužbenim obvezama europskih država u 1990. - vidjet ćemo da su u taj novi blok već primljene Poljska, Češka i Mađarska, dok Rumunjska, Bugarska, Hrvatska i mnoge druge države osim... Jugoslavije, mole da uđu, ali su za sada u čekaonici. Jugoslavija je jedina zemlja koja nije stala u red 'privrženika' Sjedinjenih Država, zbog čega je i platila ceh... Kada je riječ o ZND-u, gotovo su sve zemlje Zajednice na europskom području već izložene širenju 'atlantskih vrijednosti'. U politici, kulturi, gospodarstvu, tisku, javnom životu, to širenje traje odavno (osobito u Rusiji i u Ukrajini), no danas smo pred novom prijetnjom VOJNO-POLITIČKOG ŠIRENJA. Sve ovisi o tome u kakvom se obliku ono može provesti. Drugi čin jugoslavenske tragedije u 2000. daje dosta uvjerljiv odgovor na to pitanje: zašto bombardirati europske gradove i zemlje, kad možemo jednostavno provesti 'demokratske izbore'? I jeftinije i brže i humanije - bez ikakvih žrtava, osim nestanka same države sa zemljovida svijeta. Savez također izvlači zaključke iz jugoslavenskih pouka, iskušavajući razmjerno novu tehnologiju: 1999. bombardiranje, a već 2000. Jugoslaveni su 'sve učinili sami', pa i 'baršunasti' državni prevrat. Slična je sudbina uskoro namijenjena i Rusima: 'svojeručno' učiniti to što želi Savez. Scenarija za 'baršunasto' (i ne jako baršunasto) širenje ima puno i nije isključena mogućnost da će i u nas u Rusiji (ili Bjelorusiji) dobro plaćeni građani, skrivajući se iza 'pobunjenog naroda', odjednom zauzeti dvije-tri državne ustanove, osobito ako tamo slučajno ne bude službe sigurnosti... Strategija 'pete kolone' pokazala se vrlo uspješnom ne samo u Jugoslaviji, Rumunjskoj i u bivšem SSSR-u - ona nije iscrpila svoje mogućnosti i u novom će se tisućljeću aktivno primjenjivati protiv Rusije, Bjelorusije, Ukrajine, a onda i drugih država ZND-a. Naši atlantski partneri vrlo predano rade u Ukrajini, a zahvaljujući njihovu snažnom utjecaju, politički pravac te zemlje nipošto nije usmjeren na jačanje slavenskog jedinstva na istoku Europe: naprotiv, Ukrajina postaje svojevrsni 'pufer' između Zapada i tog jedinstva. Izvlačeći korist iz objektivnih razlika između ruskog i gospodarstava zapadnih država, Ukrajina, vješto igrajući ulogu umiljatog janjeta, gradi nekakav pravac koji je svima odan, a ponajprije ide za vlastitim probitkom. To se danas smatra pragmatizmom, no bojim se da će Ukrajina, oduševljavajući se svojim 'pravcem' koji će Zapad tu i tamo podnositi, na koncu više izgubiti nego što će dobiti, ako se zauvijek udalji od Rusije. Ne bih se začudio da je negdje u visokim hodnicima SAD-a već izrađen plan za odcjepljenje i osamostaljenje zapadne Ukrajine, kako bi se zadao iznenadan i nepopravljiv udarac ukrajinskoj državnosti, za kojim će doći i drugi. (...) U Bosni su, primjerice, Republika srpska i Hrvatsko-muslimanska federacija proglašene dvama entitetima jedne države, a međunarodna je zajednica zapravo napravila korak prema njihovu priznanju kao posebnih država. Zato mislim da su danas mnogi političari u Moskvi u napasti da 'brzo' i 'jednostavno' riješe zamršene (bar kako danas stvari stoje) probleme nepriznatih republika - to je napast koja se vješto i umjetno potiče izvana. (...) Primjećuje se težnja da se ruski geopolitički probici što prije prenesu na OESS-ovu 'vanjsku upravu' (zapravo, na isti NATO). Kao da je Rusija odjednom zapala u staračku nemoć, pa tobože ne može sama obaviti mirovnu zadaću na području svoje odgovornosti. Moram reći da nam se u zadnje vrijeme nameće nemali broj pogibeljnih obmana. Jedna je među njima da postoji lijek za sve nevolje, kao što je OESS, a mi moramo stvoriti neke 'mirovne snage OESS-a' i pod zastavom te organizacije slati postrojbe na mirna i spokojna područja kakvo je, primjerice, danas Podnjestarje! OESS se iz nepoznata razloga ne žuri u Ulster ili u Baskiju, gdje bi njegovi napori vjerojatno bili opravdani, a kamo se - moram primijetiti - puno teže, za razliku od Rusije, puštaju predstavnici europskih struktura. (...) Dobro su nam poznati rezultati 'prvih slobodnih izbora na Kosovu' pod pokroviteljstvom OESS-a, u kojima nije i nije ni mogao sudjelovati srpski puk. Slično 'ispunjavanje međunarodnih obveza' OESS-a danas malo koga može obmanuti, a osim toga obrazac te organizacije stalno se iskorištava za poticanje proturuskog raspoloženja među našim partnerima u ZND-u. Zašto Rusija, pod izlikom 'europske suradnje' stalno pristaje na ponižavajuću ulogu žrtvenog jarca? To još jednom svjedoči da su izjave novog ruskog predsjednika i njegovi napori u očitoj opreci s još 'kozirjevskom' politikom ruskog ministarstva vanjskih poslova koju to ministarstvo, kao i prije, slobodno provodi na europskom poslijesovjetskom prostoru. To je napose pogibeljno zato što se Rusija na samom početku novog stoljeća, zajedno s drugim slavenskim zemljama ZND-a, našla pred kobnom granicom - ona doista može biti žrtva NATO-ova otvorenog vojno-političkog upletanja. Pobjeda Rusije u toj povijesnoj bitci vrlo je upitna, no spriječiti opasnost nije nemoguće. Za to je potrebna politička volja čelnika i osviješteno djelovanje građanskog društva", piše Sergej Baburin, predsjednik Ruskog svenarodnog saveza i zamjenik direktora Instituta Ruske akademije znanosti za društveno-politička istraživanja.