FRANCUSKA-LE COURRIER INTERNATIONAL OD 11.1.01.O BALKANSKOM SINDROMU

FRANCUSKA LE COURRIER INTERNATIONAL 11. I. 2001. 'Balkanski sindrom' dovodi u pitanje suvremeno ratovanje "'Balkanski sindrom' koji je krenuo iz Italije, u ovom času putuje Europom i širi zabrinutost među NATO-ovim vojnicima koji su služili u Bosni i na Kosovu. Sve je počelo sredinom prosinca, kada je Služba za nadzor talijanskih oružanih snaga otkrila da su trojica vojnika umrla od leukemije koju je pripisala njihovu izlaganju osiromašenom uranu (DU, depleted uranium). Na upit Povjerenstva za obranu Zastupničkog doma, talijanski ministar obrane izjavljuje da je NATO potvrdio da je na Kosovu rabio granate (više od trideset tisuća komada) s osiromašenim uranom, ali i u Bosni (10.800 komada, koje su sve odreda ispalile srpske snage dok su zauzimale Sarajevo, od 1994. do 1995.). Nakon toga, prepirka se zahuktava i širi se na druge europske zemlje. Slučajevi veterana u mirovnim zadaćama na Balkanu koji su oboljeli od tajanstvene leukemije, pojavljuju se jedan za drugim u Belgiji, u Nizozemskoj, Španjolskoj, Portugalu i, na koncu, u svim zemljama koje su sudjelovale u zadaćama. Zbog sve većeg broja slučajeva, tisak odražava zbunjenost javnog mišljenja. Jer, ovih smo dana čuli sve o pogubnosti DU streljiva. Premda se čini kako ovo u krutom stanju nije otrovno, prašina koju oslobađa pri eksploziji štetna je ako se udiše, kao što svjedoči izvješće Army Environmental Policy Institutea iz 1995. Naprotiv, prema mišljenju talijanskih i američkih političkih i vojnih čelnika, postojanje veze između uporabe takvog streljiva i bolesti čije su žrtve bili balkanski veterani, nije za sada dokazana. U ovom času, kako ističe talijanski tjednik 'Panorama', 'najveća žrtva 'balkanskog sindroma' je istina, kao što često biva u vojnim pitanjima'. Jer, svaka strana ima 'svoju' istinu: s jedne strane su obitelji vojnika koji su smrtno stradali nakon povratka iz Bosne i s Kosova, koje žele znati jesu li njihovi najbliži žrtve rata. S druge su europski političari koji žele da odgovornost za uporabu streljiva s osiromašenim uranom ponese NATO, a napose Amerikanci koje optužuju da ih nisu upoznali s uporabom tog streljiva. Napokon, tu je i sam NATO koji tvrdi da uporaba DU streljiva nije bila tajna ni za koga i optužuje političare da nisu preuzeli svoju odgovornost, kao i Srbiju da se prikazuje kao žrtva kako bi dobila veću pomoć za obnovu. Istina je da su svi zainteresirani da 'njihova' istina bude ona prava: obitelji žrtava zato što tako mogu tražiti naknadu, politički dužnosnici zato što su nastojali na 'čistoći' i na 'iznimnoj preciznosti' rata u Bosni i na Kosovu kako bi ga prihvatila javnost i NATO zato što je streljivo s osiromašenim uranom najbolje oružje za oklopna vozila, a k tome i vrlo ekonomično jer se proizvodi od otpada iz nuklearnih centrala. (...) Premda za sada nije uspjela utvrditi je li 'balkanski sindrom' - pa tako i 'zaljevski sindrom' - doista posljedica DU-a, afera je barem omogućila da se postave neka važna pitanja. Prvo je pitanje transparentnosti: glavni stožeri ne smiju vojnicima prešućivati opasnost kojoj se izlažu, a političarima posljedice uporabe oružja protiv neprijatelja. Drugo je pitanje odnosa između Europe i Sjedinjenih Država koje su, kao što ističe 'Corriere', 'odlučne u nakani da dobiju rat, ne izlažući opasnosti život nijednog svog vojnika, primjenjujući najsofisticiranije oružje, ispitujući ga, ako je moguće, daleko od kuće i, napose, zadržavajući zapovjednu dužnost'. Treće je pitanje humanitarnih ratova. 'Zapad se upleće uime ljudskih prava, nastavlja 'Corriere', ali misli da to ne opravdava smrt vojnika. Bori se izdaleka, a gdjekada ne shvaća djelovanje oružja koje rabi. Ako neprijatelj uzvrati, sukob se proširuje na čitavo neprijateljsko područje koje se pretvara u bojno polje'. 'La Repubblica' ide još dalje: 'Opasnost od kontaminacije na bojnom polju podcijenila se iz neznanja ili svjesno. Umanjene su ili zanemarene dugoročne posljedice za vojnike raspoređene na licu mjesta, a napose za civile koji tu žive. Jer, htjelo se po svaku cijenu nametnuti mišljenje da je moguć čisti rat. No premda razlog za vođenje rata može biti plemenit i čist, načini za postizanje tog cilja to nikada ne mogu biti'", piše Gian- Paolo Accardo.