RFE 9. I. RELIGIJA NA BALKANU

RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 9. I. 2001. J. Allcock, britanski stručnjak za Balkan: religija - potraga za identitetom. S Johnom Allcockom razgovarala Kimeta Bytyci. Jedan od problema kojima se nove vlade u državama bivše Jugoslavije sučeljavaju, jeste kako se jasno ideološki distancirati od bivših komunističkih režima. Poticanje rasprave o religije je rezultat želje da se pokažu kao potpuno različiti od komunističkih vlasti. Stanovništvo u svim dijelovima bivše Jugoslavije nije religiozno i rat u bivšoj Jugoslaviji nije rezultat rasta vjerskih uvjerenja među stanovništvom. - Gospodine Allcock, nakon promjena u Srbiji, religija je postala jedna od najaktualnijih tema. Kako Vi gledate na ovu promjenu? = Rekao bih da se ovdje u velikoj mjeri radi o političkom pozicioniranju. Po mom mišljenju, ovdje se mogu tražiti određene sličnosti između Hrvatske i Srbije. Prije svega ovdje je riječ o problemu: kako zamijeniti komunističku vladu. Jedan od problema kojima oporba u Srbiji sučeljena trenutno jest kako se ideološki jasno distancirati od ranije vlasti. U zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi to bi bilo urađeno kroz naglašavanje približavanja slobodnom tržištu. Zbog teškog stanja u kojem se nalazi srpsko gospodarstvo, nisam siguran koliko bi to bilo trenutno moguće. Tako da jedan od načina za davanje jasnih znakova da se oni potpuno razlikuju od komunističkih vođa, jest poticanje rasprave o religiji. Po mom mišljenju, ovdje je u velikoj mjeri riječ o političkom pragmatizmu. Najzad, stanovništvo u Srbiji nije poznato po svojim vjerskim uvjerenjima. Ispitivanja javnoga mnijenja rađena tijekom dužega razdoblja pokazuju da u svim dijelovima bivše jugoslavenske federacije vjera nije bila važan čimbenik u svakodnevnom životu ljudi. Ista ispitivanja pokazuju da su ljudi u Srbiji zapravo možda najmanje religiozni u Europi. Tako da mi je teško zamisliti da ono što Koštunica čini predstavlja neku osobnu duboku posvećenost ili pak poziv nekom većom stupnju vjerskih uvjerenja kod srpskoga pučanstva. - Spomenuli ste Hrvatsku i sličnosti koje su se mogle naći tamo. Slično stanje neki su vidjeli i u Bosni gdje se tamošnji lider Izetbegović smatra također religioznom osobom. Kada govorite o političkom segmentu ove promjene, znači li to da religija postaje novo sredstvo u borbi za vlast u ovim krajevima? = Mislim da je ovdje nužno izdvojiti dva različita vremenska razdoblja. Najprije, ako promatrate događaje tijekom dužeg vremena, počevši mnogo ranije od dezintegracije Jugoslavije, može se vidjeti mali, ali bitan porast važnosti islama unutar Jugoslavije. Ovo je bio dugoročan proces i nije ni u kom slučaju povezan s dezintegracijom Jugoslavije. Slično, u Hrvatskoj je došlo do malog, ali tijekom dužeg razdoblja rasta zanimanja za religiju kod tamošnjega katoličkog pučanstva. Pogrešno bi bilo ako bi se razlozi za raspad Jugoslavije pokušali tražiti u porastu vjerskih uvjerenja kod pučanstva. Također bi bilo pogrešno ako bi se religija smatrala važnim elementom u svakodnevnom životu postjugoslavenskih republika, i zaključiti da ljudi tamo imaju jaka vjerska uvjerenja i vjerski identitet. Ja mislim da to nije istina. Ali ja vjerujem da, kada je riječ o politici u svim sadašnjim državama bivše Jugoslavije, ovdje je ponajprije riječ o uspostavi i potvrđivanju identiteta. Na cijelom ovom području nacionalni, etnički, vjerski identitet, na ovaj ili onaj način predstavljaju komponente od kojih je napravljena tamošnja politika. Konvencionalne podjele koje su nam poznate, na primjer u Velikoj Britaniji, između ljevice i desnice, ne znače puno. Ideologija u ovim zemljama izgleda jako konfuzna i ljudi tamo glasaju u okviru svog identiteta, zajednice ove ili one vrste. Religija nudi takvu vrstu identiteta. Ali to ne znači da su ljudi odjednom postali religiozni. Mislim da ovo nije slučaj ni u jednom dijelu bivše Jugoslavije. - Rekli ste da bi bilo pogrešno tražiti uzroke rata u bivšoj Jugoslaviji u religiji. Ovi ratovi su pak dosta dugo izvana bili viđeni kao vjerski ratovi. Gdje vi vidite razloge za takvo pogrešno vjerovanje? = Mislim da je tisak u zapadnoj Europi, kao i u većem dijelu svijeta, sklon da nova zbivanja vidi u okviru događaja za koje misle da su ih razumjeli. Jedna od karakteristika britanskog tiska, koji ja najviše poznajem, jest pokušaj da se traže primjeri, okviri za razumijevanje, onog što se zbivalo u Jugoslaviji. U tom smislu na raspolaganju su bile dvije stvari. Najprije, to je bilo stanje u Sjevernoj Irskoj. Iako se ovaj sukob zapravo teško može objasniti kao isključivo vjerski sukob između katolika i protestanata, ljudi su počeli tražiti sličnosti između ova dva stanja. Drugi element koji se uzima za usporedbu, a koji je bio jako važan u slučaju Bosne, jest pretjerana zabrinutost zapadne Europe i Sjeverne Amerike islamskim fundamentalizmom. U to vrijeme na Zapadu je postojala sklonost da se povjeruje Miloševićevoj promičbi, koja je ovaj sukob predstavljala kao islamsku prijetnju unutar Europe. Ljudi su već znali o Gadafiju, Sadamu Huseinu, i u nadi da shvate neshvatljivo oni su bili skloni razmišljanju da im je to poznato, na osnovi drugih, po njima sličnih primjera. - Vraćajući se ponovo sadašnjosti, sve ove republike, odnosno države bivše Jugoslavije, su multietnička društva. Koliko bi ovaj novi pristup prema religiji, odnosno izmiješana uloga države i religije, mogao biti opasan u takvom društvu? = Stanje je različito u svakoj od ovih republika. Hrvatska je na primjer u velikoj mjeri ostala bez svoje srpske etničke manjine. Posljednji podatci koje sam ja vidio pokazuju da umjesto 11 do 12 posto stanovništva, Srbi sada čine svega 2 do 3 posto. Do masovnog povratka srpske manjine u Hrvatsku sumnjam da će doći. Tako da bi bilo pogrešno primijeniti lekcije iz prošlosti prilikom očekivanja o budućim razvojima tamo. Bez obzira na moguću ulogu koju je imao vjerski sukob u Hrvatskoj, on neće imati takvu ulogu u budućnosti. Slično, stanje u Srbiji bit će različito od onoga u Hrvatskoj, ali i od onog kakvo je postojalo u prošlosti. Veliki broj srpskih izbjeglica se nalazi u Srbiji. S druge strane, Srbija je još uvijek zemlja s velikim brojem etničkih manjina, ali prava bilanca još uvijek nije poznat. Osobno mislim da će, za razliku od Hrvatske, značenje religije u Srbiji biti mnogo veći, ne zato što su ljudi veliki entuzijasti u svojim vjerskim uvjerenjima, već zato što je religija jako korisna kao vrsta identiteta. Posebno kada su u pitanju dvije skupine. Najprije, ovdje imamo albansko pučanstvo koje je po tradiciji, ne po vjerovanju, u velikoj mjeri muslimansko. Zatim muslimansku zajednicu na Sandžaku. Gledajući s ovog aspekta, ja bih rekao da će značenje vjere biti veće u Srbiji, ali samo kao vrsta identiteta, što ne znači da će religija postati utjecajnija u političkom životu. Uloga Crkve je različito pitanje i do sada su postojali kontradiktorni znakovi o njezinoj mogućoj budućoj ulozi. - Je li, po Vama, ovaj povratak religiji rezultat nedostatka političke ideologije i njezina miješanja s religijom, ili je to proces koji se može dogoditi u bilo kojoj zemlji u tranziciji? = U krugovima stručnjaka socijalnih znanosti, vodila se živa rasprava o ovim pitanjima. Ono do čega se došlo nakon svega toga jest da je odgovor na ovo pitanje nama zapravo nepoznat. Mi smo svjesni da se tamo nešto mijenja i htjeli bismo vjerovati da je to pokret k demokraciji. Ali većina političkih i socijalnih znanstvenika nisu sigurni što mogu očekivati u budućnosti. Moguće je da ćemo vidjeti veoma različite ideološke oblike, u kojima religiozne ideje i identiteti mogu imati ulogu, ali postoje i drugi čimbenici koje moramo imati u vidu. Prije svega, gospodarstvo u Srbiji je u drastičnom stanju. Bilo koja Vlada ovog područja ne može izbjeći vječno rješavanje gospodarskih pitanja. Tako da se mora početi sa stvaranjem gospodarske ideologije. Nijednoj od republika bivše Jugoslavije neće biti lako stvoriti gospodarske uvjete. Pitanja privatizacije, promjena u području vlasništva, gospodarske organizaciji, moraju biti, ako već nisu, na vrhu političkih prioriteta bilo koje političke stranke. Prihvaćanje simboličnih, nacionalnih ili vjerskih identiteta neće pomoći ovom procesu. Čak ako su političari voljni i spremni prihvatiti vjerske identitete kao jednu komponentu novog ideološkog profila, to neće biti dovoljno. Oni će istodobno morati razmišljati u širim razmjerima. (RFE)