FRANCUSKA-LIBERATION OD 9.1.01.AMERIČKA OBRANA

FRANCUSKA LIBERATION 9. I. 2001. Rizici nove američke obrane "U svibnju prošle godine George W. Bush izjavio je da je hladni rat završen, da Rusija više nije neprijatelj Sjedinjenih Država i da se Amerikanci moraju okrenuti budućnosti, jednostrano smanjiti svoj nuklearni arsenal i uspostaviti sigurnu proturaketnu obranu. To je bitna promjena naspram politike koja se provodila zadnjih godina. Nakon kratkog zastoja u 'novom svjetskom poretku', dvojica starih protivnika vratila su se starim refleksima iz 1994-1995., budući da je SAD pokušao prodrijeti u područje utjecaja Rusije koja, zauzvrat, čim joj se ukaže prigoda podupire sve one koji mogu naštetiti Amerikancima. Na vojnom polju, unatoč tomu što su diplomati uspjeli nametnuti mišljenje da je Start sporazum o razoružanju, oružani su sustavi još uvijek podložni ravnoteži straha: dva nuklearna arsenala savršeno su izjednačena, kadra da višestruko unište neprijateljsko područje i spremna krenuti u akciju odmah nakon izdavanja naredbe. Oba se junaka i dalje ponašaju kao da i najmanja slabost njihovih snaga za odmazdu mora dovesti do toga da ih protivnik preventivno napadne. Ako novi američki predsjednik bude provodio politiku koju je utvrdio kandidat George W. Bush, mogla bi se okrenuti nova stranica i započeti novo poglavlje. To više što bi vojni dužnosnici u Rusiji htjeli dokinuti prvenstvo nuklearnog oružja i stvoriti uobičajenu vojsku koja će biti manja, ali bolje opremljena i suvremenija. Ipak, neće se ukloniti opasnosti za druge zemlje, jer smanjenje dvaju nuklearnih arsenala ne prate mjere međusobne provjere, nepovjerenje će zacijelo pokvariti odnose između dvojice starih neprijatelja, pa ako se ne donesu odluke kako bi se spriječilo da bojne glave povučene iz uporabe jednom mogu poslužiti za proizvodnju novog oružja, mogla bi se pojačati opasnost od skretanja oružja i fisibilnih tvari prema državama koje će ih nagomilavati. Drugi dio izjave Georgea W. Busha koji se tiče proturaketne obrane, također može bitno utjecati na stanje u politici obrane diljem svijeta. Kako bi dokazali da je novo oružje potrebno, Amerikanci su tvrdili da će za pet do deset godina zemlje poput Sjeverne Koreje, Iraka i Irana raspolagati međukontinentalnim raketama i nuklearnim, kemijskim i biološkim oružjem. One bi mogle ugroziti područje SAD-a a da ih ne zastraši mogućnost odmazde. Istodobno, Rusi kažu da će se, ako se SAD povuku iz sporazuma ABM potpisanog 1972., koji obojici potpisnika zabranjuje da uspostave proturaketnu obranu koja bi pokrivala čitavo njihovo područje, i sami povući iz sporazuma o nadzoru nad oružjem koje su potpisali i moći će bilo koju vrstu osjetljive opreme izvoziti u bilo koju zemlju. Dvije bivše velesile, čini se, više ne vjeruju dvjema politikama koje su pola stoljeća jamčile sigurnost u svijetu: odvraćanju, jednom od čimbenika koji je omogućio da se izbjegne oružani sukob između SAD-a i Rusije i zabrani širenja oružja koja je priječila da dvadeset do dvadeset pet država danas posjeduje nuklearno oružje. Ovaj zaokret može imati vrlo teške posljedice za zemlje Zapadne Europe. Opasnost od širenja nuklearnog oružja i balističkih projektila jamačno nije toliko žurna kako to misle Amerikanci, ali primjer Iraka i Sjeverne Koreje početkom 90-ih pokazo je da to nije nemoguće. Oni su također dokazali da se pogibelj može ukloniti, uz uvjet da međunarodna zajednica odlučno djeluje. Dok za SAD i za Rusiju ta borba više nije najvažnija zadaća, Europljani moraju preuzeti odgovornost za tu borbu, jer nemaju druge mogućnosti. Međunarodni sustavi za sprječavanje širenja balističkih raketa nisu razvijeni i okupljaju mali broj država. Rusi, koji su do sada bili među glavnim izvoznicima osjetljive opreme, u lipnju prošle godine ponudili su suradnju radi definiranja uspješnijeg sustava. Ta se prigoda ne smije propustiti. Za nuklearno oružje već postoje pravna rješenja i ne treba izmišljati druga, kao što je sporazum o zabrani pokusa i konvencija kojom se zabranjuje proizvodnja fizibilnih materija u vojne svrhe. Osim osam zemalja koje imaju nuklearno oružje, sve države koje prihvate sporazum o neširenju nuklearnog oružja obvezuju se da ga u neodređenom roku neće pokušavati nabaviti. Treba osigurati poštovanje te obveze, razvijajući nove postupke za otkrivanje tajnog djelovanja, boljim nadzorom nad izvozom osjetljive opreme i većom odlučnošću međunarodne zajednice u sprječavanju širenja oružja. Zadaća nije nesavladiva, nije toliko teška kao uspostava proturaketne obrane. Nedavni susret na vrhu u Nici nije, međutim, dao naznaka da je Europska unija spremna na takvu politiku", piše Georges Le Guelte, direktor istraživačkog odjela IRIS-a (Instituta za međunarodne strategijske odnose) i bivši zamjenik direktora za međunarodne odnose u CEA-i (Povjerenstvo za atomsku energiju).