VOA 5. I. AMERIČKE ORUŽANE SNAGE I VANJSKA POLITIKA

GLAS AMERIKE - VOA 5. I. 2000. Iz emisije na srpskom jeziku Mnogi promatrači vjeruju da se od kraja 'hladnog rata' Sjedinjene Države trude oformiti vanjsku politiku koja bi odgovarala novom dobu. Prema riječima jednog iskusnog analitičara, američka vojska je ta koja uglavnom odlučuje o toj politici. Nije riječ o konspiraciji, inzistira on, ali nedjelovanje i konfuzija civilnog područja predstavlja realnu opasnost. Novinar Glasa Amerike Ed Warner prenosi razmišljanja trojice analitičara američke vanjske politike. Komentator William Pfaff kaže da su Sjedinjene Države započele novo tisućljeće kao najjača vojna sila na svijetu, ali možda i najzastrašujuća... Tim riječima Pfaff opisuje sadašnju američku strategiju, a u tromjesečniku pod naslovom 'Nacionalni interes' nedavno je napisao: Amerikanci su u posthladnoratovskom razdoblju preuveličali potencijalne neprijatelje i podigli ih skoro na hladnoratovsku razinu, a u tom procesu su nepotrebno posegnuli za vojnom silom... To je američkoj vojsci dalo neprikladno istaknutu ulogu u formiranju vanjske politike, smatra Pfaff i nastavlja: Časnici američke vojske su uspostavili veze sa svojim kolegama u drugim zemljama, u kojima civilna vlast nema nadzor nad vojskom, niti postoji parlamentarni nadzor nad vojnim proračunom. To predstavlja golemo pomicanje težišta utjecaja, objašnjava Pfaff, i vodi vojnim, prije nego diplomatskim rješenjima sukoba... On vjeruje da je za takav razvoj događaja djelomično odgovorna osjetljivost predsjednika Clintona na pitanje služenja vojnog roka, kao i manjkavost sposobnosti Clintonove uprave da u potpunosti shvati vanjsku politiku. Međutim, William Pfaff ne očekuje da će novoizabrani predsjednik George Bush biti u mnogo boljem položaju potvrditi civilni nadzor. Profesor međunarodnih studija na bostonskom Sveučilištu Andrew Basević, umirovljeni časnik američke vojske, uglavnom se slaže s tom konstatacijom. = Civili, sa svojom fasciniranošću vojnom silom i velikim očekivanjima od vojnih sposobnosti u razdoblju poslije Zaljevskog rata, uglavnom su ustupili ovlasti iz područja vanjske politike visokim vojnim časnicima - posebno područnim zapovjednicima koji drže središnje zapovjedništvo na Bliskom istoku, u Perzijskom zaljevu ili u Latinskoj Americi. Ti zapovjednici, podsjeća Basević, ne slijede uvijek najbolju politiku. Kao primjer, on navodi odluku o slanju razarača Koul u Jemen, gdje je na brod izvršen bombaški napadaj koji je odnio živote brojnih američkih marinaca. Razarač je bio dio vojnoga plana, kojim je trebalo ostvariti veće sudjelovanje Jemena u takozvanom 'kreiranju međunarodnog okruženja'. = Što daje pravo mornaričkom generalu da odlučuje o kupovini goriva za američki ratni brod od Vlade Jemena, pod izgovorom da bi to trebalo pomoći uspostavi boljih odnosa između Sjedinjenih Država i te zemlje? Ne znam što ga čini kompetentnim da donosi takve odluke, ali to je način na koji se danas vodi američka vanjska politika. Njemu je omogućeno donositi takvu vrstu odluka. Kapetani američkih ratnih brodova su od uvijek donosili takvu vrstu odluka, uzvraća romanopisac Ralf Peters, bivši obavještajni časnik američke vojske. On kaže da oružane snage nerado donose takve odluke, ali su to činile kroz cijelu američku povijest. = Postoje uvjeti u kojima je vojni zapovjednik najupućeniji i najsposobniji nositi se sa stranom vojskom ili neregularnim neprijateljskim elementima na terenu. Uvijek je postojalo nešto što se nazivalo podjela rada, ali zaključiti da je vojska sada odjednom izmaknula nadzoru, meni zvuči smiješno. Svakako, predsjednik treba rabiti sve aparate vanjske politike koje ima na raspolaganju u različitim trenutcima. Diplomacija ne daje uvijek rezultate, podsjeća Ralf Peters, vojska je tada potrebna jer lakše operira u uvjetima kaosa, a današnji svijet je prilično kaotičan. Sudeći po vlastitom vojnom iskustvu on ističe da vojnici mogu popuniti prazninu koju diplomati ostavljaju iza sebe. Primjer za to je Pakistan. = Pakistanski generali, koje ja osobno držim dobronamjernim osobama, imaju mnogo više poštovanja prema svojim američkim kolegama po profesiji. Oni su zaključili da su američka uprava, a posebice Kongres - neinformirani, svojevoljni i posvećeni stvarima za domaću političku uporabu, više nego nečemu što bi stanovnici Pakistana smatrali pravičnim rješenjem. Vojni časnici koje ja znam imali su mnogo bolji pristup od diplomata, koje uglavnom drže napašću. U današnjem globaliziranom svijetu, ukazuje romanopisac Ralf Peters, američko vojno osoblje osigurava ključnu vezu koja bez njega ne bi postojala. Peters kaže da je američka vanjska politika nezamisliva bez vojske, pa čak i ako bi njezinoj preciznijoj ulozi možda trebalo posvetiti veću pažnju. (VOA)